navigacija Naslovnica Premium
Nikola B. Nikolić
TAKO MI BLOGA
13.3.2018 13:28

Bijeli Čarli na tronu svijeta

Preživjeti je vraški teško i mnogima koji su odani, jer nelegalna trgovina podrazumijeva najmaštovitije načine da bi se roba dopremila na odredište

Bijeli Čarli na tronu svijeta Ilustracija
Foto:

Upitno je koliko danas treba vezivati termin podzemlje za organizovani kriminal. Više ne odgovara stvarnom stanju. Tjera me da zamišljam neki podzemni svijet, koji živi svoj život, u skladu sa svojim pravilima, i koji nema dodirnih tačaka s onim površinskim, prizemnim. Prve dvije karakteristike i dalje stoje, ali ova treća – po nekoj logici glavna u razgraničavanju dva svijeta – potpuno je pogrešna. Ili je, barem, danas pogrešnija nego ikada ranije.

Kriminal je odavno ispuzao iz podzemnih kanala. O tome obični građani mogu samo da nagađaju, jer je opran, ulickan, uključen u društvene tokove i, što je najvažnije – skriven iza bezbroj maski. Kad se dese kriminalni obračuni, a u Crnoj Gori ih je koliko oćeš posljednjih godina, samo se šturo kroz izvještaje provuče razlog, nekakav nepredviđeni zastoj u trgovini nečim i tome slično. A upravo je taj skrajnuti lanac neodređenosti spirala koja otkriva postojanje onog drugog, paralelnog svijeta, kao u simbiozi sraslog s ovim našim, samo naizgled dovoljno poznatim.

Istraživanja novinara Roberta Savijana – ruždijevski zaštićenog nakon što se infiltrirao u napuljsku kriminalnu organizaciju Kamora i razotkrio njene mehanizme – u potpunosti mijenjaju čovjekov pogled na svijet. Stavljajući vlastiti život na kocku, on se uspuzao uz tu uzročno-posljedičnu spiralu i stekao uvid u zastrašujući sistem odnosa koji vlada s one strane zakona. A kad se ljudi jednom suoče s tako surovo istinitom slikom svijeta, kad ih realnost zapljusne na podmukao način, shvate da je (u konkretnom slučaju) teorija zavjere, u stvari, i te kako postojana praksa zavjere.

Kokain vlada svijetom. Bijeli prah koji se putem bizarnog procesa prerade dobija od listova biljke koke (za pola kg gotovog proizvoda potrebno je oko 300 kg sirovine), a potom na još bizarnije načine dolazi na ulice svih kontinenata – liše onog najbjeljeg, paradoksalno – nalazi se u srži najunosnijeg biznisa na svijetu, koji utiče na banke, politike, kolektivne i pojedinačne sudbine, koji za sobom svake godine ostavlja na hiljade mrtvaca, što neposredno, zbog pogubnog uticaja na zdravlje, što posredno – zbog minskog polja koje se prostire između proizvođača i konzumenta. U Meksiku je u posljednjih 12 godina gotovo 100.000 ljudi poginulo u ratovima narko kartela. Sinaloa, Los Zetas, Zalivski kartel i ostali ne biraju sredstva u međusobnim razračunavanjima. Mada je bolje reći da ih i te kako biraju, da su u tome prilično detaljni. Širom Meksika posijane su masovne grobnice s desetinama leševa, izmasakrirana tijela osviću obješena s nadvožnjaka, planski naočigled svih, u kontejnerima se pronalaze glave, u kanalima trupovi i udovi, spojeni ili razdvojeni. Policijski izvještaji i snimci okačeni na Internetu pokazuju teško pojmljivu svirepost koju jedno ljudsko biće ispoljava prema drugom. Dešava se da istražitelji mole da se prekinu snimci, često se i ispovraćaju od pojedinih scena. Vođe kartela na svoj način tumače svete spise, u svojoj režiji priređuju pakao onima koji učine najveći grijeh, koji „izdaju“: čereče ih, komadaju cirkularima, sodomizuju užarenim šipkama, lome im kosti od glave do pete, razigravaju ih u električnom kolu dok ne propište majčino ime. A da bi tortura bila dovedena do savršenstva, angažuju se ljudi od struke, oni koji su u tome nenadmašni: bivši „kaibili“, specijalci za vrijeme građanskog rata u Gvatemali, koji su nakon ekstremne obuke postajali čovjekolike mašine za ubijanje, ispranog mozga, amputiranih emocija – bića bez savjesti i duše.

Međutim, preživjeti je vraški teško i mnogima koji su odani, jer nelegalna trgovina podrazumijeva najmaštovitije načine da bi se roba dopremila na odredište. Duboko u šumama Amazonije bosovi su izgradili postrojenja za gradnju podmornica, čiji je cilj da što bezbjednije (a bezbjednije ovdje znači neprimjetno, ispod radara) stižu do obala Kalifornije. Kad je podmornica gotova, ponire u najbližu rijeku i potom spletom tokova stiže do otvorenog mora. Unutra, u malom i zagušljivom prostoru, zbijena je posada od svega jednog ili dva čovjeka. Uvjereni da Svevišnji gaji zeru razumijevanja i za njihove napore, mole se da se zdravo domognu kopna, jer kod improvizovane tehnike često nešto pođe po zlu, pa prevoznici potonu zajedno sa svojim tovarom, skončaju mizerno, na mračnom dnu, daleko od svjetlosti dana, obećane svote i znanja ikoga sem nekoliko kolega, kao da nikada nijesu ni postojali. Ali, oni su samo potrošna roba, višestruko jeftinija od one koju prevoze: na njihovo mjesto čeka čitava bulumenta rezervista. Trgovina je teška i rizična dozlaboga, pa su gubici u ljudstvu nužno zlo, sastavni dio posla.

U drugom kraju svijeta više se polaže na ljudske potencijale. Tačnije, na čovjekov noseći potencijal. Kurasao, ostrvo u Karipskom moru, sjedište je jedne od škola za mule – ljude koji u svojoj utrobi švercuju narkotike. Možda je i zbog simbolike baš ovdje situiran trening-centar: po nekim tumačenjima, ostrvo je dobilo ime po portugalskoj riječi za srce, a u ovaj angažman uvaljuju se samo oni najsrčaniji. Kurasao je neka vrsta regrutnog ofšora za afričku mafiju. Tamo se, recimo, obučava momak iz Gvineje Bisao, a instruktor mu je Džoni, razmahani Nigerijac. Kurs počinje gutanjem povećih komada ananasa i šargarepe. Kasnije se prelazi na posebno izrađene kapsule, koje moraju ostati imune na želudačne sokove i u koje, otprilike, staje po pet grama kokaina. Pitomac se vježba da proguta što više njih. Što više ih dopremi na tlo Španije – veća mu je zarada. Kad se obuka okonča, mula kreće na rizični put. Mora da se pridržava specijalnog režima ishrane, kako ne bi poremetio magacinske uslove u svojoj utrobi. Oni kojima je to vatreno krštenje trude se da izgledaju što normalnije pred carinicima i saputnicima, mada su sluđeni zbog pomisli da u sebi kriju tempiranu bombu: često se dešavalo da neka od kapsula pukne, pa bi mule skončavale u najstrašnijim mukama. U organizmu bi im se začas rastvorila količina dovoljna da se predozira stotinu ljudi. Svako sljedeće putovanje je jednako opasno, ali postaje stvar rutine. Mula shvata da je potpuni psihofizički mir vrhovna tajna ovog vida transporta. Iskustvo donosi zadivljujuće rezultate. Prije devet godina u Amsterdamu je otkriveno pravo hodajuće skladište, nafilovano kapsulama do posljednjeg kutka slobodnog prostora – 2,2 kilograma!

Svijet kokaina opstaje zbog dvije stvari: stalne potražnje, te činjenice da su karteli pandani državi, i to mnogo uspješniji. U kriminalnim grupama vladaju stroga pravila. Svako odstupanje od pravila strogo se kažnjava. Nasuprot njima stoji slaba, korumpirana državna struktura, koju je moguće proigrati, potkupiti, preteći, obmanuti, nadmašiti. U kriminalu su pravila svetinja. Zbog očuvanja žive glave ne smiju se doživljavati kao mrtva slova na papiru. I u tome se krije privlačna snaga nezakonitosti: u vlastitoj, čvrsto utemeljenoj hijerarhiji zakona, gdje i termini poput časti dobijaju svoju novu, prepravljenu verziju. Na kraju krajeva, zakoniti dio naše planete ne može da odoli spasilačkoj dimenziji one druge, tamne strane. Koristi se njenim uslugama kao infuzijom. Za vrijeme svjetske ekonomske krize 2008. godine, pokazuju Savijanova istraživanja, mnoge američke banke preživjele su isključivo zahvaljujući tržištu kokaina. Služile su kao pogoni za pranje novca, pa su milijarde dolara stečenih prodajom droge prebacivale s računa na račune, dok se ne utope u ostatak novčanog mora, puštajući tako u legalne finansijske tokove sredstva zasnovana na zabranjenoj proizvodnji i trgovini, iznudama, otmicama, mučenjima, ubistvima. Novčanice ulijepljene krvlju i bijelim prahom bile su generator bankarskog oporavka.

Kokain, kraljevski opijat, očovječen, od milošte nazvan Čarli, Vitamin C, Snježana ili Bjanka – svuda je oko nas. Čist, ili presječen, pomiješan sa krečom, pudingom, bilo kojim drugim materijalom srodne boje i granulacije. On daje energiju, izoštrava nerve, čini da se barem na tren osjećaš kraljevski, čini da pomisliš kako možeš sve. Ispod svega toga zbivaju se ubitačni kontraprocesi. Unutrašnjost ispašta zarad kratkotrajnog površinskog sjaja. Nosnice propadaju, mozak se vremenom pretvara u kašu, a srce rapidno slabi, dok ne trokira. Na širem planu, propada društvo koje nema snagu da se izbori sa podrivajućim karakterom „države u državi“. Jedina opcija, na koju s gorčinom ukazuju mnogi intelektualci (činio je to, svojevremeno, i veliki Karlos Fuentes, zgađen stanjem u svom Meksiku) je ona utopijska, ili distopijska, kako ko gleda: da se legalizuju male količine narkotika, da barem najugroženije zemlje razviju svoja legalna, spasonosna tržišta. Da izbiju klin klinom, kad već ne mogu drugačije.   

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (28 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.