navigacija Naslovnica Premium
Milan Vujović
ŽIVOT I OSTALO
3.11.2017 08:42

Cetinje

Lijep li je osjećaj kad ubacite ključ u bravu i shvatite da je drugi ključ sa druge strane, da ima nekog u kući. Čini mi se da kult porodice nigdje u svijetu nije očuvan kao u Crnoj Gori

Cetinje
Foto: Shutterstock.com

Volim da dođem na Cetinje, iako taj grad od kako su umrli moj gospodstveni stic pop Petar i gostoljubiva strina Smiljka i moja braća od strica Bato i Boro, za mene nikad ne može da bude kao što je bio, bez obzira što se, u svemu, mogu pouzdati u svoje bratance i bratanične.

Tanja i ja otišli smo jednog oktobarskog predvečerja da gledamo pozorišnu predstavu “Noć”, u Zetskom domu. Stigli smo na Cetinje oko sedam. Kupili smo karte i krenuli u šetnju. Na cetinjskim ulicama bilo je malo ljudi, kafići su bili poluprazni i zadimljeni. Poslije pola sata vratili smo se u Zetski dom. Djevojka na biletarnici kazala nam je da radi njihov bife “stepenicama dolje”.

U maloj prostoriji nije bilo mjesta, pa smo sjeli uz šank. Jedna starija žena kuvala je kafe i čajeve. Dva-tri put uslužila je druge goste, dok nisam nervozno reagovao: ”Gospođo, mogli biste i nas da poslužite, evo čekamo15 minuta.”

“Izvinite, nisam stigla, imala sam ranije narudžbine. Hoćete li i vodu?”

Uz dvije kafe, donijela nam je i dvije hladne “rose”.

U pet do osam rekao sam: “Da platimo...”

“A, ne, ovdje se ne plaća, makar toliko možemo, ovo kuća časti.”

U tom trenutku osjećao sam se kao g, kao glavni lik Cankareve pripovijetke “Šoljica kafe”, od koje mi i sad, kad je čitam, navru suze.

“Ovo još samo ima na Cetinju” – pomislio sam dok sam se nečujno iskradao iz bifea Zetskog doma.

I sve vrijeme neočekivano kratke, pedesetominutne, predstave, sa fantastičnim Petrom Božovićem, sve boljom Anom Vujošević i dosta opskurnim tekstom, bio sam pod utiskom događaja u bifeu, u kome mi je starija Cetinjanka održala lekciju iz vaspitanja i gostoprimstva, pokazujući kako se Zetski voli kao svoj dom.

* * *

Bar ostaje zimska kulturna provincija.

Zaobišao nas je i Toni Parsons.

* * *

U svakodnevnom govoru, često se, čini mi se pogrešno, koristi floskula “vratilo mu se kao bumerang”, u negativnom smislu – kad nekog strefi ono što je namijenio drugom. Jer, on uopšte nije želio da mu se dogodi to što mu se dogodilo.

A svrha bacanja bumeranga je upravo u njegovom vraćanju i tu nema ničeg negativnog.

* * *

Na gradskom groblju Gvozden brijeg sahranjen je moj dobri rođak Svetozar Vujović, dugogodišnji sportski dopisnik “Pobjede” iz Bara. Mnoge lijepe sate proveli smo na stadionu Mornara pored mora, u onoj, kao, novinarskoj loži na zapadnoj strani; u dvorani “Topolica”, ranije u sali OŠ “Jugoslavija”; oko manastira na Ribnjaku za Vasiljevdan i kod Vučkovića na Sutormanu; u njegovoj vikendici negdje između neba i zemlje, a sigurno nad vodom Skadarskog jezera; u Starom Baru – petkom, gdje se čini da je sve kao nekad; u kafani “Plavi 9”; svuda...

* * *

U posljednje vrijeme sve češće idem na jedan od tri brežuljka na koje vode svi barski putevi, Gvozden brijeg.

Između dva bloga umrla je i Vjera Kovačević, dugogodišnja direktorka barskih osnovnih škola i predsjednica KUD “Jedinstvo”. Bila je žena sa mnogo mana i znatno više vrlina. Kada je 2010, u godini velikog jubileja – vijek od osnivanja KUD-a, prihvatila da stane na njegovo čelo, nije joj bilo lako, ali je svojom upornošću i čeličnom voljom uspjela da jedno amatersko Društvo podigne na nivo koji nemaju ni neka profesionalna. Pored ostalog, nabavila je vrhunsku garderobu za Folklorni ansambl, koju, prije nje, nikad nije imao i kojom se ponose svi u „Jedinstvu“.

Koliko me samo “maltretirala“ da igram u „Spičanskoj svadbi“, sa pedesetak mladih ljudi na sceni. Nisam vjerovao u taj projekat, a poslije premijere bio sam ushićen što sam dio, ispostavilo se, njenog testamentarnog djela.

* * *

“Na šta se grijete?” – upita nas najmlađa kćerka, kad je stigla na jednonedjeljni novembarski raspust.

“Na ćebad, makar do 1. decembra.”

“E, sad ćete malo na struju” – reče i uključi radijator u dnevnom boravku.

I, stvarno: mnogo nam je bilo toplije i prijatnije. Stvar je jednostavna – potrebno je da neko povuče pravi (ne)ekonomski potez u pravom trenutku...

* * *

I kad smo kod ekonomije...

Piše mi kumara Ilir Husić iz Kinšase i objašnjava kako Njemačka pomaže Grčkoj, ili bolje rečeno, kako funkcioniše ekonomija.

Dolazi Njemac u Atinu, ulazi u neki manji hotel, traži sobu i pita koliko košta.

"Stotinu evra" – odgovara vlasnik hotela. Njemac pogleda sobu i reče: "Moja supruga dolazi poslijepodne i ona će odlučiti da li ćemo uzeti sobu. Idem da je dočekam na aerodromu, a vama ostavljam 100 evra, kao depozit, koje ćete mi vratiti, ako se mojoj supruzi ne svidi soba!"

“Dogovoreno!”

Njemac ode na aerodrom, a gazda hotela, odmah telefonom zovnu svog pekara, kojem je dužan 100 evra, jer mu ovaj svako jutro donosi pecivo. Pekar uze 100 evra i zovnu mlinara (koji ga snabdijeva brašnom), kome je dužan 100 evra. Mlinar, naravno, smota 100 evra i odmah zovnu mehaničara koji mu popravlja mlin, a kojem je dužan 100 evra. Mehaničar uze pare i pravo kod zubara, koji mu uze tih 100 evra za dvije plombe. Zubar je imao ćeif na jednu prostitutku, koja mu naplati za uslugu 100 evra. Prostitutka je iznajmljivala sobu u tom istom malom hotelu i bila je dužna vlasniku 100 evra, te požuri da mu ih vrati.

Dakle, para se obrtala, krug je zatvoren, stotinu evra se vratilo kod vlasnika hotela.

Nekoliko sati kasnije, vraća se Njemac, sada sa suprugom, koja nakon pregleda sobe hladno reče: "Soba mi se ne sviđa, vratite nam pare."

Vlasnik hotela vrati 100 evra.

I tako je Njemačka, poentira Ilir, pomogla Grčkoj da izađe iz svoje dužničke krize.

* * *

Lijep li je osjećaj kad ubacite ključ u bravu i shvatite da je drugi ključ sa druge strane, da ima nekog u kući. Čini mi se da kult porodice nigdje u svijetu nije očuvan kao u Crnoj Gori. Lara je to sažela u jedoj rečenici: ”Jedva čekam da dođem da se prožimamo!”

Nažalost, i kod nas je sve više usamljenih i rasparenih, onih koji ne uspijevaju da ožive svoju samoću. I onda su im svi krivi i svuda je oko njih čemer i jad. I ti ljudi su, uprkos svojoj bistrini i ličnom poštenju, dobri za izbjegavanje.

* * *

Već dva mjeseca ne idem u kladionicu. I do sada sam davao riječ samom sebi da neću da se kladim, ali nisam je održao ni deset dana. Sad sam objelodanio svoju odluku prijateljima i saigračima, pa ne mogu da vrdam.

Istina, apstinenciju sam oročio. Nastaviću da se kladim kad završim svoj treći roman. Napisao sam dvije trećine i računam da će tekst biti na finalnom čitanju, prije objavljivanja, kod onih do čijeg mišljena držim, do kraja proljeća. Umjesto o kvotama, timovima i promašajima, sad razmišljam o likovima iz mog porodičnog romana. I dobro mi, što bi rekao pokojni Miki Mašanović – da kucnem, ide.

A, s obzirom da nikakvu želju ne osjećam da se opet nadgornjavam sa prevarom zvanom kladionica, mislim da sam trajno okačio o klin kladioničarsku sreću i nesreću.

* * *

A o Mikiju Mašanoviću, posljednjem barskom boemu, neprevaziđenom kozeru, napisao sam knjigu, ali izgleda da sam izostavio ponajbolje priče. Ovu mi je, nedavno, ispričao čovjek koji je s njim držao takozvani ugostiteljski objekat na plaži Maljevik u Sutomoru.

U hladovini te kafanice jedan gost je na stolu držao sok, da ga vidi supruga, koja se sunčala na plaži, a ispod stola pivo koje je natezao kad se ona okrene. Bio je, dakle, idealan Mikijev “pacijent”.

“Prijatelju, neka je velika muka na tebe?” – prišao mu je Miki, uz karakterističan, zabrinut izraz lica.

“U pravu ste. Znate, ja godinama radim u Iraku. Prije dva dana sam, poslije duže vremena doputovao, i saopštili su mi strašnu vijest – umro je moj pas kojeg sam obožavao. Ne mogu još da se smirim” – plačnim glasom rekao je čovjek.

Miki je munjevito ušao u ulogu:

“Isti je slučaj sa mnom. Prije tri dana stradao je u saobraćajnoj nesreći moj Džoni, moj najbolji drug, moje sve, moj pas plemenite rase – bokser” – reče Miki i, kao onda kad je recitovao “Stojanka, majka Knežopoljka”, naizgled sav očajan, proli suze niz junačko lice.

Kad ga je vidio, i zaprepašćeni čovjek zarida.

Prizor je bio potresan: dva sredovječna čovjeka tresu se od plača. Sve dok Miki nije, u svom stilu, progovorio:

“Izvini, ne pitah te – kako ti se zvao pokojnik?”

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (45 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • "nezavisni intelektualac 1 nedelja i 4 dana
    Sjajan Vujovic, s'Njiva...Porodica Vojvode Petra Vujovica...
    • 2
    • 0
  • Sigurno_možda 2 nedjelje i 6 dana
    Одлично!!! Нарочито финале са именом покојника. Све рјеђе, али још се у "новинама" може понешто прочитати...
    • 6
    • 1
  • JanaŠ 2 nedjelje i 5 dana
    Tradicionalno sjajan tekst!
    • 4
    • 1