navigacija Naslovnica Premium
Ervina Dabižinović
KONTRA(PER)CEPCIJA
28.2.2018 11:46

CG igrice

Važnije je da se Milan pozdravi sa majkom kad u konak pođe, jer zadatak da brine o javnom dobru nikada nije ni bio njegov. Nije bio ni onih na vlasti. Političar koji svoju kožu spašava preko grbače osiromašenog seljaka čiju livadu nesposobna i nedolična Vlada potkusuruje beskrupulozno čini isto

CG igrice
Foto: Savo Prelević

Pozicija i opozicija su sami sebi svrha, a održavaju se na platformi-biračkom tijelu kojeg drže u mat poziciji. Osjećam njihov strah,  da ih ne otkači  baš sopstveno biračko tijelo. Zato radi  proizvodnja politike zloupotrebe.  Više je primjera tog proizvodnog procesa.  Vlast sa zloupotrebom institucija i ljudstva u javnoj upravi u kontinuitetu, opozicija u opstrukciji pravnog sistema i nesposobnosti za politički dogovor glede važnih pitanja naciona ili religije, jezika... Ali jedni i drugi bez premca boluju od mizoginije. U nekoliko dana su svi pominjali žene i to u različitim slikama, gdje je ishod duplo golo po žene, naravno. 

Ministiri su se pred medijima nadmetali ko će bolje o zaštiti i pravima žena, ali se ne osvrću na kritiku i zahtjev duge kolone majki u protestu zbog ukinutog pravo na naknadu, na neku vrstu ekonomske sigurnosti od siromaštva, na prst dostojanstva pred svojom porodicom, na pouzdanje i dobrobit koju čitaju iz tog prava. Opozicionari su isključili svaku mogućnost razgovora o kandidatkinji za predsjednicu, iako su se zaigravali par mjeseci ranije pokušavajući da opipaju bilo narodu. Samo su pipkali, kao i obično. Samo su prosipali iz šupljeg u prazno u medijima. Ne omače im se da se dogovore, ni u primisli. Suština im izmiče - ni u primisli im nije da su pojedine biografije žena zaslužile da se nađu na mjestu predsjednice.  Jer se oni ne ravnaju sa ženama, sa njima se ni ne nadmeću, njih ladno sabiju u čošak svojeg mizogino-patrijarhalnog lanca. 

Razlike su uočljive ukoliko to umijemo da prepoznamo, naročito u kapacitetima za demokratiju i dogovor. DF se služi sprdanjem, ponižavanjem i manipulacijom protiv vlasti, politikom protiv žena, pa makar im bile i majke. Poslanik kome je oduzet imunitet i koji mora na izdržavanje kazne, u dva navrata okoristio se ženama kako bi se narugao muškarcima suprotstavljene ekipe: prvi, napadom na poslanicu u skupštini sa opipljivom mržnjom, a sada  podmetanjem sprdnje sa sopstvenom majkom, gdje je mržnja manje vidljiva reklo bi se, ali samo njemu. Duplo golo po žene. Što se nije dovatio svojih političkih očeva, lidera ili mentora kada već političku arenu pretvara u cirkus? Zamislite da mu lider postane cirkusant. 

Na dan kada pišem ovaj tekst zatvaraju se Zimske olimpijske igre u Pjongčangu, gdje sem čuda koje su izveli sportisti/kinje svijeta, Koreja igrom savremene tehnologije pokazuje kako se koriste resursi koje jedna zemlja ima. Povod je dovoljan da se vratim mnogo godina unazad, kada je Jugoslavija imala svoje Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Kaad smo se predstavljali svijetu. Kada smo primili svijet. Sve nam je išlo nekako lako. Bilo je nestvarno, snijeg koji je danima i noćima pada kao krpe sa neba, velik broj ljudi na ulicama bez obzira da li je dan ili noć, sportisti u olimpijskom selu potpuno novom kvartu grada uređenom kao nikad bez i jednog detalja socrealizma, studenti volonteri na igralištima, grupe ljudi osmjehnutih po studenom sarajevskom vjetru, ljubaznost i dobrodošlica na svakom koraku, prepoznavanje svjetskih faca. Grad je svijetlio kao svemirski brod u nekoj nevjerovatnoj galaksiji iz koje i u koju su se slivali rijeke ljudi i energije. Ličili smo na normalan svijet. Bili smo normalan svijet. Sjećam se profesora koji je primio u goste svog kolegu iz SAD sa kojim je jedne večeri do 3 sata poslije pola noći razgovarao ,a onda ga izveo u šetnju ulicama Sarajeva. Njegov gost je taj predlog spremno prihvatio misleći da će da se voze automobilom. Kada je uvidio da će šetati, pitao ga je da li je siguran da je to moguće i da li će biti bezbjedno šetati. Kolega mu je odgovorio da bude bez brige. Po povratku iz šetnje gost je rekao rečenicu koja mi se ponavljala više puta tokom devedesetih: Živiš u sretnoj zemlji! U sretnom gradu! Sarajevo je tih dana bio međunarodna prestonica. Svjetski, kako  danas kažu. Emerih Blum, zaslužan da je tako, tadašnji gradonačelnik, doveo je svijet u grad i predstavio ga svijetu. To je ta Bosna Maka Dizdara i „rosna i posna i topla od sna“ svjetskih razmjera. Sjećam se, Kristofer Din i Džej Torvil plesali su na ledu Ravelov Bolero. Njih dvoje i grad postali su prepoznatljivi na mapi svijeta po tom Boleru. Kad god čujem Ravela ja vidim njih dvoje i ledenu dvoranu Zetre, svoje prijatelje. Sarajevski snijeg i led. Nas koji se kotrljamo ulicama kao klikeri. Tada je pokazala zima kakva je sarajevska noć i dan, koliko samo snijega prekrije sve mostove i obronke među kojim se razliva grad. Jure Franko je tada osvojio srebrnu medalju u veleslalomu, Jugoslavija je slavila. Slavila je Slovenija. Slavilo je Sarajevo. I danas u Pojgčangu slavi Slovenija. Ali su između nas godine destrukcije i krvi.  I danas nakon dana opsade igre u Sarajevu su opšte mjesto mog identiteta. Kao i grad na Miljacki. Bijele noći i snježni dan. I ja je pamtim, pamtim tu moju sarajevsku zimu, godinu studiranja i volontiranja. Pamtim sebe među prijateljima i dobrim ljudima. Smrzle i crvene, zagrijane na bob stazi na Trebeviću, uz šolju čaja i ruma. Čaj i topli zrak u kafanama, koji se spaja sa odsjajem u oku svjetala sa bob staze.

Zbog tih slika, zbog tog osjećanja neću da popustim, da verifikujem iskustvo devedesetih.  Zbog tog doživljaja života u zemlji i gradu koji je jednako moj koliko i obala sa koje sam se jednog septembra obrela na sarajevskim ulicama i šetalištima. Zbog mog života i života svih nas. Osjećala sam ponos na svoju zemlju poput Mihalkova kada niže slike Rusije na platnu. Ponos zbog gostoprimstva, zbog toga koliko mogu da pokažem naš život bezbjedan i bezbrižan. Naš studentski život slobodan i nadan. Opipljiv kao taj prhki snijeg od jednog sata koji sipa nad našim glavama, kojem vjetar sa Miljacke čini pozornicu. Sa par hitaca ispaljenih  pucali su u duh grada, u mladost kojoj su izbrisali život i sjećanje na one kakvi smo bili. Moji prijatelji danas po svijetu. Moji prijatelji danas su u Sarajevu i oni od ranije i današnji. Sada imam Ibrahima Bjelopoljca u Sarajevu, i Ibrahima Sarajliju u Bijelom Polju. Mudar, milostiv, borben. Uz Vanju, Edvina, Marinelu... Ustaje ta kolona. Ostalo je krv i zločin. Poniženje, krivica, stid i odgovornost. Nema više ponosa. 

Događaji koji se posljednjih dana nižu u Crnoj Gori: samoubistvo prevarenog čovjeka i čin koji je nepoznat našem prostoru, ali sudi kako se rat vraća kući, obnarodovana sumnja o nepočinstvima bivšeg gradonačelnika Podgorice, sada smo pozvani da budemo svjedoci tragu prevara građana.  I to što smo pozvani nije najzanimljivije, pitanje je zašto baš sada kada smo znali da se radnja dešavala i kada se dešavala, političari koji postavljaju zahtjeve kako se ne bi dogovorili, zloupotreba moći premlaćivanjem mladih na ulicama od strane interventnog voda što više podsjeća na Pinočeovu Argentinu (iako je naš Pinoče još na vlasti), pa sudijino besudno puštanje batinaša iz pritvora, političar s početka teksta,  koji šalje pozdrav kao prijetnju državi i građanima gdje ga mogu naći ako policija dođe po njega. Odlučio je u maniru svojih mentora i lidera da kreira konflikt  kao uvod u krvavi pir za kojeg neće biti odgovoran. Prstom u oko. Nije li ovo pozivnica da se dođe do sukoba na granici. Što o tome misle u njegovoj kući? Misli li se na sve eventualno zloupotrebljene mladiće i djevojke, muškarce i žene... ili samo na sopstveni najdeblji dio tijela! Nije li ovo mig da se krene na komšije umjesto da se podnesu ostavke i liše lanaca biračko tijelo jer ga uvode u rulju kojoj se sve može.

Vlastima to odgovara dok se tako lagano igraju tuđom livadom. Taj njihov lopovski tango, eliminiše ozbiljno bavljenje nasiljem i zloupotrebom moći interventnog voda policije koje u kontinuitetu traje jer im se može. Nisu se još povukle masnice, počupane glave, poniženo sopstvo, a političari su sebe obnovili u centar pažnje. Važnije je da se Milan pozdravi sa majkom kad u konak pođe, jer zadatak da brine o javnom dobru nikada  nije ni bio njegov. Nije bio ni onih na  vlasti. Političar koji svoju kožu spašava preko grbače osiromašenog seljaka čiju livadu nesposobna i nedolična Vlada potkusuruje beskrupulozno čini isto. Hoće sve da im uzmu. Hoće da uzmu  živote i život na toj granici. Kada vatra krene niko se više neće sjećati zbog čega smo krenuli oružjem jedni na druge.  Ali će majke znati  da su im milani pošli na oružje. Po limenim sanducima kao i obično, u kojima je tajna pogibije i bijeda politike koja ubija. Konačno bi i te majke, sa svim majkama, trebalo da izađu na ulice okupiraju sve institucije kao neki dan, mirno, sa zahtjevom da se ne stavlja tapija na život,  da tražimo da se dogovore ili da se smijene svi oni pustolovi koji na našoj nesreći i nepravdi profitiraju. Da tražimo da beskrupulozni i nesposobni političari vrate ono što su uzeli i zauzmu svako prema odgovornosti svoje mjesto u instituciji koja se utvrđivanjem odgovornosti i izdržavanjem kazne.

Uzdala sam se u duh Sarajeva, uzdam se i sada u žene i muškarce  koji se ne daju prevariti od svojih političara nijedne boje, ma koje strane da dolaze kako bi postali saučesnici onima koji su u stanju  da žrtvuju mir i sreću svih. Pokazali su da našu mladost ne umiju da nauče baš ničemu. Pokazali su da smo im svi mi samo statisti koje mogu da mlate i prevode žedne preko vode. U tom pozorištu red je da dobiju otkaz. Crna Gora ima zimsku olimpijadu, samo što su akteri političari čiji doping ih trajno diskvalifikuje za javnu funkciju, a mi moramo da to prepoznamo i djelujemo.

Autorka je psihološkinja

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (18 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 18

  • srdjan petrovic 6 mjeseci i 3 nedjelje
    Dobronamjerna sugestija : Pinoče je bio diktator u Čileu. Videla je bio diktator u Argentini.
    • 7
    • 2
  • RegulaR 6 mjeseci i 3 nedjelje
    Svaki dan Vijesti nađu nekoga novoga ko je spreman da zaradi neku crkavicu pljujući po Demokratskom frontu.
    • 9
    • 3
  • Pozoriste u drzavi. 6 mjeseci i 3 nedjelje
    Napreduje Ervina. Pocela je tako, sto je u tekstu tvrdila da je Slobodan Milosevic kao dijete od 5 godina rasturio Jugoslaviju a dosla je do toga da je Pinoce bio vladar Argentine, iako je Pinoce vladao Cileom. Pa ova nista normalno ne umije da smisli a kamoli da napise hahahaha.
    • 6
    • 2