navigacija Naslovnica Premium
Gojko Perović
4.5.2018 10:42

Crnogorski Solunci

Iz Crne Gore se, do Soluna, može stići u toku jednog jedinog dana. A ko tamo stigne, vidjeće srpsko vojničko groblje sa sedam i po hiljada sahranjenih ratnika

Crnogorski Solunci
Foto: Shutterstock

Srpsko vojničko groblje u Solunu - Zejtinlik, posljednjih sto godina čuvaju potomci srpske porodice Mihajlović iz Grblja. Đed Savo, otac Đuro i sin Đorđe. Savo je solunski ratnik, koji je sabrao kosti svojih saboraca na jedno mjesto i čuvao ih do svoje smrti. Njegovu sveštenu dužnost nastavili su sin i unuk. O unuku Đorđu je snimljen film ”Posljednji čuvar”, a država Srbija mu je dodijelila orden za njegove naročite zasluge. A otkuda to da Grbljanin čuva srpsko groblje?

Iz Crne Gore se, do Soluna, može stići u toku jednog jedinog dana. A ko tamo stigne, vidjeće srpsko vojničko groblje sa sedam i po hiljada sahranjenih ratnika. Njihova imena nam daju odgovor na pitanje - zašto Grbljanin čuva srpsko groblje? Kad pročitamo ta imena i porijeklo srpskih vojnika tamo sahranjenih, biće nam jasno da su Mihajlovići samo jedna od brojnih porodica iz današnje Crne Gore, čiji su članovi, dobrovoljno i hrabro, svoje živote ostavili na Solunskom frontu. Da nije Grbljanin čuvar toga mjesta, bio bi Paštrović, a da nije on - bio bi Vasojević, ili Pivljanin, ili neko iz Stare Crne Gore. Jer - svi su bili tamo.

Vujanovići, Rakočevići, Đukanovići, Krivokapići, Pejovići, Vraneši, Musturi, Bulatovići, Martinovići… i da ne nabrajam. Ima ih još. Divnih Crnogoraca, hrabrih Bokelja, Paštrovića… To su, uglavnom, pripadnici Dobrovoljačkog bataljona Crnogoraca iz Amerike, onih Crnogoraca koji nijesu bili pod uticajem ideologija dinastičkih i političkih sukoba Karađorđevića i Petrovića, onih čije se rodoljublje formiralo prije njihovog odlaska u Ameriku, onih sa autentičnim identitetom Crnogoraca iz 19. vijeka. Eto to rodoljublje ih je odvelo ravno u Grčku, u borbu Srbije protiv okupatora.

Neki od njih su poginuli na tom čuvenom ratištu, a neki koji su živi stigli u Crnu Goru, kao pobjednici i oslobodioci, oni ginu danas, poslije svoje smrti, od neopreznih riječi i mučnih podjela savremenih Crnogoraca. Ipak, njihovi grobovi govore više i snažnije od naših dilema, a snaga tih grobova trajaće duže od aktuelnih crnogorskih lutanja.

Zato, kada danas neko raspravlja o tome koja je to vojska ušla u Crnu Goru 1918 - taj mora da skine sa očiju mrenu međudinastičkog sukoba Srbije i Crne Gore, koji je bio prljav i bespoštedan sa obje strane, - i da pogleda dublje i dalje od toga. Ako to učini, bez političkih i ideoloških predrasuda, vidjeće da je vojska sa Solunskog fronta - naša vojska! Isto kao i ona koja je nosila crnogorski barjak. Obje su vojske naših predaka koji su na balkansko poprište Velikoga rata stizali sa svih strana. Drugim riječima, - nijesu se preci današnjih građana Crne Gore u Prvom svjetskom ratu borili samo pod krunom Petrovića, nego jednako zaneseno i rodoljubivo i pod krunom Karađorđevića. Doživljavali su da su oba vlastodršca, kako onaj na Cetinju tako i onaj u Beogradu, tek ”dva stara srpska kralja” (kako je ushićeno pisao sami kralj Nikola, za sebe i svoga zeta - uoči samog rata). To što su pomenuti starci jedan drugome politički radili o glavi i spletkarili, u metežu borbe za vlast u budućoj velikoj državi - e pa to ne smije da pomuti plemenite emocije naših predaka, koji su, pored ostalih svojih podviga, pobijedili na Solunskom frontu, a potom pobjedonosno ušli ne samo u Srbiju i Crnu Goru, već su stigli i do Dalmacije i Slovenije, u skladu sa, tada važećim, evro-atlantskim integracijama.

Stanovnici ove države možda ne pokazuju u svakom momentu demokratski kapacitet i građansku prosvećenost - ali ne bi se smjelo sumnjati u to da znaju ko su im bili đedovi i prađedovi, kom identitetu su pripadali i na kom su ratištu, iz kojih ideala, položili sopstvene živote. Ovi podaci o precima, kod nas u Crnoj Gori, pamte se, ne kao administrativne činjenice, nego kao emocije. Zato, treba dobro razmisliti prije nego što se potomcima crnogorskih Solunaca kaže da su očevi njihovih otaca - bili okupatori, na sopstvenoj zemlji!

Kako mogu Srbi biti okupatori u Boki, kada sami kralj Nikola, prilikom sjajne crnogorske pobjede nad austro-ugarskom vojskom, u prvim danima rata - podizanje barjaka svoje kraljevine na zidine Budve, 04. avgusta 1914 (!!!) čašćava riječima: ”Zahvalnosti Tvorcu, koji mi dosudi da dočekam ostvarenje sna Moje mladosti: ove velike dane srpskog oslobođenja”! Starcu, crnogorskom kralju, ispunio se mladalački san: srpska sloboda!

Pa sad, Nikolina vojska, koja se bori za srpsku slobodu i koja je postrojavana na Obilića poljani, i koja se kitila Obilića medaljom (vojska kralja na čijem smo kovčegu 1989. našli trobojku; kralja koji se potpisivao ćirilicom, i u čijim se osnovnim i srednjim školama učio srpski jezik - kao maternji) - ta i takva srpska vojska nije okupatorska, a ona sa Soluna, prepuna rodoljuba iz Katunske nahije, Boke i Paštrovića, ta je vojska okupirala Budvu!

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (45 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 24

  • Gruban Malić 4 mjeseca i 2 nedjelje
    Iz komentara se vidi da je clanak najvise izazvao negativnih reakcija kod rezimskih izmecara, koji bi i dalje da krvomute i dijele, jer su svjesni da jedino tako njihov otac nacije moze opstati na tronu, sa kojeg im udjeljuje mrvice sa stola. Nesrecni oni, kakvi su, nijesu svjesni da je bolje zivjeti jedan dan casno i slobodno no citavi vijek kao suzanj i sluga. Kao vjerovatni potomci tada znatno brojnijih bjelasa treba da znaju da je svak rodjen da po jednom umre, a cast i bruka zive dovijeka.
    • 5
    • 1
  • Gruban Malić 4 mjeseca i 2 nedjelje
    Kao neko kome su pradjedovi bili isljedjivani i zatvarani u Jusovacu zbog odanosti kralju Nikoli, ali isto tako i njegovim idealima oslobodjenja svih Srba i Slovena uopste, samo mogu sa puno pohvale okarakterisati ovaj prilog Gojka Perovica, cestitoga Cuce i Crnogorca. Je li nam dinasticka borba doprinijela smutnji i krvoprolicu u narodu, koji i danas imaju tragova tako da se dva brata iz iste kuce ne zovu istim ‘imenom’ jeste. Ali vrijeme je da se suocimo sa istinom i stanemo na put podjelama!
    • 5
    • 1
  • Stiven_Dedalus 4 mjeseca i 2 nedjelje
    Čudno ali istinito, jednim frivolnim pogledom na komentare, makar i na nanosekundu, ispliva sva crnogorska zbilja: priučenost, mržnja, (ne)namjerna glupost, traganje za novim načinima da se prokopa jaz koji ovo društvo dijeli. A samo nas je 600 000, nesrećno nam bilo. Svaka čat autoru na tekstu, podsjetio nas je da su nam makar prađedovi bili bolji od nas, a ja sam srećan što sam potomak jednog solunskog, višestruko odlikovanog, borca – crnogorskog Srbina.
    • 5
    • 1