navigacija Naslovnica Premium
Dragoslav Dedović (Deutsche Welle)
15.7.2017 15:26

Cvijet na grobu palog za slobodu?

Devedesetih su jedni iz dna duše zapjevali „Spremte se spremte…“ a drugi su već bili „Za dom spremni“. Samo je Lonard Koen uporno pjevao „The Partisan“.

Cvijet na grobu palog za slobodu?  Spomenik Valteru u Sarajevu
Foto:

Odrekli su ih se mnogi, od Vardara pa do Triglava. U Zagrebu više nema ni Maršala ni njegove vojske. U Beogradu je ulica Sedmog jula odavno (ponovo) Kralja Petra. Oslobodioca.

U drugom poluvremenu II svjetskog rata, koje devedesetih bješe ekskluzivno upriličeno na Balkanu, negdašnji pobjednici su ovaj put poraženi do nogu. Njihovi spomenici su letjeli u vazduh, njihova vojska se razularila, podijelivši se na grupe nacionalističkih bandita od kojih su najveći bili upravo oni koji su tvrdili da brane ono što su razvaljivali. 

Mnogi koji su do juče pjevali partizanske koračnice počeli su na svadbama naručivati „Đurišiću, mlad majore“ ili bi se, ako dolaze iz prigradske proleterske kulture u Hrvatskoj, zadovoljili Tompsonovim kvazirokom neoustaške intencije.

Jedni su pjevali „Spremte se spremte…“ a drugi su već bili „Za dom spremni“. Ipak, nije svugdje bilo tako, spomenimo Tuzlu, endemsko ostrvo partizanije u Bosni. Spomenimo i Feral kao rokersko-skojevski projekt otpora. Ali i „Rimtutituki“, donkihotovski pokušaj rokerskog Beograda da  mantrom „Mir, brate, mir“ izbavi poneku dušu.

U nekim manjim sredinama još se, makar dijelom, pokušava osporiti naknadna istorijska pobjeda desničarskih grupacija. Među Crnogorcima je nacionalno ustvari ikonografski lijevo. Nezgodno je samo što je jedan autokrata koji je učestvovao u najezdi crnogorskih hahara na Dubrovnik,  još uvijek vrhovni guru državnog antifašizma. 

Ali Titograd je odavno opet Podgorica. 

U Istri je situacija mnogo jasnija. Nacionalno oslobođenje je utemeljio Josip Broz, a ne Ante Pavelić. Tako da su partizanski spomenici i ulice preživjeli prekomponovanje hrvatske povijesti.

Isto se odnosi i na muslimane Bosne i Hercegovine, koji su nacionalnu emancipaciju doživjeli upravo u Brozovoj Jugoslaviji, te ih sunarodnici koje su partizani krajem II svjetskog rata pobili u Blajburškom masakru izgleda manje obavezuju nego mnoge hrvatske desničare odgojene u duhu porodične tragedije. Zato je glavna sarajevska ulica ostala vjerna Maršalu. Manje ulice su odavno preimenovane.

Recimo, Vase Miskina.

Vasa Miskin Crni, dječak iz siromašne istočnohercegovačke porodice, komunista i partizan koji je u Sarajevu organizovao radnike, koji je prošao ustaška mučenja, pa ofanzive da bi u julu 1946.  umro u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, ostao je devedesetih bez svoje ulice. A deceniju ranije sam svake večeri šetao kroz Vase Miskina, prije nego bih zašao u “Lovac”, “Pozorišnu”, “Slogu” ili “Zvono”.

Onda su na tu ulicu padale granate, ubijani su ljudi. Sada stanovnici tog grada za lijepih večeri paradiraju Ferhadijom.

Stidljiva bista Vladimira Perića Valtera nadomak sarajevske Skenderije pokazuje da je možda samo filmski mit iz 1972. sačuvao Valtera od sudbine Crnog. Naime, rođen u Prijepolju, beogradski đak, Valter je poslom došao u predratno Sarajevo i tamo poginuo kao ilegalac u završnim borbama za oslobođenje grada, 6. aprila 1945. Sada, više od sedam decenija kasnije, ponekom Sarajliji dijete ide u školu nazvanu po čovjeku koji se sa Valterom mogao vidjeti samo preko nišana.

U dorćolskoj kafani “Valter” lozinka za internet sadrži nebo koje gori i vazduh što treperi. U isto vrijeme sarajevski bend Dubioza kolektiv pokušava utješiti cijelu marginalizovanu postjugoslovensku ljevicu svojim refrenom upućenom korumpiranim postsocijalističkim elitama: “Vratiće se Valter, jebaće vam mater”.

Upravo to je pisalo na transparentu jednog učesnika protesta protiv autoritarne vlasti u Skoplju. O svemu ovome sam jedared razmišljao na skopskoj adresi Bulevar Partizanski odredi, pijuckajući odličan kapućino u Kafeu Broz.

Dakle, Makedonci ne pamte samo Aleksandra Velikog.   

Od Bore i Ramiza u Prištini ostade samo Ramiz. I ćevabdžinica “Partizan”.

Za šta umriješe partizani?

Džoni Štulić u slobodnom prepjevu Koenove verzije „Partizana“ parafrazira Branka Miljkovića (Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj) -  „Draga sloboda da l' će znati da pjeva“. 

Sad znamo - neće.

Ipak, ima nečeg dirljivog i u Bregovićevoj gesti kada u Parizu zapjeva  „O bela ćao“, a svi ti mladi ljudi horski prihvate na italijanskom: È questo il fiore del partigiano, morto per la libertà!

Ovo je cvijet na grobu partizana umrlog za slobodu.

Koenova partizanska sjena tužno nas gleda iz svoje tame (then we'll come from the shadows…) I čudi se, jer više ne vidimo ni nju, ni cvijet. Ni slobodu.

Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (22 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.