navigacija Naslovnica Premium
Nikola B. Nikolić
TAKO MI BLOGA
24.8.2017 09:00

Đeca smeća

Pogledao sam fotografiju čim sam se dokopao ladovine. U drugom planu, tačno između mene i mora, ispriječio se naramak smeća. Tetrapak, flaše, pelene...

Đeca smeća
Foto: Privatna arhiva

Nedavno sam prvi put išao preko Grahova do Risna. Kad puče pogled na zaliv, refleksno sam skrenuo ulijevo, ne pogledavši da li me neko pretiče, odnosno dolazi li ko u susret. Bio sam privučen kao magnetom. Zbog ljepote sam rizikovao i svoj i tuđi život. Srećom, saobraćaj je bio rijedak. Ljetos sam, radi izbjegavanja gužvi, za duže vožnje birao ili sitne sate, ili one koji se nipošto ne preporučuju – po najvećoj vrelini.

Zastao sam na proširenju iznad samog zaliva. Rijedak je vizuelni ugođaj kao kad te na izlazu iz katunskog krša zapljusne Bokino razrijeđeno mastilo. Nekoliko minuta posmatrao sam ostrva-blizance, skuterske osmice oko njih, kruzer koji se tromo vukao ka Kotoru. Onda sam osjetio tjeskobu individualnosti. Utisak je bio prejak za jedno, izbijao je iz mene, vapio za drugim nosiocem. Zato sam brže-bolje opalio jedan amaterski selfi, zaslijepljen suncem. Sliku sam poslao mojima u planinu. Ostatak puta do obale čekao sam da signal savlada razliku u nadmorskoj visini.

Vajber se oglasio na kružnom tik uz more.

„Divno! A đe baš kod tog smeća?“

Pogledao sam fotografiju čim sam se dokopao ladovine. U drugom planu, tačno između mene i mora, ispriječio se naramak smeća. Tetrapak, flaše, pelene... Tu je bila i žuta kesa, koja je poput jedra uhvatila vjetar ne bi li pospješila trolovski „ulet“. Dovoljno da pomuti impresiju.

Da duh odista evoluira od suspregnutog ka slobodnome pokazuje i ponašanje usputnih zagađivača. Nekad su, poput parova, tragali za osamljenim mjestom kako bi izvršili slatki grijeh. Danas su lišeni potrebe za diskrecijom. Smeće se baca na najprometnijim lokacijama, usred bijela dana. I ne samo to: otpaci polako postaju nezaobilazni ukrasi najpoznatijih crnogorskih vidikovaca. Pravi je izazov pogoditi ugao iz kog bi panorama bila čista, besprekorna, kao na razglednici. Crne tačke šire teren ekocida. Napuštaju mračne i skrovite kutke, osvajajući parkove, izletišta, trgove. Nakon četvrt vijeka vaganja koliko smo daleko od poštovanja najviših normi, konačno dobija smisao ustavna odrednica o ekološkoj državi. Makar i ciničan. Deklaracija iz 1991. godine danas se čita kao predložak nekog utopističkog scenarija.

„Mi, poslanici Skupštine Republike Crne Gore, svjesni smo da je zbog ugrožavanja prirode zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i  pravovremeni posao. Svjesni duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvećujemo se njenoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva. Prihvatimo da nijedna razlika među nama nije toliko velika koliko su velike promjene kojima je izloženo naše prirodno okruženje. Bez obzira na naša nacionalna, vjerska, politička i druga ubjeđenja i osjećanja, znamo i prihvatamo da su dostojanstvo i svetinja ljudskog  bića organski povezani sa svetinjom i čistotom prirode. Čovjek i priroda u njemu i oko njega cjelovito su jedino u svojim dubinama i po svom smislu i naznačenju. Stoga je oduvijek zloupotrebu čovjeka pratila zloupotreba prirode. Zato, opredjeljujući se i boreći se za dostojanstvo čovjeka, pozvani smo da se borimo i za dostojanstvo prirode. Donošenjem ove Deklaracije, Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti.“

Hotel Jezera

Kakav je to odnos najbolje se vidi, paradoksalno, u tački s koje je Deklaracija krenula u svoje deklarativno šepurenje. Poslanicima je sigurno bilo ugodno tog poznog ljetnjeg dana na proplanku ispred hotela „Jezera“. Kao malome mi ništa nije bilo milije nego da odem na čuvene klupe s nadstrešnicama, pentram se na brežuljak ukrašen nultim kilometrom, razgibavam nerve u ljuljašci-četvorosjedu, a potom na terasi obnavljam energiju uz kolače i domaći sok, zagledan u Durmitor. Danas je isti taj predio poprište postapokaliptične scenografije. Ni najagresivniji ljubitelji intervencija u prostoru ne bi ga bolje udesili. Sve sama ruina, gomila smeća i šuta. Sivilo koje je već deceniju kost u grlu nacionalnog parka.  Da bi se što neposrednije uvidjela ništavost Deklaracije, najbolje je organizovati lični performans: glasno je iščitati na mjestu gdje je usvojena. I dok se frazetine poput „neodložnog i pravovremenog posla“, „dostojanstva prirode“, „duga prema prirodi“ i „svetinje i čistote prirode“ budu kovitlale nad sablasnim okruženjem, biće jasno zašto je pred takvim prizorom licemjerno smatrati se građaninom.

U Japanu, zemlji za čije žitelje vlada uvriježeno mišljenje da su u mnogim stvarima „pomjereni“, higijenske navike su nešto drukčije. Ukoliko se ambalaže nijesi otarasio u radnji, bioskopu, ili metrou, učinićeš to kući. Kraj svakog ulaza postoje naznačeni prostori za odlaganje smeća. Ono se tu ne zadržava mnogo; japanski čistači revnosno pretresaju grad. Na ulicama, izuzev kod marketa, nemoguće je vidjeti kontejner. Za tom vrstom mobilijara prosto ne postoji potreba. Komunalne vlasti sa mirom mogu da se drže ustaljenog posla, bez bojazni da će iza nekog ugla nabasati na svježe formirano smetlište. Ključ je u kulturi. Japanski gradovi blistaju prvenstveno zbog shvatanja da je odstupanje od pravila odraz karakterne slabosti, a nikako hrabrosti i bunta.

Mi smo, naravno, daleko od tog nivoa civilizovanosti. Što ne znači da je situacija beznadežna. Kad već nemamo takav kodeks pedantnosti, možemo da se fokusiramo na prinudu. Ona vremenom mora u kulturu usaditi neki čistunski gen. Uz visoke kazne i pojačan nadzor, rješenje bi valjalo potražiti i u novovjekovnim radnim akcijama. Radom protiv fizičkog i moralnog atrofiranja nacije. Kako su državne službe pune neradnika, mjesečnim organizovanjem ekoloških četa mnogi od njih bi napokon osjetili ljekovito djejstvo produktivnosti. A zemlja bi prodisala.

Pošto ne volim da mnogo blebećem u kondicionalu, red je da referišem o pomacima na vlastitom polju. S jedne strane, uživam u zaobilaženju pravila koja tako očito služe samo zgrtanju novca, a zaogrću se tezama o navodnom ulaganju u životnu sredinu. Svaki neplaćeni ulazak u nacionalni park doživljavam malim trijumfom pravde nad pravom. Staza mi je tu i tamo posuta otpacima, podsjetnicima na podvalu znanu kao „naplatni punkt“. Zaštićenoj zoni nikakve koristi od rampovskog ubiranja harača. Ni kanti, ni čuvara, ni bilo kakve druge potvrde povlašćenog statusa. Još te gledaju iz visine, kao da su golim rukama posadili prašume, ustalasali reljef, zajezerili udoline. Na papiru zaštita, na djelu uzurpacija.

S druge strane, odstupanje od propisa kompenzujem dobrovoljnim ekološkim poduhvatima. Dok punim kese oko Vražjeg jezera, kod jednih izazivam podsmijeh, kod drugih nerazumijevanje, kod trećih divljenje. Nekako budem mirniji kad upijem čistu sliku emotivno bliskih područja. Svaki grlić koji viri iz trave ostaje uz mene, žuljajući me dok spavam. Ravnodušno proći kraj đubreta bačenog u zelenilo sve mi više liči na prepuštanje ranjenika njegovim mukama. Učim se mudrosti da je kao nikada ranije potrebna bezuslovna veza između prirode i čovjekove savjesti.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (38 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • Sto_je_muka 1 godinu
    sve ok, cijela prica, samo brate pocetaaak, smanji dozivljaj, cus skrenuo s puta ne gledajuci ni iza ni ispred haha
    • 7
    • 0
  • Katinka Poljaš 1 godinu
    Čovjekovo okruženje je odraz njegove svijesti. Ljudi koji u sebi nose negativnost i ništa im nije sveto su oni koji bacaju smeće na svakom koraku. Dr Jerotić takve pojedince koji nisu evoluirali naziva osobama. Naspram njih su ličnosti - pojedinci koji su izgradili sistem vrijednosti i poštuju i svoj i tuđi život, dakle Prirodu u cjelini. Da bi se došlo do ekološke države jedino trajno rješenje bi bio kvalitetan školski sistem u kom se đeci pomaže da izrastu u ličnosti.
    • 3
    • 0
  • Standej 1 godinu
    Jes vala, pa se lijece i popravljaju svoj standard bacajuci smece gdje stignu! Glibovi nekulturni pa imali para ili ne...
    • 1
    • 0