navigacija Naslovnica Premium
16.5.2018 10:55

Diktatura mišljenja

Kada se čovjek suoči sa informacijom koja je u suprotnosti sa onim što zna, vidi ili osjeća, dolazi u stanje unutrašnje tenzije poznate kao kognitivna disonanca

Diktatura mišljenja Ilustracija
Foto: Shutterstock.com

Crna Gora je prošlog ljeta zabilježila rekordan broj stranih turista. I onog prije toga, a i onog prije njega. Lideri smo u regionu u bitnim ekonomskim parametrima, nezaposlenost je u padu, BDP se svake godine povećava vrtoglavom brzinom... I tako u nedogled. Selektivna statistika koja nema nikakvih dodirnih tačaka sa realnošću. Jedini cilj njene upotrebe je kreiranje lažne slike o neopipljivom napretku, kako bi oni koji drže oči širom zatvorenim imali za šta da se uhvate dok pokušavaju da raspodijele 20-50 eura dobijenih za glasanje do nekih sljedećih izbora.

Kada se čovjek suoči sa informacijom koja je u suprotnosti sa onim što zna, vidi ili osjeća, dolazi u stanje unutrašnje tenzije poznate kao kognitivna disonanca. To znači da neki od sukobljenih stavova, makar podsvjesno, mora prilagoditi kako bi tenzija nestala. Međutim, šta se dešava ako politički sistem putem medija neprestano preplavljuje javnost ogromnom količinom beskorisnih i/ili lažnih informacija? Usljed ograničenih kapaciteta procesuiranja, osoba pokušava pronaći smisao u kompleksnosti svijeta koji je okružuje odabirom medija kojima ukazuje povjerenje. U većini slučajeva izbor pada na mejnstrim medije koji imaju novac, uticaj, pokrivenost, dostupnost.

Zvanično, uloga medija je informisanje javnosti i vođenje računa o javnom interesu. Međutim, posljednjih decenija su sve glasnije sumnje da je njihova glavna svrha kontrola i supresija misli kroz vješto plasiranje opsega dozvoljenog mišljenja. Prema Čomskom, to je način da se ljudi drže pasivnim i poslušnim u mjeri u kojoj je to potrebno. Ljudi imaju iluziju da izražavaju sopstvene stavove, uglavnom nesvjesni mehanizama kojim mediji utiču na percepciju, a samim tim i stavove i ponašanje. Ovo se može slikovito uporediti sa iluzijom izbora u demokratiji (primjer SAD). Moćni lobiji i krupni kapital izbace iz bubnja dva predsjednička kandidata sa suprotstavljenom retorikom, podijele narod na dvije strane, a pobjednik bez velikih odstupanja nastavlja kontinuitet politike po svim ključnim pitanjima. Dakle, sistem nacrta okvir u kome možete da birate i mislite, a manje ili više je svejedno ko će biti pobjednik. Bitno je ne izlaziti iz okvira definisanog sistema. Cilj koji se namjerava postići je održavanje kontrole moći kroz usavršavanje iluzije izbora misli i ponašanja.

Prostim rječnikom, radi se o planiranom zatupljivanju mase, i ovdje se vraćamo na početak priče. Logičan zaključak je da konstantno plasiranje oprečnih informacija i onih koje su u neskladu sa zdravim razumom vodi u permanentno stanje kolektivne kognitivne disonance. Međutim, ono je po definiciji nemoguće, budući da je disonanca dugoročno neodrživa. Umjesto toga, nakon dostizanja određene tačke zamora internog procesiranja, disonanca prelazi u tzv. „doublethink“ - istovremeno prihvatanje kontradiktornih, međusobno isključivih stavova, bez osjećaja nesklada u umu pojedinca. Upravo ovaj koncept odražava poželjnu polugu vladanja onih na pozicijama moći. Društvo koje je dovedeno u ovo stanje je najpodložnije kontroli i karakterisano odsustvom kritičke misli i preispitivanja statusa quo po pitanju ravnoteže između onih koji vladaju i onih kojima se vlada.

Orvel nas kroz alegoriju upoznaje sa ovim principom. Ljudi su istovremeno svjesni svega i nisu svjesni ničega. Znaju sve i ne znaju ništa. Kako je to moguće? Po Orvelu, to se događa kroz proces samohipnoze kojim osoba koja je potpala pod uticaj „skrembluje“ određeni dio memorije koji je u datom trenutku neprikladan, a već u sljedećem ga može ponovo aktivirati, zaboravivši na prethodni koji više nije poželjan, a zatim i „skremblujući“ čitav proces samohipnoze. Primjer: mediji u Crnoj Gori kreiraju percepciju da je ulazak u Evropsku uniju civilizacijski iskorak i dobra stvar za državu. Ova priča se toliko ponavlja da je postala mantra, i kad biste na ulici pitali građane da li je ulazak u EU koristan za našu zemlju, većina bi bez ikakve sumnje odgovorila da jeste, iako ne bi imali konkretnih argumenata kojim bi takav stav podržali. I zaista bi vjerovali u to. A sad zamislite obrt: određene promjene na geopolitičkom planu dovedu do obustavljanja pregovora sa EU i prebacivanja fokusa na saradnju sa silama u usponu kao što su Rusija i Kina. Istog momenta, svi oni koji su se mogli zakleti u vrijednosti EU, kad bi ih samo znali, bi bez sekunde zadrške smatrali da je to moralo biti tako, te da je EU diktatura birokratije nad voljom naroda, a Rusija i Kina luče slobode u novom svjetskom poretku. I zaista bi vjerovali u to.

U istom kontekstu, može se postaviti pitanje gdje su nestali svi oni ljudi koji su se izjašnjavali kao Srbi u Crnoj Gori početkom 90-ih? Gdje su nestale one mlade snage koje je prosrpski povjetarac donio na fotelje bez dana radnog iskustva? Gdje je nestao onaj mladi govornik koji je zbog Hrvata mrzio šah, organizovao deportacije muslimana i slao ljude na Dubrovnik? Svi znamo odgovor. Ali ga, izgleda, istovremeno i ne znamo. Svi oni nisu nestali i niko ih nije protjerao. Većina onih koji su se izjašnjavali kao Srbi su danas „skremblovani“ Srbi koji se nazivaju Crnogorcima zbog novonastalih okolnosti. I zaista vjeruju u to. One mlade revolucionarne snage takođe nisu nestale, bile uhapšene ili protjerane iz zemlje zbog učestvovanja u ratnohuškačkoj propagandi, već su, pod istim imenom i prezimenom, napravile identitetski zaokret i donijele takozvanu nezavisnost Crne Gore. Usput su, zajedno sa kolegama iz opozicije koje su im za to dale legitimitet, nanijele možda i nepopravljivu štetu po ekonomiju i duh zemlje i naroda.

Zato, kada sledeći put vidite kako neki Raško Konjević kao opozicionar osuđuje nekog tamo Raška Konjevića kao ministra unutrašnjih poslova zbog reakcije policije tokom građanskih protesta, ili kada dojučerašnji ljuti politički neprijatelji prave koaliciju i ponašaju se kao da su oduvijek zajedno, ili na kraju, kada M.Đ. osuđuje ratnohuškačku propagandu M.Đ., znajte da niste jedini kod kojih to izaziva bijes. Cilj je relativizovati prošlost i u konačnom istinu, kako bi svaka nova banalnost mogla da prođe nekažnjena reakcijom uspavanog pojedinca. Opozicione partije ne samo da prihvataju, već i same koriste pravila ove igre. Teško je drugačije objasniti činjenicu da neumorno učestvuju u, kako sami kažu, namještenim izborima, koristeći iste manipulativne metode koje koristi vlast - predstavljajući poraz opozicije kao uspjeh, pritom naravno misleći na lični i partijski interes. Kako su parcijalni motivi lajtmotiv cjelokupne crnogorske političke scene, nameće se pitanje: da li između partija na vlasti i u opoziciji ima ikakve suštinske razlike?

Zloupotrebljavajući povjerenje i energiju ljudi koji istinski i nesebično žele promjene, zvanična opozicija već decenijama pridržava projektor sa kog se emituje simulacija koju domaći i inostrani zvaničnici nazivaju demokratijom. To što će neko od njih iz parlamenta čiji sastav ne priznaju reći da nešto nema legitimitet je vrhunac banalnosti i govori jednim dijelom o njima, ali više o pamćenju i logičkom problemu onih koji ih podržavaju. Vrijeme je za reakciju slobodnog pojedinca i preispitivanje apsolutno svih pozicija moći i autoriteta. Vrijeme je da nezadovoljni građani i članovi partija traže podnošenje računa za neuspjeh i odbace jeftine izgovore. Vrijeme je za odgovornost i istinu. Samo pritisak prosvećenog pojedinca može dovesti do stvaranja opozicije kadre da demontira postojeći kolektivni sistem mišljenja i djelovanja koji nas ubrzano gura u ambis. A vremena je sve manje.

Autor je diplomirani ekonomista i magistrand na Univerzitetu Manhajm, Njemačka

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (21 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.