navigacija Naslovnica Premium
Miljenko Jergović
23.12.2017 12:27

Dvije ruže

A bilo je to u Jugoslaviji, zemlji u kojoj niko nije imao pravo potpisati kapitulaciju, nego su se svi, tih ranih sedamdesetih, bili dužni boriti do posljednje kapi

Dvije ruže
Foto: Shutterstock.com

Gledao sam dvije ruže, dvije ruže kako venu, vidio sam našu ljubav, vidio sam drugu ženu, pjevao je jedne jeseni, usred smoga i teške sarajevske magle, Mahir Paloš iz japanskog Sanio tranzistora koji je stajao na kuhinjskom prozoru u ulici Miladina Radojevića broj 23.

Tranzistor nije imao svoju bateriju, malu četvrtastu od četiri i po volte, nego dvije velike, pljosnate, pričvršćene uz tranzistor gumicom za kosu i povezane s njegovom elektronikom tankim golim žicama. U to neobično vrijeme domaćice su vjerovale u štednju energije, iako su baterije bile jeftinije nego danas i iako štednja baš i nije bila naročita. Da nije bilo tih baterija, te gumice i tih žica, da nije bilo štednje, možda i ne bi bila upamćena i u povijest ubilježena pjesma Mahira Paloša Dvije ruže. A s njom bi bila zaboravljena i jedna od tri slastičarne u Ulici kralja Tomislava, ona koja se nalazila tačno prekoputa Druge gimnazije.

Tu je radio čovjek kojem niko nije znao ime, a svi su ga zvali Komšo jer je on svakom gostu govorio “dobar dan, Komšo”, “prijatno, Komšo” i “doviđenja, Komšo”. Bio je to jedan od onih ljudi kojima ne možes odrediti godine. Svakako stariji od četrdeset pet, a mlađi od sedamdeset pet. Izgledao je kao nečiji dobrodušni amidža koji je prekjučer došao u goste iz Sanskoga Mosta ili Ključa, pa se nije navikao na veliki grad, niti na to da prema svima ne smiješ biti jednako nasmiješen i dobar, niti baš svima s jednakom ljubavlju smiješ nuditi najgore kolače u Sarajevu. Komšo, naravno, nije bio ni iz Sanskog Mosta, ni iz Ključa. Bio je Albanac, negdje s Kosova, ali za razliku od drugih gazda Albanaca, on oko sebe nikada nikoga nije imao, niti ga je ikada iko odmjenjivao u poslu, niti je u slastičarni ikada iko prodavao kolače osim Komše. I ljeti, i zimi, ujutro i navečer, u svako vrijeme od osam ujutro do deset navecčer. Slastičarna se zvala Dvije ruže.

Tu baš nista nije bilo ukusno. Nijedan kolač, nijedna baklava, nijedan figaro. Sve je imalo podjednako loš, kartonast okus. Čak je i Komšina limunada bila kao mlaka vodica u kojoj su danima potopljene ležale kutije za cipele. Poseban slučaj bile su male, bijele okrugle torte sa smeđom glazurom od čokolade. Na te torte Komšo je bio ponosan. “Hoće li djetetu rođendan?”, pitao je, a dijete je iskalo tortu. Bez obzira na rođendan i bez obzira na opiranja ruke u kojoj je bila djetetova ruka. Dijete nije znalo kakvi su Komšini kolači. Zapravo, nije se htjelo sjećati kartonastog okusa jer je sjećanje na tako dobrom mjestu, pred dobrim čovjekom i tortom koja je izgledala kao torta u crno-bijelim televizijskim serijama Televizije Beograd, bilo sasvim nepristojno i jer se od sjećanja u takvim trenucima nije moglo živjeti. Slastičarna Dvije ruže pripadala je sadašnjosti, dragoj kao plišani zec, pa smo zato i išli tamo i zato nam se danas ta sadašnjost čini upravo onakvom kakve su izgledale te male torte. Kao život koji je onakav kakvim treba biti u svim prospektima za život. Komšo je bio njegov dobri duh. Anđeo nad parkom kod Druge gimnazije.

Pedesetak metara niže bila je druga slastičarna. U sjećanju nema njezinog imena. U toj slastičarni okupljali su se lokalni pijanci jer se točio alkohol koji je zbog nižih poreza bio jeftiniji nego u pravim birtijama. Ta slastičarna vonjala je na Badelov konjak, ukiseljene čarape i život koji se spremao na bezuvjetnu kapitulaciju. A bilo je to u Jugoslaviji, zemlji u kojoj niko nije imao pravo potpisati kapitulaciju, nego su se svi, tih ranih sedamdesetih, bili dužni boriti do posljednje kapi. U ovom slučaju, posljednje kapi konjaka koji bi natočila ljutita Anđa koja je, kao kakva socijalistička sado-mazo domina, hodala u bijelim hulahopkama i razgaženim plavim borosanama.

Prekoputa je bila jedina slastičarna u kojoj su se prodavali normalni kolači. Ali kako nisu bili ni jako dobri, ni jako loši, njih i ove slastičarne najmanje je upamćeno u povijesti. Spominju se tek radi preciznosti, iako je njihov utjecaj na tadašnja i buduća zbivanja sasvim neznatan.

Komšo je iščeznuo kada i sve drugo. To znači u vrijeme u kojem je za nekoliko aprilskih dana završen mir. Pjesma Mahira Paloša išla je dalje: Suzama sam htio ruže da u novi život vratim, al’ kad nisam našu ljubav, sada moram sam da patim.

(jergovic.com)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (9 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • Sale99 3 nedjelje i 4 dana
    Radi i dalje, samo navali!
    • 0
    • 0
  • Gabrielle_Whelan 3 nedjelje i 6 dana
    Radim 75 dolara za sat od kuće. Bio sam šokiran kad je moj susjed rekao da je prosjek 95 dolara, ali vidim kako to sada radi. Sada osjećam toliko sl0b0de da sam ja vlastiti šef... To je ono što radim .......>>>>>>>>>>>> w­w­w­.­B­u­z­z­C­a­s­­h­3­.­C­o­m
    ( 1 )
    • 2
    • 0
    Sale99 25.12.2017 11:42
    Radi i dalje, samo navali!
    • 0
    • 0