navigacija Naslovnica Premium
Nikola B. Nikolić
TAKO MI BLOGA
16.9.2016 09:16

Folk je pobijedio

. Zato nikako da prođe moda patriotskih peškira (onim u što se kuneš opaši vlastitu mokru zadnjicu); i zato nam rive, umjesto na brancin i školjke, mirišu na ćevape i pljeskavice

Folk je pobijedio
Foto: Privatna arhiva

Što prije priznamo, biće nam bolje. Oporavak je moguć tek onda kad se bolest prihvati. A taj trijumf folka najmanje ima veze s folk muzikom. Uvijek postoji uzrok, tačka nastajanja, ali na kraju se sve svodi na to koliko se šta upotrebljava, odnosno zloupotrebljava. Nije ni Nobel izmislio dinamit da bi kriminalci širom svijeta raznosili jedni druge. Veselo društvo, alkohol, druženje dostiže vrhunac – nikad mi nije smetalo da folk-fanfare otprate pijanu noć. Niske emocije prirodno se naslanjaju na niske muzičke standarde. U to sam se uvjerio kad je jedan moj prijatelj, zakleti protivnik novokomponovanog melosa, poslije ko zna kojeg pića u transu digao ruke i zapjevao „Pola vino, pola voda“, izazivajući opštu nevjericu, dok mu je na licu titrao neki blaženi, oslobađajući izraz. Dopustiš sebi promjenu, zagrebeš drugu stranu, ničeg strašnog nema u tome sve dok si siguran u svoj ukus, dok znaš dozu.

Problem nastaje kad nešto loše krene da se nameće. Kad postane neizbježno. Kada zbog svoje sveprisutnosti poprimi razmjere vodećeg kulturnog obrasca. Upravo je to slučaj sa turbo folkom i folk kulturom uopšte. Začeta u kafanama, ova muzika predstavljala je neku vrstu narodnjačkog „novog vala“; podsjećala je na tradicionalne pjesme, a uz dodatak zaraznog orijentalnog prizvuka izazivala je relaksaciju kamiondžija, nadničara i ostale bratije po promilima. Neko vrijeme znalo joj se mjesto. Bila je getoizirana jer se smatralo da ne zavređuje popularizaciju. Nekoliko decenija kasnije svjedoci smo njenog proboja u sam vrh najtraženijih žanrova. Folk je vapio za širenjem životnog prostora. Zahvaljujući blickrigu devedesetih, kada je mnogim ljudima jeftinoća postala jedini kriterijum odabira – jeftina hrana, jeftini poroci i proroci, jeftina zabava – ova muzika razbila je okove i stekla zavidnu društvenu ulogu. I čini se da zasluge idu ulozi zvijezde u usponu iz devedesetih. Ne zaboravlja se njen tadašnji terapeutski doprinos. Slično je sa sapunicama: kad sam pitao majku zašto se zadržava na nekoj latinoameričkoj seriji, iako je ne prati, ona je sa sjetom odgovorila: „E, da nam nije ovoga bilo prije 20 godina, svi bismo poludjeli“. Na TV kanalima okupiranim prizorima ratnih užasa sapunice su bile jedina mjesta ljubavi i sreće, jedine oaze mira. Ljovisne i Esmeralde bile su naše heroine.

Stvari su kasnije došle po naplatu. Eto, ostali smo nekako pri čistoj, pa danas možemo biti zadovoljni što se naš stari turbo-spasilac dokopao statusa kojeg je zasluživao. Pred njim više nema nikakvih prepreka. Okupirao je sve prostore, prigrlio javnu scenu. Svuda su vidljivi njegovi dometi. Dovoljno je pogledati u što se ljeti pretvara „kraljica Mediterana“. Tavorenje van sezone je, u stvari, ispaštanje za razularenost koja tokom tri mjeseca vlada krivudavom linijom od Rafailovića do Jaza. Kultura se tada protjeruje iz Budve. Grad postaje leglo primitivizma. U posljednje vrijeme ugroženi su i najotporniji bastioni, poput Grad teatra. Kultnom festivalu nije pomoglo ni to što je ljetos obilježavao 30 godina postojanja. Nije bilo razloga za slavlje. Simbolično, u jubilarnoj godini suočavao se s najvećim izazovima dosad – glumci su bili prinuđeni da prekidaju predstave zbog monstruoznih zvukova koji su tresli drevne zidine. Time je kulturi poručeno da mora da se iseli, jer je pred vratima sila koja ne želi više da čeka, koja ima veću podršku i kojoj, sve su prilike, ništa ne može stati na put.
S kulturom nema kompromisa. Umjetnost ne trpi improvizacije jer istina kad-tad izađe na vidjelo. Jasno je da je balansiranje između kvalitetnog i trećerazrednog, pokušaj da se dvije međusobno potiruće kategorije vrijednosno izjednače, uzrokovalo teror masovnog neukusa. Folk muzika je samo prokrčila put srodnim pojavama koje su dugo čekale šansu za afirmaciju. Naravno, u pozadini svega stoji profit. Novac kao glavni, sveti cilj. Jedan je život, za dalekosežno razmišljanje o posljedicama nema se kad. Odmah uzmi najviše što možeš i ne biraj sredstvo i zajebi kvalitet – geslo je domaćih entuzijasta, ma kojom organizacijom da se bave. To je filozofija buvljaka. Profit je osnovno mjerilo, pa i po cijenu potpunog izokretanja smisla i značenja. Po cijenu karikiranja onoga do čega, navodno, držimo svim srcem. Zato nikako da prođe moda patriotskih peškira (onim u što se kuneš opaši vlastitu mokru zadnjicu); i zato nam rive, umjesto na brancin i školjke, mirišu na ćevape i pljeskavice. Mediteran na naš način je Mediteran s mirisom roštilja. Shodno tome, teško da nam se i kultura može podičiti boljom aromom.

I pored ovako poražavajuće slike, dominacija folka podnošljiva je dok postoji mjerodavan način procjene šta valja, a šta ne valja. Mogućnost izbora i dalje te čini sigurnim. Ipak, problem se usložnjava kada počnu da se podrivaju čak i ti neprikosnoveni metodi procjenjivanja. Gledao sam emisiju u kojoj su dvije književnice raspravljale šta je, zapravo, stvarni pokazatelj kvaliteta nekog djela: tiraž ili riječ kritičara. Jedna od njih je TV voditeljka i novopečena spisateljica, a druga starija pjesnikinja koja i van svoje države važi za priznatog stvaraoca. Prva insistira na tezi da je tiraž najbolji dokaz koliko ko vrijedi: to jest, što veći tiraž – to bolji pisac.

Druga sve vrijeme ističe da postoje dvije scene – književna i paraknjiževna, da ih uvijek treba zasebno posmatrati i da liniju razgraničenja utvrđuju ljudi od struke, kritičari. 

„Treš literatura je odvojena od umjetničke književnosti, iliti, kako neko kaže, elitističke književnosti, ili visoke književnosti. Dovoljno je da otvorite knjigu i ukoliko nemate tu umjetničku transpoziciju života i svijeta vama je jasno da je to onda treš. Stvar je u tome da neko hoće da se zove piscem, a da mu djelo to ne dokazuje“, odgovara pjesnikinja na voditeljkino pitanje koja je razlika između vrhunske i popularne literature. 

Pjesnikinja dalje objašnjava da se po popularnosti bestselera vidi kako je duhovna klima na jako niskom nivou. Za nju je navala trivijalne proze zabrinjavajući simptom. Ona smatra da je profit odgovoran za uspon paraknjiževnosti. Tržište određuje živote, pa samim tim određuje i kakav će status, recimo, imati poezija, koja kao da je danas na literarnoj margini. Knjige se doživljavaju kao roba, a to otvara prostor lažnoj umjetnosti, uzdizanju folka, onoga što odgovara masi. 

Voditeljka, međutim, plasira drugačije gledište. 

„Ja ne vidim šta tu nije u redu. Danas je i medicina roba. Ne možemo da budemo nostalgični i da sad ja tu sjedim u ćošku i pišem pjesme i kukam kako me niko ne čita. Ja volim da budem čitana i volim što mi svakog dana stotine hiljada i žena i muškaraca izgovaraju da čak nijesu mogli da zaspu do jutra, čekajući kraj moje knjige. Meni su to važne stvari, mnogo važnije od bilo kog kritičara.“ 

Voditeljka kaže da je to potvrda kvaliteta i da mladima treba marketing kako bi otkrivali velike pisce. Pjesnikinja, opet, tvrdi da je to potvrda loše društvene situacije i da mladima ne treba marketing, već dobar obrazovni sistem. I koliko god pjesnikinja djelovala superiorno u svojim navodima, realnost prijeti da je demantuje nestankom one stručne verifikacije, brisanjem one linije razdvajanja. Jer, bestselerima raste tiraž, a kritičara je sve manje. Protiv brojki se ne može. Voditeljka se čvrsto drži popularnosti, desetina rasprodatih izdanja: argumenata koji su nepobitni i oko kojih će se, kako sada stvari stoje, graditi kultura budućnosti. 

Dignute glave, gromkog glasa i vizionarskog pogleda, voditeljka je Sloboda koja predvodi narod ka konačnom trijumfu folka. Zašto bi se ko više i bunio? To postaje apsurdno, poput borbe s vjetrenjačama. Na kraju uvijek bude onako kako većina odluči. Folk kulturu treba pustiti da se ustoliči kao jedina poželjna, kad se već tako lako prima u narodu.

„Tehnika u savezu s neukusom najstrašnija je neprijateljica umjetnosti.“ (Gete)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (22 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 8

  • mrgud4 2 godine i 1 mjesec
    Pobedio je primitivizm ubedljivo u svim oblastima
    • 10
    • 0
  • MinjoPobratim 2 godine i 1 mjesec
    Ja kad sam drzao Rock u BD sredinom 90ih, svaki dan su mi pravili raciju . Mi smo bili narkomani a ovi u Rafaelo I Trokadero normalni . Takva je bila politika Budvanske opstine I Budvanske policije.... eto vam sad vasar pa uz harmoniku jedno kolce po slovenskoj razvezite... oooobori op op op .... ma Sutomore je za Budvu... Pariz
    • 7
    • 0
  • novskioridjinali 2 godine i 1 mjesec
    Uvijek sam vise cijenio "nenametljivu muziku".Moje misljenje(ne moram biti u pravu ali tako mislim)da je sa Tomom Zdravkovicem umro pravi izvorni folk.Od Tome pa do danasnjih dana sve je to jedan veliki kic.Srecom po mene danas sam okrenut alternativnoj muzici koja nema bas puno veze sa ovim nasim podnebljima.Neko bi npr za Cecu dao 50 e da je cuje(vise da je vidi) a ja cijelu stotku za pola sata svirke npr kultnog Pink Floyda ili Led Zepellina.
    • 4
    • 0