navigacija Naslovnica Premium

STAV

11.4.2017 10:07

Gdje su sportisti?

Kako je očigledno da sportista u CG, nakon sportske karijere najčešće postaje socijalni problem, hajde da vidimo kakvi su mehanizmi trenutno dostupni za zaštitu njihovih prava i nesmetano bavljenje sportom

Gdje su sportisti? Ilustracija
Marko Begović
Foto: Shutterstock Autor: Marko Begović

U posljednje vrijeme se mnogo pričalo, a neprimjereno malo toga reklo.  Sportisti , iako prepoznati kao subjekti u sistemu sporta, nijesu adekvatno institucionalno zastupljeni u procesu donošenja odluka. Isti su samo objekt, i u shvatanju donosilaca odluka su ili predmet sticanja profita ili trošak. Koliko su isti ranjivi ukazuje podatak da 0,1% sportista globalno nakon sportske karijere ima finansijsku nezavisnost (sigurnost). Ovim dolazimo do veoma važnog pitanja - da li postoji mehanizam koji sportistima u Crnoj Gori omogućava tranziciju nakon završetka takmičarske karijere? Koliko smo daleko od potvrdnog odgovora, iznijeću u nastavku.

Brojni su faktori koji utiču ili determinišu put do postizanja vrhunskog sportskog postignuća. U klasifikaciji istih, polazi se od zaokruženosti sistema i strateškog određenja u oblasti sporta. Sljedstveno tome, u neposrednom okruženju procjenjuju se genetske osobine sportiste i njegove porodice (faktor na koji se ne može uticati) i nivo kvaliteta stručnog rada (faktor na koji se može uticati). Drugo, kvalitet i primjenljivost propisa u oblasti sporta (zakon-strategija-plan aktivnosti) uz adekvatna kadrovska rješenja na središnjem nivou reflektiju potrebe u sportu s jedne i društveno-ekonomsku realnost s druge strane. S prethodnim u vezi, sistem identifikacije talenata, sistem stručnog osposobljavanja/usavršavanja kadrova u sportu, primjena naučno-istraživačke djelatnosti (posebno dijagnostike u sportu) i jasno strukturisani model finansiranja sporta čine preduslove za razvoj takmičarskog sporta. U ovom momentu, uz neadekvatno definisane akedemske/stručne kompetencije i nivoe licenciranja za trenere/sportske instruktore, sistem sporta u CG ne primjenjuje niti jedan od prethodno navedenih preduslova za razvoj takmičarskog sporta. Pored neadekvatnog stručnog kadra, posebno zabrinjavajuće je izostanak centra za dijagnostiku i zdravstvenu zaštitu, bez kojeg je planiranje trenažnog procesa i kontrole zdravstvenog stanja sportista nezamislivo. Republika Albanija od 2012. posjeduje sličan centar.

No vratimo se konkretnom izazovu. Sportska karijera se može definisati kao djelatnost u kojoj je angažovana osoba, radi dostizanja vrhunca u sportskim performansama. Tu djelatnost karakterišu faze inicijacije, razvoja i usavršavanje tehničko-taktičkih zahtjeva određene grane sporta, uz faze tranzicije. U okviru tranzicija, razlikujemo normativni/predvidivi (od juniora do seniora ili karijera nakon sporta) i neplanirani prelaz (neuspjeh, povreda). U zavisnosti od grane sporta, specijalizacija počinje oko 12. godine. U tom periodu je neophodno osmisliti mehanizam ili dualni sistem sazrijevanja/stasavanja sportiste. Navedeni mehanizam pretpostavlja proces od 15-20 godina usklađivanja akademskih i profesionalnih obaveza, sa ciljem da nakon karijere u sportu, sportista bude osposobljen da se ostvari u drugim sferama života. Kako se radi o fluidnoj oblasti (politika sporta-obrazovanja-zapošljavanja), centralna uloga je predviđena za organe javne uprave nadležne za oblast obrazovanja i sporta, da predvide mehanizam adekvatnim propisom i neophodne materijalno-tehničke uslove za sprovođenje istog. Valja primijetiti da u tom procesu nijesu sami - sportski pokret je neizostavan činilac za realizaciju sportske strategije, posebno nacionalni olimpijski komiteti kroz program Adecco i Međunarodni olimpijski komitet. Od primjene ovakvog ili sličnog sistema, CG je u najboljem slučaju daleko četiri godine. Kako je očigledno da sportista u CG, nakon sportske karijere najčešće postaje socijalni problem, hajde da vidimo kakvi su mehanizmi trenutno dostupni za zaštitu njihovih prava i nesmetano bavljenje sportom.

U suprotnosti sa pozitivnim propisima koji su bazirani na jasnom razgraničavanju profesionalnog, kao privredne djelatnosti, od amaterskog sporta (pogledati Odluku Evropskog suda pravde C-36/74 iz 1974.), postojeći propisi u CG ne definišu jasno radno-pravni status sportista. U praksi se gotovo pokazalo da nema sportiste sa profesionalnim ugovorima (savezima su dostupni samo registracioni ugovori - podatak iz Izvještaja Međuresorskog radnog tima Uprave za mlade i sport iz 2014.). Zakonodavac je predvidio obavezu da sportski pokret vodi računa o kategorisanim sportistima, ali kontrolni mehanizam je volšebno prenijet na Upravu za inspekcijske poslove sa samo jednim Inspektorom za sport (podatak iz 2015.). Dalje, veliki broj krovnih sportskih organizacija - saveza, postavlja se poput turističke organizacije naplaćujući roditeljima čija su djeca reprezentativci (!) put i troškove boravka na zvaničnim međunarodnim takmičenjima. Tako se ne gradi kult reprezentacije. Država obezbjeđuje dovoljno sredstava za razvoj sporta, sportske subjekte među kojima su i  sportisti , ali način raspodjele i kontrola sprovođenja programa morala bi biti u rukama struke. Za rješavanje sporova, zakonodavac je predvidio osnivanje arbitraže, kako na nivou saveza tako i pri Crnogorskom olimpijskom komitetu. Takođe, savez može prenijeti rješavanje sporova Arbitraži COK-a. No u praksi, rješavanje sporova se pokazalo kao dug i nezahvalan postupak, jer načela nepristrasnosti ili efikasnosti (na kojima se bazira Arbitražni sportski sud u Lozani - međunarodni krovni autoritet za rješavanje sporova) se ne primjenjuju, na šta ukazuje i nedavni spor u Teniskom savezu CG. Naime, od momenta nastanka spora proteklo je skoro godinu dana do rješavanja istoga, iako se radi o sporu koji je po svojoj prirodi zahtijevao brzo razrješenje.

Zašto sve ovo govorim? Iz svega navedenog, više je nego jasno da su  sportisti  i njihove porodice većinski prepušteni sebi. Rezultat koji postignu se nerijetko zloupotrebljava, dok neuspjeh ostaje na plećima sportista i njihovih porodica.  Sportisti  se ne ”bahate”, nego se kreću u datom okviru. Najblaže rečeno, cinično je sportiste optuživati za bilo šta, a pritom skrivati sopstvenu nesposobnost, neznanje ili korumpiranost. Onome ko nije sposoban, nema sportski princip ili dovoljno znanja, nije mjesto u sistemu sporta. Na koncu, u postojećoj konstelaciji  sportisti  su sredstvo, a ne cilj.

Autor je član Izvršnog odbora komiteta za sport Savjeta Evrope

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (12 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.