navigacija Naslovnica Premium
Dragoslav Dedović (Deutsche Welle)
12.8.2017 15:19

Gelzenkirhenski barok na Banovim brdu

Ovaj stan je spomenik. Tako ili slično se stanovalo, od varoši do velegrada, na potonulom kontinetu zvanom Jugoslavija

Gelzenkirhenski barok na Banovim brdu Smederevac troringlaš
Foto: Dragoslav Dedović

Uđeš u stan kao bez duše. Četvrti sprat bez lifta. Očekuješ novovjekovna vrata koja se hermetički zatvaraju poput poklopca na konzervi, ona za koja proizvođači tvrde da garantuju bezbjednost. Ali ne, sačekuju te stara,obična, drvena vrata.

I nađeš se u vremeplovu.

Parket zakrcka pod stopalom. Desno je spavaća soba. Koja je ujedno i dnevni boravak. Kauč je tvoj vršnjak, dakle, model iz šezdesetih, neodređene smeđezelene boje. Sjedneš li na njega feder mu se iz utrobe oglasi poput prezategnute žice na gitari.

Stočić obložen žućkastim furnirom, pokriven staklenom pločom za milimetar dužom od stola. Ispod nje su se nekad stavljale crno-bijele fotografije sa ljetovanja. Ova površina je prazna.

Iza stočića komoda boje bolešljivog hrasta. Sa svim drangulijama koje život slaže iza stakla: Slike uramljene u kičaste ramove, strani novčići, razglednice iz Trsta i Makarske.

Dvije fotelje, jasnih linija, klimave i neudobne. Pseudoorijentalni ćilim kojem su bosa stopala nekoliko pokoljenja ukućana izlizala lice. I ćilibarski odsjaj parketa u poretku riblje kosti.

Kupatilo sa neuglednim, nekada bijelim pločicama. Kada u čijem je odvodu zarđao šaraf. A preko svega plastična zavjesa koja bi mogla biti i mušema. Lavabo premalen.

Hodnik. Telefon marke "Iskra" sa koltom brojčanika. Iza stočića crni gajtan viri iz poluizvaljene utičnice.

Wohnung Belgrad

Lijevo je kuhinja sa trpezarijom.

Na termoakomulacionoj je gornju plohu iskrzalo vrijeme. Preko toga je prostrto romboidno heklanje.

Ne gledaš ni prastare kuhinjske elemente koji su nekada bili boje bijele kafe ali su se nadisali nikotina, ni slavinu iz koje stalno dobuje u ritmu sedamdesetih. Pogled pun divljenja zaustavi se na "Smederevcu", troringlašu.

Šteta što mu društvo ne pravi neki radio-prijemnik. "Kosmaj" ili "Slavuj" s kraja pedesetih.

Napolju je vrućina. Avgust u raskošnom izdanju. Roletne su spuštene. Kroz rupice na njima dan zabada svjetlosne igle. Beton na terasi je izglodan polustoljetnom kišom. Gelender rđom.

U svemu nedostaje glas Lea Martina, da pretvori lijeno popodne u istopljenu žvaku. Ili da "Buco i Srđan" slože tercu. Ili da Dragan Stojnić dubokim baršunom potopi predvečerje u sjetu . Fale stihovi: "Zove me nestalo vreme...".

Ovaj stan je spomenik. Tako ili slično se stanovalo, od varoši do velegrada, na potonulom kontinetu zvanom Jugoslavija.

Wohnung Belgrad

Malograđanski raj gdje se stiskalo na porodičnim sjedeljkama i pubertetskim žurkama, na utakmicama reprezentacije, pred televizorom uglavljenim u smeđi zid regala.

Sa gramofona je na engleskom, italijanskom i španskom katkad svijet curkao u skučene, a tople socijalističke jazbine.

Nijemci kao istinski rodonačelnici ovakvog enterijera, nazvali su ga pomalo podrugljivo "Gelzenkirhenski barok". Ustvari, jeftini serijski komadi za poslijeratne proletere bjehu industrijski citati negdašnjeg staronjemačkog, ručno rađenog namještaja. Gelzenkirhen je bio srce rudarsko-metalurškog basena. A barok se nikako ne rimuje sa rudarima, ljudima koji su poslije Drugog rata s mukom stekli prvo malo blagostanje. Ali ne i aristokratski ukus.

Većinski su i jugoslovenski stanovi bili uređeni po ovoj mustri, pomalo sitnosopstvenički,pomalo jeftino. Ali uz puno radosti u zveckanju tanjira za tijesnom trpezom.

Tako uđeš u ovaj nenamjerni muzej na Banovom Brdu. Zemlja koja ga je stvorila odavno je upokojena, a i posljednji domaćini, koji su ovdje, na malo kvadrata i uz dosta ukućana, odgajali djecu i dobijali satove za višedecenijsku službu, odlaze za svojom zemljom u nepovrat.

Njihovi potomci su ratovima i tranzicijom predugo ometeni u modernizaciji.

Mlada gazdarica se izvinjava jer nije renovirala. A ti bi da joj se ovako javno zahvališ. Gdje bi inače čovjek mogao da još jednom uđe u sopstveno djetinjstvo prije nego ga moleri zauvijek prefarbaju.

Ono što je pohranjeno u predmetima, u atmosferi tog stana, u njegovoj trošnosti, vraća te u epohu kada su čitave generacije rasle u varljivoj nadi da će njihova zemlja jednom dokazati kako je najbolja na svijetu. U svemu.

Dakako, nije to vrijeme samo po sebi bilo sjajno, ali – kako bi rekli sjajni muzičari iz benda S vremena na vreme – ono što mu daje sjaj to je neko drugo vreme.  

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (15 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.