navigacija Naslovnica Premium
Paula Petričević
KONTRA(PER)CEPCIJA
1.4.2015 09:16

Gorki saldo

Što možemo učiniti da se ne ponove stara ili ne dese nova stradanja? Da li počinjemo ozbiljno misliti o tome tek kada mišljenje postane nemoćno da se suprotstavi nastupajućem ludilu i nezasitoj gladi? Da li je ovo taj trenutak?

Gorki saldo "Škure", Mark Pejac
Foto: pejac.es

Nekad pokušavam za zamislim trenutak pred velikim društvenim katastrofama u kom u svijesti poput plime narasta čist i kategoričan uvid da je za bilo koju promjenu ili ispravku odveć kasno. Da je ostalo samo da se desi do kraja, kada oteža posljednje klasje bremenito posljedicama što će preplaviti zemlju koja više nikad neće biti ista. Nastojim da do detalja osjetim taj momenat, kristalno jasan i neumoljiv, i onda pokušam da pogledam unatrag, u vrijeme koje je još uvijek vezivalo nadu.

Koja je posljednja stvar koja je mogla biti učinjena da spriječi ili prevari crni usud? Kada je tačno sve bilo izgubljeno? Kada su u logore stigli gejevi, komunisti ili Jevreji? Kada su im polupali izloge ili kada su od njih počeli izrađivati sapune? Kada su akademici obnarodovali Memorandum ili kada su ga psi rata počeli provoditi u djelo?

Drugim riječima, pokušavam da učim iz istorije, ono malo što je znam, istorije velikih i malih, privatne i one druge, da vidim može li se njeno smrdljivo truplo natjerati da da neku korisnu kost, nesumnjivo primitivnu ali možda ipak upotrebljivu alatku za razumijevanje i rukovođenje. Što možemo učiniti da se ne ponove stara ili ne dese nova stradanja? Da li počinjemo ozbiljno misliti o ovim stvarima tek onda kada mišljenje postane nemoćno da se suprotstavi nastupajućem ludilu i razularenoj, nezasitoj gladi? Da li je ovo taj trenutak?

U posljednje je vrijeme krhkost mišljenja i uljudnosti naročito došla do izražaja. Pritisla ju je bahatost nasilnika koji rastavljaju spomenike, izobličuju izgled zaštićenih predjela, pretvaraju u luksuzne hotelske komplekse zatvore gdje su bili utamničeni, mučeni i ubijani preci kojima smo do juče podizali spomenike koje će, doduše, već naredni investitor najvjerovatnije otpraviti u staro gvožđe. Bahatost nasilnika koji se sa neistomišljenicima, kritičarima i bivšim prijateljima obračunavaju pornografskim podmetačinama, zloupotrebom državnih resursa i institucija i planiranim otkrićima i iznenađenjima.

Bahatost nasilnika koji na igrače bacaju baklje, stolice i životinjske bubrege ne bi li se narugali nečijoj bolesti. Bahatost nasilnika koji se raduju unaprijed razmaženim sinovima na račun namjerno nerođenih kćeri, sve to pomjera još dublje nepojmljivo niske standarde koje smo zadali svom društvenom biću. Kog i kakvog smo društva dio? Što učiniti da se otmemo njegovom autodestruktivnom samoubilačkom spinu?

Ovo je tek žetva posljedica kulture nekažnjivosti i neodgovornosti, hajdučije i odmazde, udvorištva i kukavičluka. Nasilništvo je proželo sve odnose i sve pore društva, naturalizovano i odomaćeno kao društveno prihvaćen i nerijetko stimulisan i poželjan obrazac ponašanja koji predstavlja indikator i potvrdu moći kojoj stremi svaki crv, užurbano se gojeći strvinom. Gorki saldo kratkovidog popuštanja glupljem i jačem porazno kazuje da su nam glupost i sila postali suvereni gospodari protiv kojih je nezahvalno buniti se.

Koja je posljednja stvar koja bi mogla biti učinjena da spriječi ili prevari crni usud? Možda je jedini način da se spasimo taj da  budemo spremni da sagorimo pokušavajući, da zaboravimo na kratkoročne koristi koje hrane našu propast, da se odvažimo da mislimo i stojimo iza toga u trenutku u kom izgleda da mišljenje više ništa ne može da promijeni ili popravi.

Treba misliti neustrašivo, kao da nam život od toga zavisi, jer je lijenost ili odbijanje da se misli pokretačka snaga zločina, učila nas je Arendt. Ne postoje posmatrači, samo saučesnici. Ovo je naš svijet i naša odgovornost i nema tog tatice niti velikog vođe koji bi mogao preuzeti ili olakšati taj teret. Odgovorni smo za hipoteku pod koju smo stavili budućnost naše djece ćutke posmatrajući tranzicione orgije i sklanjajući im se s puta. 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (19 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 5

  • Ratimir.V. 3 godine i 7 mjeseci
    Изгледа ми да је тренутно више храбрих жена него мушкараца. (то не мора бити лош знак!)
    • 4
    • 0
  • angelique 3 godine i 7 mjeseci
    Hvala,teško bolje! Užitak je čitati tekst i vraćati mu se! Bravo!!!
    ( 1 )
    • 3
    • 0
    Ratimir.V. 1.4.2015 18:52
    Изгледа ми да је тренутно више храбрих жена него мушкараца. (то не мора бити лош знак!)
    • 4
    • 0
  • Ratimir.V. 3 godine i 7 mjeseci
    "моје племе сном мртвијем спава..." п.с. "гејеви и комунисти..." , прве Америка ипак подржава - комунисти су и даље на црној листи. Чему их тадер трпати у исту реченицу?
    • 2
    • 1