navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
4.5.2012 10:28

Istoričar

Mi smo najčešće skloni da igramo na jednu kartu: bilo da su u pitanju sobe za izdavanje, diploma za koju vjerujemo da sigurno donosi posao, robovanje nekom privrednom „gigantu“ ili neodrživoj industriji

Istoričar
Foto: Vuk Lajović

Kažu da je prepravka kuće teža od izgradnje. Ponekad čak može više koštati, da ni ne govorimo o tome kako je živjeti u potpunom neredu i prenošenju stvari s mjesta na mjesto. Još ako ste, prije toga, gotovo čitavu mladost proveli uz cement, fosne i armaturu, snagu da izdržite može vam dati samo lijepi povod ponovne gradnje, a najljepši je predstojeća ženidba.

Sprat koje se preobražava u veliki stan za mladence nekada je služio u turističke svrhe. U takozvano srećno vrijeme, kada u gradu nije postojalo mnogo vikend stanova, jedan takav prostor je donosio lijep dodatni prihod. Izgledalo je da ustaljenoj privredi kraja nema, a mnogi roditelji, čija djeca nisu voljela da uče, čvrsto su vjerovali da će ih kuća koju ljeti izdaju uvijek izdržavati. Sve se, međutim, polako i neumoljivo mijenjalo. Danas je u Budvi cijena privatnog smještaja po pravilu niža od cijene parkinga i mobilijara na nekoj „lošijoj“ plaži, ili pak od cijene dva jeftinija koktela na šanku ispred Starog Grada. Negdašnja sigurnost da će sobe i ležajevi biti siguran izvor prihoda se neopozivo istopila. Čak i kada uložite u skupu rekonstrukciju, nije izvjesno da ćete povratiti novac za vrijeme prekratke sezone i vikend turizma. Zato je lijepo kad ima djece da popune nekadašnje „smještajne kapacitete“. I zbog toga vam ne smeta fina prašina koja nastaje kad se sijeku keramičke pločice i koja potom osvaja svaki kutak kuće.

A dva keramičara su sjajna ekipa. Stariji je sitan čovjek, tih i izuzetno precizan. Njegov pomoćnik je snažan tridesetogodišnjak koji je već sasvim ovladao zanatom svog učitelja. Nakon jedne uzgredne šale o prosvjetnim radnicima „koji su u školi naučili da slušaju“, stariji majstor otkriva da je i sam profesor istorije. Radio je u školi nekoliko godina i pobjegao glavom bez obzira. Mala plata od koje nije mogao izdržavati porodicu i sve više nediscipline na časovima, natjerali su ga da se prvo okuša u kancelarijskom poslu. No, ni tamo nije bilo sjajno. Zato se prisjetio očevog zanata i kao majstor keramičar konačno uspio da porodici pruži dobre životne uslove. Njegov pomoćnik je veterinarski tehničar koji je uzalud tražio posao. Srećom je naišao na dobrog pedagoga i savladao novi zanat. Ubrzo saznajem da je stariji majstor radio keramiku i u zgradi za prosvjetne radnike u Podgorici. Oni vjerovatno ni ne sanjaju da im je pločice postavljao kolega istoričar.

Na prvi pogled, fakultet koji je završio nema ama baš nikakve veze sa majstorovim sadašnjim poslom. Ipak, pada mi na pamet jedna davnašnja porodična polemika, iz vremena kad je diploma kod nas postajala roba „sa tuške pjace“, a diler deviza najunosnije zanimanje. „Sociolog uvijek može da bude diler, ali diler ne može da bude sociolog“, rekao je tada jedan otac sinu. Tako se i majstorova fakultetska diploma vidi u tome što je sposoban da se prilagođava okolnostima,i to na legalan i pošten način. Vidi se i u tome što istoričar koji je postao keramičar predviđa svoje poteze i već dugo uplaćuje životno osiguranje. Uz malu penziju koju će ostvariti na osnovu rada u javnom sektoru, biće to dobra dopuna i garancija da kao penzioner neće gladovati. I to nije sve, jer majstor za sebe plaća još i kasko osiguranje, nekih sto pedest eura godišnje. Prije par godina, kada je zbog zdravstvenih problema morao u bolnicu, isplaćeno mu je preko dvije hiljade eura, dovoljno da normalno živi dok se opet ne vrati pločicama. Njegov pomoćnik, nažalost, još uvijek nije prihvatio učiteljev nauk. Vjeruje da ima dovoljno vremena i da ima prečih stvari, a ja se pomalo plašim da ću dosaditi i njemu i drugim mladim građevincima, „smarajući“ ih istoričarevim primjerom.

U razgovoru sa kolegom iz Kanade, opet pričam o keramičaru-istoričaru. Kolega je, začudo, i sam istoričar iz jedne od bivših sovjetskih država. Iz njegove generacije, od sto trideset istoričara, kaže, svega desetak radi u struci. Čak i njegov najbolji drug radi kao zidar. Tužno je, dodaje, što su posljedice tranzicije bile tako dramatične. Meni se ipak čini da je riječ o globalnoj tranziciji. Sigurno je da nigdje više neće biti poslova za cio život ni „vječitih“ zanimanja. Mnogi već sada upozoravaju da bi dobar školski sistem bio samo onaj koji bi uspio da predvidi zanimanja kojih sada nema, ali će se tražiti za nekih pet-šest godina. Mi smo, međutim, najčešće skloni da igramo na jednu kartu: bilo da su u pitanju sobe za izdavanje, diploma za koju vjerujemo da sigurno donosi posao, robovanje nekom privrednom „gigantu“ ili neodrživoj industriji. Pri tom nam ne pada na pamet da se osiguramo i napravimo po koju studiju rizika, tek da ne bismo plaćali tuđe dugove. I upravo to što nismo sposobni da se na kvalitetan način mijenjamo i da predviđamo otkriva „šupljine“ naših diploma.

Kažu da je prepravka kuće teža od izgradnje. Možda je slično i sa prepravkom državne ekonomije, ili sa traženjem nove mogućnosti nakon lošeg izbora fakulteta. U svakom slučaju, sve je jeftinije nego živjeti u potpunom neredu i rizicima „jedne karte“. A snagu da se izdrži može dati lijepi povod ponovne gradnje - najljepši je budućnost mladih ljudi.

 

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 5

  • Libertas 6 godina i 6 mjeseci
    Bojim se da će nas dostina u keramičare, električare, vulkanizere...No se bojim i tamo će uves partijsku pripadnost kao uslov bitisanja.Možda dođe vrijeme odmah po rođenju da ti izdaju partijsku knjižicu,kao uslov da te pušte iz porodilišta.
    • 0
    • 0
  • Alberto Scala 6 godina i 6 mjeseci
    Lijepo,otvori mi oči.Ojdoh ja na prekvalifikaciju,neki zanat da upišem, možda baš za keramičara.PS.Srećno mladencima:-)
    • 0
    • 0
  • gusa 6 godina i 6 mjeseci
    Svaka cast Bozena,izvaredni tekstovi ,to je nazalost zivot.pomen vet.teh. pa se setih da danas nemoze dr vet.medicine da zivi od svog rada i da mora sve i svasta da radi da bi preziveo.nije kriza samo istoricara nego ovaj tekst moze da se upotrebi na sve fakultete i fakultetski obrazovane.Ovo je zalost i tuga CG ali ne i ostalog dijela Svijeta.
    • 0
    • 0