navigacija Naslovnica Premium
Ljiljana Bulajić
16.7.2017 12:38

Istorija kao inspiracija

Svjetski demografski bum, prije svega onaj afričk, već samim brojkama prijeti evropskoj stabilnosti. Kako će taj problem biti riješen zavisi od mnogo čega, a prije svega od dinamike integracije došljaka u evropska društva, moći savremenog grada da ih apsorbuje i uspjeha političkih vizija vodećih političara

Istorija kao inspiracija Ilustracija
Foto: Agim Sluaj, Italija

Već je Fransoa Miteran s priličnom dozom mira i skepse znao izjaviti da se ne plaši prekompozicije francuske nacije. Nije prvi put da Francuska u novom vijeku prima imigrante, naglašavao je. Po njegovom mišljenju, te imigracione talase trebalo bi shvatiti kao svojevrsno osvježenje i podmlađivanje francuske nacije.

Do sada je možda bilo i moguće na taj način  shvatiti jedan proces koji permanentno teče, jer se radilo uglavnom o kontrolisanoj penetraciji doseljenika u prilično otvoreno francusko, kao uostalom i u evropsko, geopolitičko tijelo u cjelini, ali kako su ti procesi u posljednje vrijeme postali skoro svakodnevnica, današnji evropski političari daleko su od tog miteranovskog mira i završetaka svojih govora poentama koje sadrže uravnoteženene poruke. Čak ni njemačka kancelarka Angela Merkel, inače poznata kao uravnotežena osoba, nije u stanju da sačuva mir, već s paničnim izrazom na licu i povišenim tonom poziva na traženje formule za ekspresno stvaranje nove Evrope na osnovama evropskog osvješćivanja, i ako je moguće samoprepoznavanjem svakog pojedinca kao evropski svjesnog građanina. Merkel svakako zna da to nije lako i da je proces koji treba da preoblikuje i iznjedri jednog takvog, evropski svjesnog građanina, nešto što traje i ne može biti govora o nekoj, hic Rhodus hic salta, brzini. Zna da se i sama mora promijeniti, i to brzo, u hodu, da od mirne protestantske kćeri mora postati neka vrsta vatrenog Savonarole našeg doba. Tim prije, što kao kontinent ostajemo sve usamljeniji i bez podrške prekookeanskog Velikog brata, kome računica ovog bratstva sve manje štima.  

Kako kupiti vrijeme i kako ovaj još uvijek stihijski proces uhvatiti za rogove, grozničavo razmišljaju i pitaju se mnogi.

Ja lično, kao uostalom i većina istoričara, imam tendenciju da u aktuelnim događajima i društvenim procesima tražim slične i u istoriji već viđene situacije, naravno, uz poštovanje činjenice da su komponente koje određuju smjer događaja pune novih, nepoznatih varijabli, čija međuigra i kombinatorika daju konačni rezultat koji može da iznenadi ne samo političare, nego i najbolje poznavaoce problema. (Uzmimo npr. današnje i nekadašnje komunikacije, sms telefoniju koja je dostupna svima, kako polugladnoj etiopskoj udovici, tako i bivšem talibanu ratniku koji želi imigrirati na Zapad. Hunski ili mađarski ratnik, koji se u srednjem vijeku kretao u istom pravcu bio je daleko od toga da posjeduje toliko informacija o svom cilju). Pošto je ovdje riječ o procesu koji će, na ovaj ili onaj način, iznjedriti upravo taj novi evropski identitet, nije loše prepoznati neke od situacija u kojima se evropski kontinent našao u prošlosti pred razornim dejstvom raznih naleta spolja. Našao u situaciji da unutrašnje reforme sistema nisu imale dovoljno vremena da obezbijede kritičnu socijalnu osnovu zainteresovanih da one uspiju i istinski zažive. Slučaj Zapadnog rimskog carstva opšte je mjesto, svima poznati slučaj kasnog i nedovoljno efikasnog reformisanja društva - pogotovo nedovoljnog i presporog integrisanja varvarskih germanskih plemena. Za nauk je da talasi doseljavanja nikad nisu ni prestajali i da je Evropa uvijek bila u situaciji da pred ovim vanjskim najezdama traži neka odbrambena rješenja. 

E, upravo to, ta rješenja iz prošlosti, je ono što je interesantno i što može imati neku aktuelnu vrijednost. Ovo ne zbog toga što recepte odbrane treba prepisivati, nego zbog inspiracije u potrazi za novim rješenjima. Danas nas, istina, ne napadaju regularne vojske ovih ili onih osvajača prema kojima treba uspostaviti isto tako legitiman i regularan sistem odbrane kao u doba dugih i upornih arapskih (7.  do 9. v.) i turskih osvajanja(14. do 18. v.), koja su obilježila najprije srednjevjekovnu, a onda i novovjekovnu istoriju našeg kontinenta, ali način na koji su ista ta osvajanja stavljena pod kontrolu, pogotovo institucije koje su se pokazale efikasnim, ono je prema čemu treba usmjeriti našu pažnju.

Srednji vijek kao inspiracija 

Uspostavljanje sistema tzv. maraka na granici prema arapskom svijetu, kao i seoske opštine koje su na dugi vremenski rok otupile i istrošile osvajačke ambicije upornih osvajača kakvi su bili, najprije Arapi, pa potom Mađari i napokon Turci, svakako je jedna od tih inspiracija. Ove institucije su prema poznatom istoričaru Robertu Lopezu (“Rođenje Evrope“) omogućile konsolidaciju jednog prevashodno zemljoradničkog društva, čak i onda kad su osvajači pobjeđivali na bojnom polju i kad je izgledalo da se klimavo jedinstvo tek obnovljene hrišćanske Evrope neće održati. Čak štaviše, one, te seoske zajednice, uz uporne vojne pohode srednjevjekovnih vladara, prisilile su i one najupornije poput Mađara, da se skrase i nađu sebi mjesto među evropskom zajednicom naroda. 

Ali kako su današnja evropska nacionalna društva uglavnom urbana, ovu inspiraciju sa vojnim markama i  seoskom opštinom treba uzeti simbolično. Nema nikakve sumnje da je savremeni evropski grad ona scena na kojoj se vodi bitka za opstanak Evrope kakvu poznajemo, da od njegovog kapaciteta i vještine apsorpcije došljaka zavisi naša evropska sudbina. Dakle, današnji grad treba shvatiti kao glavnu pozornicu na kojoj se odigrava proces integracije i iskuvavanja instant supice, koja će na svojoj kesici nositi etiketu na kojoj velikim slovima piše: novi evropski identitet. Ponavljam, on, taj moderni grad, naša je savremena marka. Naš Antemurale Christianitatis, ili prosto, zaštitni zid.    

U potrazi za validnim rješenjima

Paniku i zabrinutost, nešto što je danas prisutno u svim evropskim savremenim društvima, trebalo bi shvatiti kao polazište u potrazi za validnim rješenjima integracije došljaka. Već smo se kao Evropljani pomirili sa činjenicom da su i drugi dijelovi svijeta doživjeli ekonomski i kulturni uspon i da žele u većoj mjeri participirati u podjeli političke moći, a bogami i samih prirodnih resursa na ekumenskom planu, ali da smo se našli u zoni direktno ugroženih, teško je prihvatiti i najosvješćenijem Evropljaninu. Od politički privilegovanih i sebi dovoljnih stanovnika Starog kontinenta(kako to otmjeno zvuči, zar ne?), uz to još preplavljenih materijalnim dobrima svake vrste - ovome treba dodati i dobrobiti socijalne države, koja je više nego razmazila veliki broj stanovnika našeg kontinenta - prešli smo u kategoriju ugroženih. Dokumentarne emisije o londonskim predgrađima u kojima doseljenici postaju većina, i u kojima se, uslovno rečeno, domorodačko, englesko stanovništvo povuklo i prenijelo svoj socijalni i kulturni život u oaze  kakve su svima poznati i čuveni engleski pabovi, više su nego jasan znak u kom pravcu društveni procesi mogu nastaviti da se kreću ako se društveni paralelizam petrificira i prihvati kao validno rješenje. 

U Francuskoj, kako stvari stoje, postoji neka vrsta ambivalentnosti u pogledu same situacije i spremnosti Francuza da se bore sa procesima. Ako je suditi po čuvenom i mnogotiražnom piscu Mišelu Uelbeku i njegovim razmišljanjima o mogućem scenariju islamizacije Francuske, i sa njom neophodnom procesu podmlađivanja Francuske, proces je već uveliko u toku i pitanje je samo da li su Francuzi u stanju da vide prednosti procesa čijim su žrvnjem već zahvaćeni. Kao i to da li je pokoravanje novoj ideologiji - naziv romana je istoimen - ono najgore što može da im se desi. Ovdje je Uelbek, čini nam se, na fonu Miteranovog relativizma s početka ovog teksta. Kakav će tok procesi u stvarnosti uzeti pravac nije potpuno jasno. Vjerovatno će zavisiti od toga da li će Makronov program revitalizacije institucija uključiti u većem broju građane sa drugom etničkom pozadinom i motivisati ih da, na ovaj ili onaj način, brane poredak koji im obezbjeđuje plate i plaćanje računa,  

Za kraj još treba reći, da paniku i strah kad je u pitanju Evropa i njena sudbina treba zamijeniti vizijama baziranim na sadašnjem trenutku. Naravno, reminiscencije na prošlost i ukazivanje na sjaj prethodnih epoha su važni, ali samo ako imaju neku svrhu. Ako služe kao inspiracija za nalaženje novih rješenja i  kao sredstvo političkim elitama da podrže nepopularne akcione programe svojih vlada, Uostalom, savremeni Evropljanin dovoljno je politički prosvijećen da ne bi uočio neprilagođenost institucija sistema i nefunkcionalnost istih. Zahtjevi da se recimo NATO  preobrazi u neku vrstu, na vodi i u vazduhu, plutajućeg zida i bude evropski zaštitni koridor su jedna od takvih reakcija za preobražajem institucija i njegovih nosećih poluga. Njih će svakako biti sve više u skoroj budućnosti u taktu sa pritiskom koji diktira svjetski demografski bum, prije svega onaj afrički, koji već samim brojkama slijepo prijeti evropskoj stabilnosti. Kako će taj problem biti riješen zavisi od mnogo čega. Kao što smo već spomenuli, zavisiće od dinamike integracije došljaka u evropska društva i prije svega moći savremenog grada da ih apsorbuje, kao i od uspjeha političkih vizija koje imaju političari tipa Makrona, ali prije svega od volje da se preživi bez totalnog kolapsa društvenog sistema, kakav je u evropskoj istoriji već viđen. U ovoj priči o odbrani Evrope ne treba, naravno, zaboraviti činjenicu da je savremena Rusija njen dio. Htjela-ne htjela, zbog svog opstanka, istina, manje izložena opasnostima nekontrolisanog useljavanja, ali zbog već hronične stagnacije broja stanovnika i osvježenja koje dakako dolazi iz muslimanskog svijeta, ona je upućena na ostatak Evrope i koordinaciju djelovanja po ovom pitanju, kao uostalom i on na nju.

Što se tiče Balkana, to je već malo komplikovanija priča. Njemu su zaista potrebne reforme, a prije svega revolucija svijesti. U šta opet spada odbacivanje upiranja u istoriju i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba, tako da je ona, istorija, u njegovom slučaju više balast nego istinska inspiracija. Više hrabrosti da se eksperimentiše sa integracijom došljaka i učenje od drugih koji imaju više iskustva u ovoj oblasti, bilo bi svakako nešto što je više nego poželjno. Miteranovski uravnotežen stav po ovom pitanju, da i ne govorimo kako bi dobro došao.  
U cijeloj ovoj priči o istoriji kao inspiraciji najvažnije od svega je ipak da ne dozvolimo da se strovalimo na nekoj opasnoj usputnoj okuci (čitaj, etnički i vjerski sukobi u gradovima, paralelizam zajednica i sl.) i tako sve dovedemo u pitanje. Dakle, da ne rizikujemo da sve ode do đavola. Ili u materinu, kako se to kod nas, s više kolorita i prepoznatljivosti, kaže. 

Autorka teksta je profesorica istorije

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (3 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.