navigacija Naslovnica Premium
Velizar Radonjić
1.9.2014 14:42

Jubilej za poštovanje

„Posmatram pejzaže Morače, školu i đake, i u sjećanjima dalekim vidim sebe, svu djecu saputnike iz klupe i sapatnike iz prtine. Vraćam se, nekako, u to dječje doba i ponovo ga živim. (dr Mirko Popović, nekadašnji đak škole u Donjoj Morači)

Jubilej za poštovanje
Foto:

160 godina osnovne škole u Manastiru Morači

Jedna od najstarijih obrazovnih ustanova u Crnoj Gori - OŠ “Mojsije Stevanović”, u Manastiru Morači (Donja Morača), ove godine obilježava 160 godina postojanja i rada. Prema raspoloživim izvorima, školu su osnovali vojvoda Novica Cerović (kome je bila povjerena neka vrsta vojne vlasti u tom dijelu CG) i arhimandrit Dimitrije Radojević, nastojatelj Manastira Moračkog. Počela je raditi 1854, po odobrenju knjaza Danila. Da bi se bolje razumjelo vrijeme i okolnosti u kojima je škola osnovana i počela sa radom, treba podsjetiti da su Podgorica, Nikšić, Bar, Ulcinj, Kolašin, Bijelo Polje, Kotor, Budva… bili u sastavu turske ili austrougarske imperije. Treba podsjetiti i da je ova škola osnovana svega 20 godina nakon osnivanja prve škole u CG.

Škola je svoj rad prekidala samo u doba pojedinih ratova. A njih je bilo mnogo. “Velji”, Balkanski, Turski i dva svjetska. I ovi najnoviji, početkom 90-ih. One manje neću nabrajati. U svakom od njih su ratovali i ginuli njeni đaci “…Mlado žito navijaj klasove, pređe roka došla ti je žnjetva…”. Škola je, ipak, preživjela i nadživjela sve i nastavila da vrši svoju svetu misiju. Sve do danas. Punih 160 godina.

Škola u Donjoj Morači je (zajedno sa kasnije osnovanim seoskim školama i područnim odjeljenjima) iznjedrila mnogo onih koji su ostavili dubog trag u novijoj istoriji, nauci, kulturi… I ne samo u Crnoj Gori. Od 1884. prvi morački đaci odlaze da se školuju na Cetinje, u Srbiju i Rusiju, a potom u Zagreb i Atinu. Sekule Dobričanin u svojoj knjizi o Donjoj Morači, o njima piše: “…Od tada se po jedno đače otiskivalo u svijet i kao radljiva pčela pabirčilo nektar znanja i mudrosti, da time pomogne sebi i svom zavičaju…” Na vojne nauke, u Rusiju, su pošli Marko M. Medenica, Vojin i Ivan Rakočević. Pravo su studirali Milo Dožić - predsjednik parlamenta Kraljevine Crne Gore, ministar pravde i ministar prosvjete i Sekula Drljević, - ministar pravde i njegov brat Janko, a filozofiju njegova svetost patrijarh Gavrilo Dožić…

Morački đak je i Mojsije Stevanović, španski borac, čije ime škola nosi. Na ovom spisku su i narodni heroji: Savo Mašković, Milutin Lakićević, Janko Ćirović, Boško Janković i Savo Drljević. Zatim, visokopreosvešteni mitropolit Amfilohije Radović, prof.dr. Miljan Radović, nekadašnji rektor univerziteta i visoki funkcioner u CG i eks Jugoslaviji, prof. dr Miodrag Perović, univerzitetski profesor, jedan od osnivača nezavisnih crnogorskih institucija i nezavisnih medija, dr Dušan Radonjić, svojevremeno jedan od vodećih stručnjaka na Vojno tehničkom institutu u Beogradu, dr Mirko Popović direktor klinike za ORL u Podgorici, Dragan Kujović, potpredsjednik Skupštine Crne Gore i ministar prosvjete i nauke… brojni ugledni privrednici, poslovni ljudi, inženjeri, ljekari, oficiri, novinari, publicisti, prosvjetni radnici, sportisti... i mnogo drugih obrazovanih i stručnih, a prije svega časnih ljudi za čije nabrajanje bi trebalo puno više prostora.

Pored podsjećanja na proteklih 160 godina,  jubilej  je i prilika da se oda priznanje plejadi učitelja i nastavnika koji su, ugrađujući sebe, doprinijeli da ova škola živi i danas i vrši svoju misiju.

Prvi učitelj u ovoj školi je bio jeromonah Simeun Damjanović, iz Jasenove, potom Periša, pa Đuro - sinovi Novice Cerovića… Tadašnje prosvjetne vlasti su u Donju Moraču upućivale učitelje iz svih krajeva Crne Gore. Kad nije bilo učitelja, tu su bili morački sveštenici i kaluđeri: Mitrofan Ban (1855. izabran za mitropolita CPC), arhimandriti Miron Medenica i Nićifor Simonović, protojerej Jagoš Simonović (vijećnik AVNOJ-a, nosilac Partizanske spomenice 1941. i pukovnik JNA)… Neki od njih su bili i upravitelji škole. Škola je imala dobre upravitelje i direktore: Nićifor Simonović, Miraš Radović... a, nakon II svjetskog rata: Batrić Medenica, Velimir Ćetković, Dimitrije Radunović, Petar Rakočević, Dragoljub Vlahović, Radosav Radović, Vladimir Bulatović, Jakša Marković, Vukomir Simonović i sadašnji direktor Radomir Baković.

U hronikama škole će ostati zapisano i ime Svetozara Kujovića, nekadašnjeg đaka, učitelja i zamjenika direktora. On je 2004, povodom 150. godišnjice, prikupio i sistematizovao rasutu arhivsku građu i napisao knjigu “Razvoj školstva u Donjoj Morači” - svojevrsnu hroniku i svjedočanstvo jednog vremena (podaci iz ove knjige su u najvećoj mjeri korišćeni i za ovaj tekst).

Impozantan je spisak učitelja i nastavnika u Donjoj Morači. Sa manje ili više znanja, zavisno od vremena i okolnosti u kojima su službovali, svi zaslužuju poštovanje. Bili su strogi, ali pravedni. Mnogi su bili đaci ove škole i, nakon školovanja, kad bi “napabirčili nektar znanja” vraćali su se zavičaju da taj nektar podijele sa svojim đacima. U izvještaju školskog inspektora Jovice Bulatovića o godišnjem pregledu rada osnovne škole u Ockoj Gori (četvororazredna seoska škola), od 14. maja 1946, zapisano je: “… U Školi radi Jole Radonjić, privremeni učitelj. Nastavno gradivo predviđeno programom obrađeno je valjano…” Inspektor konstatuje da se nastavnik … “zalagao sa puno volje da obrađeno gradivo postane duhovna svojina učenika…”

Nepravedno bi bilo nabrajati učitelje i nastavnike, a ne pomenuti svakog od njih. Ipak mislim da se neću ogriješiti ako, odajući priznanje i zahvalnost svim učiteljima i nastavnicima, pomenem učiteljicu Maru Radović, jer mislim da je Vito Nikolić svoju antologijsku pjesmu Pismo mojoj učiteljici posvetio baš njoj. Moram da pomenem i mog prvog učitelja Vojislava Simonovića, koji me učio da pišem i sričem prva slova.

Mnogo je moračkih đaka i učitelja dobilo brojna državna i društvena priznanja i odlikovanja. Škola, na žalost, ni jedno. A zaslužila ih je još davno. Prije mnogih drugih. Valjda po onoj - “dok se dijete ne zaplače majka ga se na sjeća”. Zato je ovaj  jubilej  prilika da se ova nepravda ispravi. Lijepo bi bilo da Škola u godini jubileja dobije “Oktoih”. Ili da je predsjednik države odlikuje odgovarajućim ordenom. Ova škola je zaslužila i jedno i drugo. Ne poznajem procedure predlaganja i dodjeljivanja nagrada i odlikovanja. Zato, na ovaj način, javno, predlažem da se škola nagradi i odlikuje. Prozivam i pozivam nekadašnje moračke đake “saputnike iz klupe i sapatnike iz prtine” da, svako prema svojim mogućnostima i uticaju, podrži ovaj predlog kako bi ovogodišnji  jubilej  bio obilježen na pravi način. Do osmog novembra, kada škola slavi svoj dan (datum rođenja Mojsije Stevanovića čije ime nosi), ima dovoljno vremena da se ova inicijativa realizuje. A to je najmanje što možemo da učinimo za svoju školu.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (10 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • Sladjana Radovic 4 godine
    glasam za nagradu skoli!!!
    • 1
    • 0
  • lipovo 4 godine
    Rijedak jubilej i za mnogo ,,pismenije,, zemlje
    • 1
    • 0