navigacija Naslovnica Premium
Velija Murić
16.7.2015 10:33

Juče, danas, sjutra

"Što se tiče neusvajanja rezolucije u Savjetu bezbjednosti, poručio bih svima da se mnogo ne obaziru na taj događaj, osim onoliko koliko on govori sam za sebe. Naravno da i Srbija i Rusija, kao i čitav svijet, znaju da se u Srebrenici desio genocid, inače ne bi toliko panično reagovali povodom svega ovoga. Zapravo, Srbija je tu na neki način žrtva Rusije, koja izvodi moralne opite sa njom"

Juče, danas, sjutra
Foto: Beta/AP

Srebrenica je jedinstven zločin iz mnogo razloga. Kao pojedinačni događaj, u njemu je živote izgubilo najviše osoba za najkraće vrijeme. To je i zločin koji je konačno pokrenuo velike sile da zaustave sveukupni genocid u Bosni. Ali nije to bila jedina instanca genocida. Najveća masovna grobnica, koja je sadržala oko 400 tijela, nije pronađena u Srebrenici već u Prijedoru - po nekoj mračnoj logici i za očekivati, jer su tamo snage pobunjenih Srba radile nesmetano i gotovo u izolaciji, pošto nije bilo nikakvog otpora. U Višegradu se desio jedan od najjezivijih pojedinačnih zločina, kada je Milan Lukić zatvarao žene i djecu u kućama i palio ih žive, po 70 osoba odjednom. I da ne pričamo o hiljadama tijela koja su plutala po Drini. No Srebrenica je svakako najupečatljiviji događaj jer se desio pred nosem holandskih UN vojnika, pred očima medija i svjetske politike, koja je bila odgovorna za bezbjednost tih ljudi. U Srebrenici se desio ne samo jedan od najtežih, već i jedan od najbržih genocida  u ljudskoj istoriji. Tamošnja organizacija i mehanizacija masovnog ubijanja bila je efikasnija od Aušvica.

Konkretni motiv je bio da se uništi bošnjačka populacija tog kraja. Svi muškarci, uključujući dječake od deset godina pa na dalje, i starce, trebalo je da budu ubijeni, i to je izvršiocima u velikoj mjeri pošlo za rukom. Priče da to nije mogao biti genocid jer su navodno pošteđene žene i ženska djeca su nevalidne iz nekoliko razloga. Prvo, to nije istina. Na stotine žena u Srebrenici je zapravo silovano. Mnogo njih je takođe ubijeno. Mračna rasistička logika tadašnjeg srpskog rukovodstva je ionako smatrala da se genetika širi preko muškaraca, tako da je njihovo uništenje bilo dovoljno, a i vjerovatno su postojali pragmatični razlozi, zbog prisustva međunarodnih posmatrača.

O pozadini zločina ne treba mnogo govoriti. Motivi su stari, ukorijenjeni, izvitopereni i zaoštreni od strane politike i crkve tadašnje Srbije. Sunovrat mržnje obio se od glavu čitavom narodu i društvu u kom je na cijeni bio nacionalizam, zbog čega su se svi utrkivali ko će biti ekstremniji. Od sebe su napravili ljude koji su zanavijek u defanzivi, stalno u preemotivnoj mržnji i strahu od mogućnosti suočavanja. Sve to je jedna žalosna histerija, iz koje kao da nema izlaza. Ali mora ga biti jednog dana. Kada Srbija uspije da izađe iz sopstvenog mentalnog pakla, biće to dan kada će se slaviti, dan odahnuća i radosti.

Što se tiče neusvajanja rezolucije u Savjetu bezbjednosti, poručio bih svima da se mnogo ne obaziru na taj događaj, osim onoliko koliko on govori sam za sebe. Naravno da i Srbija i Rusija, kao i čitav svijet, znaju da se u Srebrenici desio genocid, inače ne bi toliko panično reagovali povodom svega ovoga. Zapravo, Srbija je tu na neki način žrtva Rusije, koja izvodi moralne opite sa njom, eksperimentišući da bi vidjela koliko jedna zemlja može moralno da posrne. To je svojevrsni reket koji Srbija, htjela to ili ne, mora da plati Rusiji i to vjerovatno u novcu ili velikim  budućim uslugama. No mnogo bitnija rezolucija, ona u Evropskom parlamentu,   je na svu sreću prošla. Tek ona je od pravog značaja za region i siguran sam da je Srbiji bilo pametnije da je lobirala tamo gdje se za nju donose presudne odluke, a ne tamo gdje treba da se oponaša rusko buntovništvo protiv Zapada. Tužno je to za Srbiju, jer svim ovim trzajima uopšte ne uspijeva da sa sebe skine ljagu. 

Budimo jasni, nijedan narod nije genocidan. Ali ta reputacija se upravo sada nameće Srbiji, i to sama od sebe, jer njeni zvaničnici odbijaju da osude zločin pojedinaca, čime raspoređuju krivicu podjednako na sve svoje građane, uz to ih manipulišući protiv samih sebe, protiv jedne katarze i zdrave spoznaje istine.

Dakle, ono što ni Karadžić i Mladić nisu mogli da urade tokom rata, kratkovidost srpskog rukovodstva u svojoj nemuštosti odrađuje samo od sebe. Sve to je teško za gledati. Srbija kao da se guši ili pak propada u živi pijesak. U neku ruku, to je gora sudbina od genocida. Nažalost, stalno u paranoji, kao što su bili i tokom rata, oni misle da Bošnjaci žele da im urade ovo ili ono, te konačno da ih označe genocidnim narodom.  Ali ta pretpostavka je suprotna od istine. Da je tako, za nas bi oni bili poput Mongola ili nacista, nepomenici ili neke bezdušne utvare. Niko od nas ne bi pokušavao da im otopi srce i odkameni dušu, te da od njih izmoli humanost. To što Bošnjaci od srpskog rukovodstva očekuju pokajanje ili priznanje  najveći je mogući kompliment koji oni mogu da dobiju. To je znak da ih, uprkos svemu, i dalje smatramo ljudima spremnim na humane činove, pa možda i braćom.

Srebrenica i širi bosanski genocid su teška rana za narod i njegovu svijest. Neposredno nakon rata, ljudima je dovoljno bilo da su prestala vojna dejstva i da se više nije ginulo. Ali dvadeset godina kasnije došlo je do sazrijevanja svijesti o pravoj razmjeri onoga što se desilo. Ono je počelo da se ucrtava u našu psihu, da biva naša karakteristika, trauma jednog malog naroda, koja ga je poljuljala, skrenula sa puta, onemoćala i gotovo uništila, te konačno postala dio našeg identiteta. Ali sve nije završeno. Borba se nastavlja.

Negiranje zločina je nastavak genocida, njegova zadnja faza. Ali i ta faza će morati da prođe i već postoje znaci da će se to desiti relativno brzo. Upravo zbog toga apelujem na sve svoje sunarodnike da imaju strpljenja, da ne zapadnu u pesimizam i očaj. Umjesto toga, treba da iziskuju i traže razumijevanje i humanost u drugome, a ne da se zatvaraju u nacionalne i vjerske lavirinte bez izlaza. I ako je pred nama toliko apsurda, toliko nelogičnosti i zlonamjere, pokušajmo svijet tretirati kao da nije takav. Poslušajmo Kamijev savjet kada je pričao o mitu o Sizifu, i dajmo se u jednu i jedinu svrhu čovjeka, a to je da apsurdu gleda pravo u oči i da stalno pokazuje revolt prema  njemu, pretvarajući se da apsurda nema. Samo tako ćemo moći progledati i pronaći svoje mjesto u svijetu. Ne želimo da oponašamo one koji su nas ranili, da imitiramo njihove nacionalističke sisteme i načine. Budimo ono što smo oduvijek bili, najbezazleniji najneciničniji narod na Balkanu, pa makar u tome izgledali naivno. Uzmimo ih za riječ kada kažu da su ljudi.

Žrtvama Srebrenice dugujemo da ne posrnemo i zapadnemo u fatalizam i malodušnost. Oni su umrli umjesto nas, a to je ustvari za nas. Zato ih se moramo uvijek sjećati i uvijek ih pominjati, voljeti taj bijeli cvijet, koji je uzet kao njihov simbol. Moramo ih posjećivati i poklanjati im se i nikada ih moralno ne izdati, koristiti u političke svrhe ili uzimati kao povod za mržnju. To bi bila uvreda njihovom stradanju, jer je upravo mržnja ono što nam ih je otelo iz zagrljaja.

Ovu besjedu zbog toga završavam sa ispruženom rukom i porukom pomirenja.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 49

  • montebrit 3 godine i 4 mjeseca
    zenki nisi odgovorio. jeli bilo zločina nad srbima prije "genocida" u srebrenici?
    • 5
    • 0
  • Pozoriste u drzavi 3 godine i 4 mjeseca
    zenki---U Gorskom vijencu se pominju i Hercegovci ali Hercegovac nije nacionalna odrednica, kao ni Bosnjak, to su teritorijalne odrednice, kao kod nas recimo Bokelj, stanovnik Boke Kotorske. Ja te pitam, od kad si postao po naciji Bosnjak i ko te je proglasio tom nacijom :-)?
    • 4
    • 0
  • montebrit 3 godine i 4 mjeseca
    a odgovori na pitanje čoveče
    • 4
    • 0