navigacija Naslovnica Premium

ZAPISI SA UŠĆA

16.6.2018 14:43

Ko to tamo baroniše?

Broj klikova i lajkova nadomiješta neposredni iskustveni pristup svijetu. Mi nismo ljudska bića već profili. Poneko tako forsira minhauzenske modele ponašanja. Digitalna fikcija postaje kob stvarnog života.

Ko to tamo baroniše? Ilustracija

Sada mi javlja drugarica, kojoj muž radi u vodovodu...“ Ova objava na društvenim mrežama je prije neki dan izazvala pravu paniku u Beogradu, a potom i potrebu da ukupna gradska vlast, predvođena zamjenikom gradonačelnika Goranom Vesićem, izađe pred kamere i da demantuje glasinu kako iz slavina stiže voda zagađena metanom. Gradski funkcioneri su javno popili po čašu česmovače. Prethodno su tražili krivično gonjenje onih koji šire lažne vijesti.

Izgleda da policija ne sjedi skrštenih ruku. Nekoliko osoba je već uhapšeno. Jedna od njih radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Kao u holivudskim filmovima kada se ispostavi da glavni piroman radi kao vatrogasac.

I eto nas opet kod prokletstva digitalne ere. Neko utipka u svoj pametni telefon da je čuo kako ima metana u vodi. I tako postroji dogradonačelnika i njegovu bulumentu da objasne kako se metan ne zadržava i slabo rastvara u vodi, te da su svakodnevne kontrole potpuno pouzdane.

Ovaj slučaj je samo poziv da opet razmislimo o „alternativnim faktima“. Oni su možda korisni raznim političkim pokretima i rubnim grupama za militantnu demontažu zvaničnih istina, ali su pogubni ako na internetu želite da saznate, šta je, recimo, zaista zdravo za vaše dijete. Ukratko, alternativne istine koje su se ranije zvale glasine, opanjkavanja, laži ili propaganda, imaju jedino subverzivnu funkciju. One su uglavnom otrovne pošto razaraju povjerenje kao osnov ljudske komunikacije.

Od metana do manijaka

Takve „istine“ vas uče tome da više ne vjerujete ni u ono što znate da je istina. Broj klikova i lajkova nadomiješta neposredni iskustveni pristup svijetu. Mi nismo bića već profili preko kojih najgori od nas viralno šire najgore modele ponašanja.

I u mom neposrednom okruženju se ženski dio tima sa strepnjom spotakao o „vijest“ jednog tabloidnog portala. Navodno, manijak na Košutnjaku i u Zvezdarskoj šumi noću postavlja poveću granu na kolovoz. Pa kada naiđe žena za volanom ona izađe iz kola da skloni granu, a on se uvuče na zadnje sjedište - sa uzicom za davljenje. Policija je bila prisiljena da se obrati građanstvu demantujući postojanje takvih krivičnih djela: „Molimo sve medije da prije objavljivanja ovakvih vijesti sa Ministarstvom unutrašnjih poslova provjere njihovu istinitost, kako se širenjem neprovjerenih i netačnih informacija ne bi uzemiravala javnost“.

Skoro je tragikomično da policija moli novinare da svoj posao obavljaju novinarski. Izgleda da ne postoje ni metan u vodi ni manijak na Košutnjaku. Oni su po svemu sudeći neslane šale koje od milja zovemo urbane legende. Ali strah koji izazivaju ovakve razbibrige moralno sumnjivih ljudi jeste realan.

Minhauzen onlajn

Kakav je psihološki profil naših sugrađana koji žele da nas namagarče i uplaše? Može se samo nagađati da se radi o nekoj vrsti nedostatka koji se kompenzuje izmišljanjem. Recimo, postoje ljudi koji su možda čuli za riječ odgovornost, ali nikada nisu iznašli čemu ona služi. Budimo iskreni. Baron Minhauzen ponekad traži svoju šansu u svakome od nas. Samo što neki dopuštaju da se taj infantilni poriv za preuveličavanjem, laganjem i izmišljanjem pretvori u karakternu crtu.

Bez obzira da li se radi o matorim mizantropima, mrzovoljnim činovnicima, logorejičnim neostvarenim komšinicama ili bubuljičavim tinejdžerima, proizvođači glupih glasina se napokon mogu osjetiti moćnim, jer oni nisu ljudska bića već lažni profili. Pa što više ljudi „popuši foru“ to je veći njihov tijumf.

Džungla interneta im je idealan zaklon, anonimno stanište za kukavice koje konačno mogu da uplaše veliki broj ljudi. Dobro, u toj džungli ima raznih lažova, stasitih Kazanova sa metar i žilet u stvarnom životu ili seksi zavodnica koje su sliku pozajmile sa neke platforme u Australiji. Postoje i čitave fabrike organizovane laži, čete botova. Ali da ne širim temu. Nas interesuju za laž talentovani amateri koji uspješno postrojavaju čitave velegradske uprave.

Važno je da oni kao nemoćna ljudska bića imaju svog moćnog Avatara, koji u njihovo ime penetrira iz virtuelnog u stvarni svijet, sijući strah lažima i izmišljotinama.

Kako suzbiti njihovu moć?

U siromašnim društvima je mjehur od sapunice koji izrasta iz pametnih telefona i računara mnogo atraktivniji vid stvarnosti od svakodnevne borbe za opstanak. Bogatija društva nisu manje sklona uživanju u lažnom sjaju, ali u njima je alternativna ponuda koja postoji u stvarnom svijetu ozbiljna konkurencija virtuelnim šljokicama. Veći standard znači potencijalno manju sklonost potpunog predavanja virtuelnoj mahali.

Drugo, digitalno opismenjavanje mora postati nacionalni prioritet svakog društva kojem je stalo do održivosti. Pedagoški koncept kritičkog odnosa prema virtuelnoj ponudi koji uključuje sigurnu tehniču ali i etičku navigaciju kroz beskrajne sinapse svjetske mreže, može našu djecu i unuke učiniti jačim i otpornijim na laž i strah nego što smo mi.

Treće, ozbiljni mediji koji bi predstavljali virtuelne orijentacione tačke u moru poluistina i glasina, mogu doprineti provjerljivosti činjenica. A to je herkulovski posao. Naravno, u zemljama u kojima se mediji zloupotrebljavaju kao promotivne platforme vlasti i u kojima oglasnim volumenom ucjenjujete urednike i vlasnike, a radnim mjestom ljude iz javnog servisa, stranice na internetu i virtuelne podružnice ovakvih medija po društvenim mrežama, često se ne razlikuju od avatarskog Minhauzena koji može da tvrdi da građani piju metan u vodi.

Što su mediji odgovorniji i slobodniji, sudstvo nezavisnije, a škole kompetentnije u pripremi djece za ulazak u virtuelnu džunglu, to su veće šanse da se nadvlada strah od neprovjerenih objava i da nam makar potomci budu slobodni, prosvijećeni građani čak i u okruženju preplavljenom trešom i lažima.

S ada mi javlja drugarica, kojoj muž radi u vodovodu...“ Ova objava na društvenim mrežama je prije neki dan izazvala pravu paniku u Beogradu, a potom i potrebu da ukupna gradska vlast, predvođena zamjenikom gradonačelnika Goranom Vesićem, izađe pred kamere i da demantuje glasinu kako iz slavina stiže voda zagađena metanom. Gradski funkcioneri su javno popili po čašu česmovače. Prethodno su tražili krivično gonjenje onih koji šire lažne vijesti. Izgleda da policija ne sjedi skrštenih ruku. Nekoliko osoba je već uhapšeno. Jedna od njih radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Kao u holivudskim filmovima kada se ispostavi da glavni piroman radi kao vatrogasac. I eto nas opet kod prokletstva digitalne ere. Neko utipka u svoj pametni telefon da je čuo kako ima metana u vodi. I tako postroji dogradonačelnika i njegovu bulumentu da objasne kako se metan ne zadržava i slabo rastvara u vodi, te da su svakodnevne kontrole potpuno pouzdane. Ovaj slučaj je samo poziv da opet razmislimo o „alternativnim faktima“. Oni su možda korisni raznim političkim pokretima i rubnim grupama za militantnu demontažu zvaničnih istina, ali su pogubni ako na internetu želite da saznate, šta je, recimo, zaista zdravo za vaše dijete. Ukratko, alternativne istine koje su se ranije zvale glasine, opanjkavanja, laži ili propaganda, imaju jedino subverzivnu funkciju. One su uglavnom otrovne pošto razaraju povjerenje kao osnov ljudske komunikacije. Od metana do manijaka Takve „istine“ vas uče tome da više ne vjerujete ni u ono što znate da je istina. Broj klikova i lajkova nadomiješta neposredni iskustveni pristup svijetu. Mi nismo bića već profili preko kojih najgori od nas viralno šire najgore modele ponašanja. I u mom neposrednom okruženju se ženski dio tima sa strepnjom spotakao o „vijest“ jednog tabloidnog portala. Navodno, manijak na Košutnjaku i u Zvezdarskoj šumi noću postavlja poveću granu na kolovoz. Pa kada naiđe žena za volanom ona izađe iz kola da skloni granu, a on se uvuče na zadnje sjedište - sa uzicom za davljenje. Policija je bila prisiljena da se obrati građanstvu demantujući postojanje takvih krivičnih djela: „Molimo sve medije da prije objavljivanja ovakvih vijesti sa Ministarstvom unutrašnjih poslova provjere njihovu istinitost, kako se širenjem neprovjerenih i netačnih informacija ne bi uzemiravala javnost“. Skoro je tragikomično da policija moli novinare da svoj posao obavljaju novinarski. Izgleda da ne postoje ni metan u vodi ni manijak na Košutnjaku. Oni su po svemu sudeći neslane šale koje od milja zovemo urbane legende. Ali strah koji izazivaju ovakve razbibrige moralno sumnjivih ljudi jeste realan. Minhauzen onlajn Kakav je psihološki profil naših sugrađana koji žele da nas namagarče i uplaše? Može se samo nagađati da se radi o nekoj vrsti nedostatka koji se kompenzuje izmišljanjem. Recimo, postoje ljudi koji su možda čuli za riječ odgovornost, ali nikada nisu iznašli čemu ona služi. Budimo iskreni. Baron Minhauzen ponekad traži svoju šansu u svakome od nas. Samo što neki dopuštaju da se taj infantilni poriv za preuveličavanjem, laganjem i izmišljanjem pretvori u karakternu crtu. Bez obzira da li se radi o matorim mizantropima, mrzovoljnim činovnicima, logorejičnim neostvarenim komšinicama ili bubuljičavim tinejdžerima, proizvođači glupih glasina se napokon mogu osjetiti moćnim, jer oni nisu ljudska bića već lažni profili. Pa što više ljudi „popuši foru“ to je veći njihov tijumf. Džungla interneta im je idealan zaklon, anonimno stanište za kukavice koje konačno mogu da uplaše veliki broj ljudi. Dobro, u toj džungli ima raznih lažova, stasitih Kazanova sa metar i žilet u stvarnom životu ili seksi zavodnica koje su sliku pozajmile sa neke platforme u Australiji. Postoje i čitave fabrike organizovane laži, čete botova. Ali da ne širim temu. Nas interesuju za laž talentovani amateri koji uspješno postrojavaju čitave velegradske uprave. Važno je da oni kao nemoćna ljudska bića imaju svog moćnog Avatara, koji u njihovo ime penetrira iz virtuelnog u stvarni svijet, sijući strah lažima i izmišljotinama. Kako suzbiti njihovu moć? U siromašnim društvima je mjehur od sapunice koji izrasta iz pametnih telefona i računara mnogo atraktivniji vid stvarnosti od svakodnevne borbe za opstanak. Bogatija društva nisu manje sklona uživanju u lažnom sjaju, ali u njima je alternativna ponuda koja postoji u stvarnom svijetu ozbiljna konkurencija virtuelnim šljokicama. Veći standard znači potencijalno manju sklonost potpunog predavanja virtuelnoj mahali. Drugo, digitalno opismenjavanje mora postati nacionalni prioritet svakog društva kojem je stalo do održivosti. Pedagoški koncept kritičkog odnosa prema virtuelnoj ponudi koji uključuje sigurnu tehniču ali i etičku navigaciju kroz beskrajne sinapse svjetske mreže, može našu djecu i unuke učiniti jačim i otpornijim na laž i strah nego što smo mi. Treće, ozbiljni mediji koji bi predstavljali virtuelne orijentacione tačke u moru poluistina i glasina, mogu doprineti provjerljivosti činjenica. A to je herkulovski posao. Naravno, u zemljama u kojima se mediji zloupotrebljavaju kao promotivne platforme vlasti i u kojima oglasnim volumenom ucjenjujete urednike i vlasnike, a radnim mjestom ljude iz javnog servisa, stranice na internetu i virtuelne podružnice ovakvih medija po društvenim mrežama, često se ne razlikuju od avatarskog Minhauzena koji može da tvrdi da građani piju metan u vodi. Što su mediji odgovorniji i slobodniji, sudstvo nezavisnije, a škole kompetentnije u pripremi djece za ulazak u virtuelnu džunglu, to su veće šanse da se nadvlada strah od neprovjerenih objava i da nam makar potomci budu slobodni, prosvijećeni građani čak i u okruženju preplavljenom trešom i lažima.
Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (6 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.