navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
1.7.2016 10:02

Kotor i Vještica

Međutim, takvo satirično ismijavanje predstavlja srž i karnevala i mediteranske dramske tradicije. Zato se grčkim komediografima ponekad zabranjivalo da upotrebljavaju lična imena onih koje su kritikovali. O snazi ismijavanja svjedoči i legenda o smrti Eupolida, žestokog kritičara vlasti

Kotor i Vještica
Foto: Radio Kotor

Iako je  Kotor  jedinstveni grad koji se pobunio igrom, teško da će ih nadležni čuti. Nadležni su navikli na dvorske predstave i na bezbjedni prvi red u kome glume kulturu

Dok u Crnoj Gori protesti obespravljenih ne prestaju, zaposjedaju se drumovi, štrajkuje glađu i izlazi se pred Skupštinu, u kojoj dobro (pre)plaćeni poslanici glume prijatelje naroda, Kotorani su uspjeli da se pobune pozorišnom predstavom. Za to su imali i previše razloga - od surovosti graditelja koji satiru ono što ga je stavilo pod Uneskovu zaštitu, preko centralizacije i sloma nekada uspješne privrede, do moralnog bespuća i žudnje za lako stečenim bogatstvom. Pozorišna scena je tako postala politička tribina, a scenski pokret način da se saopšte moralni i politički zadatak građanina. Sala CZK je bila prepuna, čak i prolazi i stepenice. Teško da bi ijedna politička partija uspjela da okupi toliko ljudi, a da iza okupljanja ne stoje goli interes ili životna prinuda.

Iako će se pozornice naših primorskih gradova i ovoga ljeta nadmetati svojim manje ili više skupim programima, teško da će neki doseći emotivnu snagu amaterske dokumentarne pozorišne predstave „KoTo(R) o Kotoru"  ​(igra riječi:  Ko to o Kotoru) ​- koja je u režiji  Petra Pejakovića  ​premijerno ​izvedena u  ponedjeljak 20. juna  u dvorani  Kulturnog centra „Nikola Đurković" u Kotoru.  Nažalost, na sajtu NVO Expeditio, koja stoji iza ovog vrijednog projekta, vidi se da je odjek u javnosti bio odveć skroman i da se u ovoj zemlji ružnih vijesti teško nalazi prostor za one malobrojne trenutke koji vraćaju nadu u mogućnost da nam bude bolje, da društvo bude zdravije i pravednije.

Iako je  Kotor  jedinstveni grad koji se pobunio igrom, teško da će ih nadležni čuti. Nadležni su navikli na dvorske predstave i na bezbjedni prvi red u kome glume kulturu. Zato za njih ovdje nije bilo mjesta. Takvi kakvi su, ne bi se ni usudili da dođu u srce karnevalske tradicije, koja ukida hijerarhiju i razobličava one koji imaju moć. A  Kotor  je disao slobodom, smijehom i satirom, koji su razobličavali i ismijavali sve one koji su ga uvrijedili. I makar samo te jedne večeri, svako bi poželio da nikad nije bio vlast, ni u Kotoru ni u državi, posebno kada su iz publike počele da stižu salve optužbi i ponekad odveć grubih komentara.

Međutim, takvo satirično ismijavanje predstavlja srž i karnevala i mediteranske dramske tradicije. Zato se grčkim komediografima ponekad zabranjivalo da upotrebljavaju lična imena onih koje su kritikovali. O snazi ismijavanja svjedoči i legenda o smrti Eupolida, žestokog kritičara vlasti. Njega su bacili u more, po naređenju Alkibijada, uvrijeđenog njegovim otvorenim ismijevanjem. Da je to bilo moguće, mnogi bi te večeri rado i sam  Kotor  bacili u more.

Kao u vrijeme drevnog antičkog pozorišta i Aristofanovih predstava, i mi živimo u vremenu apsurda, jeftine demagogije i obesmišljavanja demokratije. Aristofanove komedije su prikazivale tamnu stranu života atinskog društva: demagoge koji laskaju narodu skromne pameti, njihovu sebičnost i pohlepu i sa druge strane potpunu ravnodušnost prema narodnim interesima. Međutim, lopovluk i podmićivanje i zloupotrebe svih vrsta, nisu kod Aristofana bili pripisivani samo vođama, već i samom narodu koji je izgubio osjećaj za sopstveni interes. Kao i danas, bilo je to vrijeme u kome se svako mogao kupiti, u kome su ljudi prodavali svoje dostojanstvo, bježali od rada i sanjali o lako stečenom bogatstvu. Zato Aristofan nije zazirao ni od grube farse, pa čak ni od profanisanja demokratije, te najveće grčke svetinje, ukoliko je ona omogućavala da se narod zavede i okrene protiv samoga sebe.

I Kotorani su ismijali slične probleme i posebno uništavanje grada i njegovih ambijentalnih vrijednosti, sveopšte fizičko i moralno zagađenje, podmitljivost onih koji bi morali da ga štite, oštećene Škaljare, Dobrotu, Verige, mlade ostavljene ulici i nezaposlenosti… Ismijali su i sopstvene slabosti, ksenofobiju i stereotipe, koji im često ne daju da se konstruktivnije bore za javni interes.

Važno je ponoviti da se pozorišna kritika i opomena Kotorana da gradovi pripadaju građanima, događa u osvit konačnog i neopozivog preuzimanja svega što je u Crnoj Gori vrijedno i što je još u stanju da privuče sumnjive investitore, kontroverzne biznismene i one koji imaju moć u društvu. A zna se šta njih privlači: djevičanski prostori divlje ljepote, urbane cjeline rijetkih kulturnih i ambijentalnih vrijednosti, luke i plaže. Istina, brižna Vlada povremeno objasni građanima da će i dalje imati pristup plaži i obali, kao da im velikodušno kaže da će imati pravo da dišu.

Važno je reći i da su na sceni CZK-a bili ljudi različitih godina i obrazovanja, vjera i nacija, domaći i pridošlice - svi zajedno građani Kotora. U završnoj sceni, polako su ih na sve uži prostor sabijali graditelji sa žutim šlemovima, koji su premjeravali i otimali prostor grada. Samo se vi igrajte, govorili su im, a onda su građani shvatili šta im rade i počeli da se bune. Međutim, graditelji su uzvraćali uvijek novim strategijama. Prvo providnim obećanjima, onda vrećama novca, potom prebijanjem neposlušnih. A onda su lica pod fantomkama počela da ulaze među građane i da zajedno sa njima uzvikuju „Grad je naš“, sve dok sa scene nije nestao i posljednji građanin otvorenog lica. Ostali su samo ljudi sa fantomkama, a dijete koje je došlo da ih rastjera sa scene bilo je tek naivan pokušaj da se igra okonča srećnim krajem.

Ipak, odveć očita aluzija na kotorske kriminalne grupe bila je tek metafora onih „kriminalnih grupa“ koje nastupaju u skupim odijelima i bez fantomki, u svojstvu predstavnika naroda, koji mu oduzimaju luku, život, posao, Verige, Kostanjicu, pomorce…

Simptomatično je da je te večeri prva predstava budvanskog Grada teatra odigrana u Bečićima, u naselju simboličkog imena - Vještica. Jer Budva je izgubila sve svoje scene, preostalo joj je samo mjesto na kome se gnijezdi kolektor za prečišćavanje otpadnih voda, projekat kojim su građani Budve opljačkani i prinuđeni da vraćaju preko sto miliona eura. Simpotmatično je i da je te večeri igrana „Antigona - 2000 godina kasnije“, a Sofoklova drama je znamenita i po čuvenom Hemonovom odgovoru surovom ocu i vladaru Kreontu, koji Antigonu osuđuje na smrt: „To nije država što jednom pripada“.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

3 (2 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Libertas 2 godine i 4 mjeseca
    Lijepo što ste izdvojili ovu predstavu i sam događaj kao potvrda da ima ljudi koji prave razliku i kojima nije svejedno. Nažalost, ni predstava ni bilo kakav drugi kulturni i umjetnički događaj ne dopiru do onih na koje se odnosi, oni razumiju jedino: za ili protiv.Ostalo je nebitno.Očito da Vi ne pripadate tom isključivom mentalitetu,podrška za Vas.
    • 4
    • 0