navigacija Naslovnica Premium
Ratka Jovanović-Vukotić
TV I DRUGE IGRE
27.7.2018 13:47

Lijeve greške i desni zločini

Crnogorska vlast je ovih dana olako obećala kako će zakonski regulisati odnos prema tuđim zločincima iz Drugog svjetskog rata, iako je nemoćna da promijeni presude stranih sudova. O onima za koje je nadležna, domaćim zločincima iz trećeg balkanskog rata, ne progovara ni riječ. Niti najavljuje makar lustrativne, a kamoli krivične mjere. Kao da je Crnom Gorom od ‘91. do ‘95. vladala iz izbjeglištva

Lijeve greške i desni zločini
Foto:

Cijeli život provedoh s Crnogorcima, a sve ih teže razumijem. Stvarno su mimo svijeta, tako ih je lako dići na noge zbog tuđe vlasti, iako ih trideset godina najviše ponižava sopstvena. Pod kojom ćutke nose sva obilježja robova, liše lanaca.

Ovaj virtuelni ustanak protiv američkog predsjednika izgleda kao karikaturalna verzija onog pravog iz ‘91. Kad su, ratoborni i dobro naoružani, objašnjavali kako će ići do Zagreba, ne bi li spasili Hrvate Tuđmanovog jarma. Sad su srećom goloruki, ali ne manje borbeni zbog jedne izjave Donalda Trampa. Koja zaista zvuči blesavo, ali djelimično jeste istinita.

Možda nijesu kapac da izazovu treći svjetski rat, osim ludila i hrabrosti za to je potrebna ozbiljna džebana. Ali, da su bili kadri za potpalu fitilja trećeg balkanskog rata znamo mnogo bolje nego američki predsjednik. I niko ne zna dokle bi ta vatra gorjela, da jedan od Trampovih prethodnika nije počeo da gasi. Istina prekasno, bar što se tiče Bosne i Hercegovine...

***

Kad se pomene ubijanje te države, a najčešće je to u julu, mjesecu koji kao da je biran za najveća stradanja, većini je prva asocijacija Srebrenica. Broj ubijenih i nepodnošljiva brzina etničkog čišćenja - više od 8.000 Bošnjaka za sedam dana - učinili su da ime tog malog grada ostane zapamćeno u velikom svijetu. Ne samo po genocidu, nego i po dvoličnosti zapadnih zemalja.

Godinama su - što uživo, što u direktnom TV prenosu - njihove vođe osmatrale ratne okršaje i saopštenjima gasile požar na Balkanu. Čekajući da se dogodi što veći zločin, dovoljno monstruozan da pred svojim glasačima lakše opravdaju troškove vojne intervencije. Moje sjećanje na rat protiv BiH uvijek počinje Sarajevom. Ne zato što je u njemu pala prva zvanična žrtva, nego zbog zastrašujuće opsade koja je trajala četiri godine. Neko je davno izračunao kako je na taj grad, u prosjeku, padalo 329 granata za 24 sata. Rekord je postignut 22. jula 1993. godine - 3.777 u jednom danu! Nemam načina, a ni potrebe, da provjeravam tu računicu. Jeziva je, čak i da je samo upola tačna.

***

Ovako oguglalima na svako zlo, nama su to danas samo brojke. Pročitamo, začudimo se načas i - nastavimo dalje. Kao da to teško naoružanje nije stizalo s ove strane Drine. Odavde je odlazilo i ljudstvo za njegovo opsluživanje. Sa ove strane su političari, njihova poslušna intelektualna elita i isto takvi mediji forsirali rat. Protiv male države koja je bila kriva samo toliko koliko je ličila na veliku Jugoslaviju.

Čitam ovih dana, povodom tužnih julskih godišnjica, kako se u Srbiji teško suočavaju sa svojom ratnom prošlošću. Pokazuju to i fotografije usamljenih Žena u crnom i još nekih antiratnih aktivistkinja. Toliko ih je protestovalo i ‘91. U Crnoj Gori, međutim, od prvog do potonjeg dana rata, svaki antiratni skup okupljao je deset-petnaest hiljada ljudi. Bosanske tragedije ovih dana sjetilo se 10-15 na fejsbuku.

***

Kao da mi sa stradanjem BiH nemamo ništa. Kao da bez rašćišćavanja svoje uloge u ukupnom ratnom zlu možemo ikud dalje osim u neki novi rat. Kao da naše državne ruke nijesu okrvavljene. A jesu, iako je crnogorska vojska nešto ranije zvanično povučena sa ratišta. Ne samo zato što se nijesu povukli svi naši ratnici, o čemu svjedoče ispovijesti žrtava i zločinaca u Haškom tribunalu. Nego što su najkrvavije one ruke koje su u parlamentu tzv. SRJ dizane u ime Crne Gore.

Do lakata je krvava i svaka crnogorska ruka koja je u Vrhovnom savjetu odbrane podignuta za ubijanje cijele jedne zemlje. Opet su bili su zavedeni, kao navodno kod Dubrovnika? Nijesu, tačno su znali što rade i zašto to rade. Inače ne bi onako temeljno ušli u još jedan zločin, i protiv sopstvenog naroda - utjerivanje Crne Gore u tzv. SRJ.

I koliko god zločinaca da osude, ne brojim to u pravdu dok bar jedan crnogorski zvaničnik ne bude pred sudom odgovarao za saučesništvo u ubijanju BiH. Ne toliko države, ona će se oporaviti kad-tad, koliko u ubijanju ideje da će ijedna manjina u ovim balkanskim državicama ikad više moći mirno da živi svoju različitost u prisustvu većine.

Taj rat ubio je i nadu da će ono bratstvo i jedinstvo, kojem smo se prvo sprdali a onda pucali u njega, u bilo kakvom obliku vaskrsnuti na ovim prostorima. Ne samo da ništa slično nije na vidiku, nego je očigledno da smo mnogo bliži pozicijama na kojima smo bili prije sedam i po decenija.

***

Zar je sad uopšte moguće pronaći minimum zajedničke istine o tim zločinima, na koje nas još samo knjige i popovi podsjećaju, kad ne možemo da se složimo ni povodom onih koje smo svojim očima gledali na TV-u i o njima slušali ispovijesti žrtava i zločinaca.
Da postoji ta minimalna zajednička svijest makar o antifašističkoj dimenziji Drugog svjetskog rata, ne bi nam Dragoljub Mihailović i Pavle Đurišić svako malo vaskrsavali po Crnoj Gori. Niti bi za desne zločine njihovih ratnika pokriće moglo da se traži u lijevim greškama crnogorskih partizana...

A evo može, zato što je u Crnoj Gori sve moguće. Čak i to da vlast žestoko osudi parastos đeneralu Draži i istovremeno saopšti kako je nemoćna da ga spriječi. Samo, ne zato što se događa na prostoru koji je u crkvenom vlasništvu - kako je pokušao da se opravda premijer D.M. Nego zbog toga što na jednom mnogo većem prostoru, čiji je vlasnik Aleksandar Vučić, Dragoljub Mihailović već tri godine nije ratni zločinac.

P.S. Viši sud u Beogradu proglasio je ništavnom presudu suda FNR Jugoslavije iz jula 1946. godine i od maja 2015. Dragoljub Mihailović “smatra se neosuđivanim”. Vraćena su mu sva građanska i ostala prava. Meni može biti da se i dalje držim presude iz ‘46, ali Crnoj Gori ne može. Ne samo zbog toga što je Srbija pravni sukcesor SFRJ a ona onih prethodnih Jugoslavija, nego i zbog međudržavnih ugovora. Zakonske mjere koje je nakon parastosa najavio premijer nijesu više od pomoći. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali mrtvima ne može da se sudi. A bez presude svi su nevini, pa i osvjedočeni zločinci. BiH je živi dokaz!

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (45 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.