navigacija Naslovnica Premium
Ervina Dabižinović
KONTRA(PER)CEPCIJA
31.1.2018 10:52

Moglo bi, ali...

Niko sem organizacija koje se bave nasiljem protiv žena nije otvorio tu Pandorinu kutiju, čak štoviše čini se sve da im se rad osujeti, oteža

Moglo bi, ali... Ilustracija
Foto: Shutterstock

Dobro je da smo došli do iskoraka da u svakodnevici vidimo kako alternativni modeli pravde  mogu da izgledaju u formalnom pravosuđu. 

Odluka sutkinje Rosemarie Aquilina da otvori sudnicu za javnost u slučaju seksualnog zlostavljanja stotina djevojčica od strane sportskog doktora/nasilnika Olimpijskog tima gimnastičarki SAD i pozove oko 150 djevojaka da svjeodoče o svom iskustvu zloupotrebe od onog u čije povjerenje se ne sumnja „uspješnog, poznatog, renomiranog, člana svih mogućih komiteta i univerziteta, pokazuje da uporan trud i rad feministkinja i žena koje se bore protiv nasilja nad ženama može da ima svoj pravedni ishod. Naravno i osviješćene žene u sudnici. Osobenost ovog slučaja ogleda se u tome što se otvara tema  o zlostavljanju  djevojčica u najranijem periodu, kao i to što je sutkinja pozvala da javno svjedoče sve one žene koje su bile žrtve dvadesetogodišnjeg zlostavljanja. Sedam dana slušala je žene koje su svjedočile o intimnom, emotivnom, seksualnom i tjelesnom zlostavaljanju, o zloupotrebi moći, položaja i statusa zlostavljača koji im je trebao biti jedino ljekar,  podrška i znanje. Zlostavljač je nasiljem ubijedio djevojčice da je ok da trpe i ćute. Sem toga, zlostavljač/nasilnik je učinio sve da bi zavjera ćutanja bila što efikasnija tako da je ćutalica bilo na sve strane od kolega, funkcionera u olimpijskom komitetu do roditelja. Nije isključeno da se među posmatračima koji su ćutali nalazi više od polovine njih koje su i koji su prošli kroz nasilje tog ili nekog drugog vida. 

Jer nasilje i nasilnike civilizacija do sada nije sputala. Upravo obrnuto - vrlo često se pominju kao pobjednici, ratnici, visoki zvaničnici, naučnici...  Koliko je takvih zlostavljača svuda oko nas  prvo je pitanje i  kako i koliko zajednica ćuti? U Crnoj Gori se od velikih narativa ne može prići svakodnevici u kojoj se djevojčice i žene suočavaju sa zloupotrebom na svim nivoima i u svim domenima funkcionisanja. Posljednja informacija o trgovini ljudima i epilog na našim sudovima, gdje  kriminalce i zlostavljače nasilnike pravosnažno oslobađaju, postavlja pitanje - čemu služi naše pravosuđe, kome ono služi i da li je moguće da otac koji prodaje dijete po svim zakonima nije osuđen. Dok budemo čekali sudije i sutkinje poput Rosemarie Aquilina, možete nas sve spaliti jer je u CG prodaja kćerki na snazi od kastinga do prisilne udaje. 

Niko sem organizacija koje se bave nasiljem protiv žena nije otvorio tu Pandorinu kutiju, čak štoviše čini se sve da im se rad osujeti, oteža. Naročito je zanimljiva posljednja birokratska zvrčka koju je gledajući sa strane teško dekodirati. 

Kriterijum da se u radno tijelo pri Ministarstvu  unutrašnjih poslova izabere članica radne grupe je to da se podrška  za njen izbor može dati samo ukoliko se decidno bavite nasiljem nad ženama i porodičnim nasiljem, ukoliko ste imali projekte u godini koja prethodi izboru! Hoće se reći da se želi osujetiti manipulacija! Ali zar je to cijela istina! Ukoliko pogledamo kontekst u kojem se dati kriterijumi zadaju, vrlo lako se uvidi da je to namjera da se osujeti tekovina organizacija civilnog društva time što će te diskvalifikovati one organizacije koje se u širem smislu bave ženskim i ljudskim pravima i učiniti ih beskorisnim kada je ovaj izbor u pitanju. Vrijedno pažnje je i to da država ima raspodjelu kakvu ima za rad NVO u kojoj ženske organizacije vrlo često ostaju na začelju jer uvijek ima nekih organizacija u kojima se nalaze poznati, ili politički podobni ili oni koji sredstva dobijaju tako što muž i žena naprave po organizaciju, pa i jedna i druga budu na listi prioriteta. U svjetlu slučaja o kojem govorim na početku, ova odluka se posmatra kao pampur na bilo koji vid pokušaja pritiska na sistem da funkcioniše i sankcioniše zlostavljanje i nasilje. Vidim je i kao onemogućavanje onih osoba koji se godinama jedine bore protiv nasilja nad ženama da rade ono što najbolje znaju jer su jedine svjedokinje nasilja koje je sveprisutno a nevidljivo u ovoj našoj pomračenoj patrijarhalnoj svijesti. A one njihov jedini glas iz nevidljivosti. Naše „pleme“ snom mrtvijem spava bijući se srednjevjekovnim krstačama koje jedine očigledno, umjesto kvalitetnog obrazovanja, prožimaju nam svekoliku mladež pa se utrkuju po brzacima hladne vode, dok se sveštenstvo ljuljuška u džipovima i rezidencijama, gubeći zdravlje i vrijeme. O drugoj strani tog novčića, političarima malo kasnije. Dno dna. Koliko žena u mraku čeka neku sutkinju/iju da samo otvori oči, a onda vrata sudnice da se fizičkom, seksualnom, ekonomskom, etničkom, psihičkom, sistemskom... inom nasilju stane na put. Zato je život žena ovdje jeftin. Zato smo sve ponaosob samo materijal za podkusurivanje i začepljavanje rupa. 

Razvijena društva od onih nerazvijenih razlikuje položaj žena i djece i njihovo blagostanje. To su indikatori uspješnog razvoja. Kod nas umiru djeca, umiru žene, dok institucije same sebe aboliraju, a država vodi neadekvatnu politiku na svim poljima bez odgovornosti onih koji je osmišljavaju u društvu koje je daleko od razvijenih. Podizanje PDV koje je izazvalo izbacivanje na ulicu cigareta bez akciznih markica, upošljavanje sirotinje od strane mafijaških klanova i tuču sa onim službama države koji love samo posljednje u lancu koji se bore za život, predstavlja nastavak rata kako bi glavešine mogle da vladaju. Otvoren je lov i na prodavce i na one koji ih trebaju ganjati. Ili, konačno, primjer sukoba interesa koji je mogao biti u slučaju jednog od člana Savjeta RTCG.  Da je neki organ ili sud ranije uočio ono što je glavni odbori vlasti i opozocije  mogao biti i  učiniti, gdje bi nam danas bio kraj. Da je bilo  tako nekog onda 90-ih da kažu mogao bi biti neki zločin ili mogao bi učiniti zločin. Da je to bilo u slučaju Ramade, političke korupcije ili autoputa... Ne bi nam generacijama bio uzet život prije nego što su rođene. Mediji izgleda da nemaju drugog posla do da se bave reklamiranjem  tri glavna aktera serije zvane Državni udar, koji valjda treba da budu u XXi vijeku ono što su nama u XX bili  Paja i Jare, Prle i Tihi... junaci  našeg djetinjstva s obzirom kako su medijski konstruisani. Ovi pomenuti su nam nekako uljepšavali život, a ovi danas  služe da nas naprave nekritičnim, da ne uočimo kako nam devastiraju život i obezličuju humanost jednim procesom koji nama  koji smo savladali srednjoškolsku lektiru  djeluje kao opijum za narod dok karavani svega i svačega ne prestaju da prolaze. 

U svakom slučaju, moramo ostati na nivou male djece koja navijaju kada počne ratni spektakl.  Ovako ostaje da se mučimo sa onim što nam oni kažu da je važno, a ne život kojeg ovdje  živimo sa sve manje vazduha za disanje.  Ostaje da se čeka da neki šraf u sistemu zaglavi, iskoči iz šina, otkaže poslušnost  naličju koje živimo i uperi prst u nasilnika.  Pritisak koji ženske organizacije vrše mora imati neki jači talas kojim će se vrata tame i tišine otvoriti kada to već ne dolazi od institucionalnih mehanizama koji se bave navodno pitanjem žena, niti od onih koji nam kroje živote.

P.S. Mediji, makar oni aktuelni kod nas, za sada ćute o ovom slučaju u SAD, on nije za “reklamu”, on nas neće danima uveseljavati  emitovanjem, poput pomenutog serijala ako se ne desi neka munja prije nego izađe ovaj tekst. Naša zapuštena livada mora ostati svakako u mraku da bi se  ženama oči zatvarale što pesnicom što institucionalnim mrakom u kojem političari i uređivačke politike medija ipak snose najveću odgovornost.

Autorka je psihološkinja

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (7 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Mila K 7 mjeseci i 3 nedjelje
    Zasto ova prica se nije zadrzala samo na ovoj snaznoj emociji vezanoj za 150 sportiskinja koje je kao djecu zlostavljao ljekar reprezentacije kojeg nisu zaustavili ni funkcioneri saveza, ni roditelji ni ucitelji niti bilo ko. Michigan State University je univerzitet koji se sad krije a 20 godina su cutali i podrzavali seksualnog predatora djevojcica. Tradicija duga od 1855 godine je u fronclama nemorala.
    • 0
    • 0