navigacija Naslovnica Premium
Ervina Dabižinović
KONTRE(PER)CEPCIJA
6.12.2017 10:36

Mrtvo duboko

Sljedeći metak u nečijoj porodičnoj kući (koji država zove porodičnim nasiljem, a zapravo je riječ o nasilju nad ženama) biće ponovo oćutana i stavljena pod tepih, sem za one koji sahranjuju svoje

Mrtvo duboko
Foto: Shutterstock

Na današnji dan, 6. decembra 1970. godine Vili Brant je klečao u Varšavi pred žrtvama nacističkog zločina. Klečao je pred sjenima mrtvih za miran i odgovoran život među različitim živim. Učila sam zašto je Vili Brant klečao. Učila sam kako je čovječanstvo nastavilo pisati poeziju nakon zločina. Ali nije bilo dovoljno. Te 1989, u toj istoj zemlji u kojoj sam učila vrijednosti antifašizma, Slobodan Milošević izglasan je za predsjednika Predsjedništva Srbije, upravo na ovaj dan. Kratko nakon toga jedna je žena izašla plačući najavljujući rat u bivšoj zemlji. Šestog decembra 1991.  napali smo Dubrovnik. Uništili veze i utjerali Dubrovčane u strah, bol i patnju. Smrt. Na isti dan 1999.  sud Ujedinjenih nacija za ratne zločine u Ruandi osudio je na doživotni zatvor Džordža Rutagandu, lidera naoružanih grupa Huta, za genocid počinjen 1994. 

Puno toga se dogodilo nakon te počasti milionskim žrtvama, ali nije zaustavilo klanje i ubijanje na bilo kojoj tački planete. Nema tog razloga kojim se ovo može opravdati. Nešto sa nama i pravdom opasno nije u redu. Pokazali su to naše ratne igre devedesetih. Pravda koju žrtve traže  ne stanuje  u sudovima, u politikama niti na terenu. Žrtve znaju razmjere zločina i počinitelje. Imaju tu neserću da ih svakodnevno vide nekažnjene, podržane od svojih država-gurua. Zbog te slijepe pravde i pravnog nasilja je moguće da sud u Hagu (uz svo uvažavanje njegovog značaja, jer ni to malo zločinaca koji su skupljeni s konca i konopca  ne bi stiglo makar pravo ako nije pravda)  rušenje Starog mosta u Mostaru legitimiše kao “viši cilj” razumljiv i time opravdan  (moguće samo njima), pa je presuda umjesto odgovornosti za počinjeno ubistvo kulturnog i civilizacijskog fakta, unijela slijepu pravdu u civilizacijske tokove još jednom uprkos boli koju je upravo taj čin izazvaao kod nas koji smo Most vidjeli kao slap skamenjen u vječnosti koji spaja dvije različite obale, dva svijeta, dvije kulture. Tako je rušeno po bivšoj zemlji mnogo toga za što smo vezivali svoje znanje, a danas je na snazi produžena ruka istih fašista koji vrše reviziju prošlosti i skidaju i uništavaju simbole antifašizma. Pokušavam da odbranim svoj svijet. Duga je lista na sve tri strane rušenja simbola zajedništva i tolerancije.  Ja znam da mi užas pri emitovanju na dnevniku rušenja Starog u Mostaru, ne prolazi. Posebno ne svijest i zlo kojim se pravda ili poništava zločin koje su počinili. Počinitelji (iako ovo nije tekst o njima) imaju svoje mjesto u nacionalnim istorijama.

Kreirani ambijent devedesetih da se za zlodjelo ne odgovara, posebno ako si političar/ka, praktično da nema kraj. Ti isti su svojom ratnom prošlošću i silom zarobili formalne institucije a za ovo godina stvorili i neformalne tako da smo zarobljenice/ci, posmatračice/či kojima je istekao rok trajanja za pobunu. Pridavljene uređivačke politike i zlonamjerno konstruisane vijesti rame uz rame zaoštravaju već dovoljno zakuvano stanje stvari bez naznake da će mo uskoro imati profesionalniji i edukativniji uticaj. 

Neću govoriti o tom uticaju, influenci, davanju za pravo da svaka baraba i bagra može da radi što joj je volja, već o tom ćutanju koje obezbjeđuje da zlo prođe svaki put. Posljednji slučaj je posmatran i oćutan kao i obično. Mediji su prenijeli, ali je publika dobro utvrdila poziciju posmatračica/ča. Svi mi u ovoj maloj zemlji. Rijetki su šapnuli. Institucionalni mehanizmi za rodnu ravnopravnost pokazali koliko ne znaju suštinu svog posla, prvakinje tih mehanizama, političarke, mreže političarki, vjerske zajednice... političke partije, institucije - svi su okrenuli glavu, kao i obično.  A gdje su ti koji zakon stavljaju u funkciju. U sudnici podgoričkog suda, poslanik kojem je skinut imunitet i koji tvrdi da predstavlja veći dio opozicionih glasačkog tijela seksualno je uznemiravao političku protivnicu i poslanicu Skupštine Crne Gore tražeći da se poslanici obezbijede  “bračne posjete” ako ga pravosnažno osude u tom slučaju. Po pisanom i nepisanom zakonu koji se tiče ljudskosti i politika rodne ravnopravnosti, ovaj čovjek bi morao da snosi konsekvence. Ali je sudija odigrao ono kako mi je davno jednom pokušala objasniti profesorka književnosti smisao rečenice: Što radi Ćelava pjevačica? Češlja kosu na drugu stranu! Pali su u vodu svi doneseni zakoni i potpisani memorandum, sva inicirana evropska i bjelosvjetska saradnja i podsticanje na saradnju nas iz civilnog društva sa institucijama sistema. Još gore, stvar je ostala za šprdnju. Sljedeći metak u nečijoj porodičnoj kući (koji država zove porodičnim nasiljem, a zapravo je riječ o nasilju nad ženama) biće ponovo oćutana i stavljena pod tepih, sem za one koji sahranjuju svoje.

Upravo ovo bazično potvrđuje nevaljalost naše vlasti i okupacije institucija, kojim se više od pola populacije koja se posmatra kroz prizmu neželjene, svakodnevno dovodi u nasilje sistema i pojedinaca. Tekstovi zakona koje imamo, tekstovi u obrazovanju i medijima kojih nemamo o nasilju prema ženama dolaze glave svim ženama i svim idejama o ljudskijem suživotu dva ili više polova, dvije ili više nacija, dvije ili više klasa... rase. Postojanje zakonskog teksta pred spoljnjim faktorom i glumljenje demokratije nije nešto što stranci  ne vide i ne znaju. Ali naša divljina službenicima stranih politika donosi novac, prestiž i odskočna je daska za bilo koji budžak svijeta koji su njihove politike i moć učinile tamnim vilajetom.  Super je važno da mi ostanemo u muško-ženskom ratu u kontinuitetu jer smo divlji, neobuzdani, nekontrolisani , primitivni... Unutra duboko u nama, u tim konstrukcijama naše moguće ljudskosti  koja bi dozvolila i razumjela regulaciju zakona, moramo pronaći mjesto kako bi smo se svi našli na onoj strani gdje je osuda za seksualno uznemiravanje i rušenje kulturnih dobara zločin i nasilje a ne politički ili vojni cilj. Tu tačku nam neće donijeti strani faktori, tu tačku nam neće izgraditi novac i prestiž. Ta tačka čeka naše principe i vrijednosti, naše znanje. Kakvog god da je političar opredjeljenja i uspješnosti, u čemu god da se našao, da mu se događa ovo ili ono, njegova posljednja odbrana je duboka mržnja prema ženama, a na indirektan način mržnja prema svijetu i stvaranju.  Mržnja prema ženama je teška i izdržljiva bolest, a liječenje je dugo, mukotrpno i zahtijeva marljive učenice/ke. Mržnja prema drugačijim se naslanja na ovu  bazičnu. Realnost pokazuje da smo sve dalje od tog koncepta u ova dva eksplicitna primjera. Pokazuje i da nas je pregazila jer smo svi odreagovali kao mrtvo duboko.

P.S. Evo primjera, makar iz novskih ćakula, koji pokazuju koliko je ovo o čemu govorim velika zavrzlama  tj. složen problem.  Prenosi se da bi se moglo dogoditi da meštar za kulturu u gradu bude zamijenjen, političkim revanšizmom (ode i ono malo kulture) izborom osobe koja se hvali da nije pročitala dvije knjige u svom životu. To je još jedan metak u nas, u kulturu koja nam one principe i vrijednosti može obezbijediti. Kako će ta revanšistička skupina i  svijest znati što radi pokazujući nam da smo periferija periferija i da bolje ni ne zaslužujemo. I još je značajnije pitanje kako taj izbor uzima za pravo da mu to mjesto pripada. Biće još rušenja. Samo ne znam čega kada ne bude više bilo ičeg za rušenje.

Autorka je psihološkinja

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (8 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • Pozoriste u drzavi/ 1 nedelja i 4 dana
    Novi ---Albanci su 1946. poceli da razbijaju Jugoslaviju, pa je Tito poslao vojsku na KiM da to dovede u red. Slobodan Milosevic je tad imao 5 godina. Optuzujes dijete da je rasturilo Jugoslaviju. Zatim, 1970. stotine hiljada Hrvata razbija Jugoslaviju. Milosevic je tad imao 19 godina. I ti tvrdis da se Milosevic reinkarnirao u stotine hiljada Hrvata i tako je razbijao Jugoslaviju. Izvini, da li je tebi dobro???
    • 4
    • 0
  • Pozoriste u drzavi- 1 nedelja i 4 dana
    Hrvati srusili most u Mostaru, dok su ratovali sa Bosnjacima a ova krivi Slobodana Milosevica za to. Da su kojim slucajem, Srbi srusili taj most, pa ova bi dozivjela orgazam pisuci ovaj tupavi tekst hahaha.
    ( 2 )
    • 13
    • 1
    Novi 6.12.2017 11:24
    Rat u kome se sve ovo dogodilo organizovao je i pokrenuo upravo Slobodan Milošević. Ako si bio punoljetan u to doba, ovu činjenicu niko ne bi trebalo da ti objašnjava.
    • 1
    • 9
    Pozoriste u drzavi/ 6.12.2017 14:38
    Novi ---Albanci su 1946. poceli da razbijaju Jugoslaviju, pa je Tito poslao vojsku na KiM da to dovede u red. Slobodan Milosevic je tad imao 5 godina. Optuzujes dijete da je rasturilo Jugoslaviju. Zatim, 1970. stotine hiljada Hrvata razbija Jugoslaviju. Milosevic je tad imao 19 godina. I ti tvrdis da se Milosevic reinkarnirao u stotine hiljada Hrvata i tako je razbijao Jugoslaviju. Izvini, da li je tebi dobro???
    • 4
    • 0
  • Novi 1 nedelja i 4 dana
    Rat u kome se sve ovo dogodilo organizovao je i pokrenuo upravo Slobodan Milošević. Ako si bio punoljetan u to doba, ovu činjenicu niko ne bi trebalo da ti objašnjava.
    • 1
    • 9