navigacija Naslovnica Premium
Velija Murić
9.12.2014 10:11

Najavljene smrti

Najavljene smrti Murino
Foto: Arhiva "Vijesti"

Kazivanje o varošici Murino, njenim žiteljima, slavnim i neslavnim vremenima, o sudbini koja ju je ko zna kada i zbog čega, smjestila između strmih vrleti Komova i Čakora, tu do obala Lima, na raskršću karavanskih puteva, koji su od davnina vodili od staroga Rasa  prema Skadru i Dubrovniku, a zatim dalje morem u daleke zemlje, može krenuti od svega toga a najprije od jednostavnih ljudi, od junaka koji su svojim životima obiležili neka davna vremena ili pak od događaja iz novijeg doba. 

Putniku namjerniku, bilo da dolazi ili prolazi kroz Murino, ostaće u trajnom sjećanju najmanje tri stvari: spomenik narodnom heroju Vujadinu Vuju Zogoviću, čije ime nosi Mjesna zajednica Murino, koji je isto tako postao meta čeličnim NATO pticama i njihovim gelerima, ostavivši nečovječni trag na čelu biste. Kakve li slučajnosti - baš na istom mjestu gdje je smrtnu ranu od Hitlerovih jurišnika Vujo zadobio na Tjentištu. Po svemu sudeći, ili možda zato što je valjda i ona, toga kobnoga dana prkosila agresiji zemlje za koju je Vujo ostavio život, od ne slučajne koindicencije, skoro da i jeza hvata. U središtu malog parka, koji čini kompleks obližnje škole i Doma kulture, skromno spomen obiležje sa likovina mještana Manojla Komatine, Milke Kočanović, Vukića Vuletića  i djece Julije Brudar, Olivere Maksimović i Miroslava Kneževića, čija prekinuta igra i nevini osmijesi sa fotoografija, kao da vječno osuđuju žive. Od bilo kojeg mještanina, čak i bez posebnog povoda, bićete svjedok kazivanju koje će vas na trenutak dovesti u dilemu, da li je priča stvarnost ili neka ispričana ili dopričana legenda o "ratu" najjače vojne sile današnjice i nedužnih ljudskih bića - djece i staraca. Razum i dah kao da vas napuštaju - pa da li je to moguće - kome su ta djeca kriva, zbog čega baš toliki svjetski bijes na nedužnu Murinu, na murinsku djecu i starce? Šta je tu uzrok, a šta posljedica, da li su baš oni trebali da budu meta da bi se njihovim životima odgovorilo na suludo vrijeme, na rat koji se do tada u zemlji događa i ako bez agresora. Rat ili produžena ruka sulude politike uništavanja čitavih naroda, uzima maha i danak u zemlji, po strašnom rezonu "što gore to bolje". 

Upravo, to "što gore to bolje" u zemlji, praktično je prizvalo  najjaču svjetsku armadu, koja tada iz vojne baze Aviano, uz direktne i indirektne najave, redovno poručuje o odabiru meta i strateških ciljeva. General Vesli Klark, kome je bila povjerena komanda čeličnim pticama i sredstvima za uništenje ljudi, neskriveno potvrđuje: "O polijetanjima, preletima i ciljevima borbenih aviona, preko važnih policijskih, vojnih i vladinih centara, uvijek su vršene najave". Podgoričani, Beranci, Plavljani i drugi po Crnoj Gori, redovno su  zvučnim svirenama obavještavani o mogućoj opasnosti.

Iz razloga koji su samo državi Crnoj Gori poznati, obavještenje murinskih građana izostalo je, ali zbog toga državnog nemara, nijesu izostale kobne i najavljene smrti nedužnih. O tom stravičnom zločinu,  ko zna koji put, javnost je obaviještena ali skoro uvijek sa jednim pitanjem, koje nikada nje dobilo pravi odgovor. Ko je odgovoran za taj zločin i ko je dužan da vidom satisfakcije i ljudskog obzira, oštećenima ublaži uistinu nenadoknadivi bol i vječne patnje.Tragajući za tim odgovorima, umjesto njih svjedočim: ne mogu se abolirati ni NATO sa njegovom tehnikom za ubijanje nedužnih, ni tadašnja Vlada CG sa njenim sistemom odbrane, uzbunjivanja, obavještavanja i odgovornosti  propisane Ustavom. 

Rođenje i smrt čovjeka, realne su kategorije, koje se kao takve mogu razumjeti, pa čak i tragične smrti koje prisiljavaju da ih razumije i onaj koji to neće ili ne umije. Oštećene prodice murinskih žrtava, doživljenu tragediju kao da preživljavju u dva čina. Jedan je onaj koji ih je uvjerio u smrt najmilijih, a drugi, ako hoćemo reći u istoj ravni, je onaj koji zbog spore, loše i nerazumne "pravde", doživljavju od zavisnog crnogorskog pravosuđa. Umjesto da ono istražuje odgovornost onih koji su svojim propustom i nečinjenjem kumovali zločinu, kada preko sudskih odluka, treba platiti kakvu-takvu štetu, država se izgovara zastarjelošću potraživanja kojega uistinu pravno nema. Umjesto da pošteno i odgovorno primijeni zakon, makar u onoj mjeri kako je to učinjeno u slučaju opljačkanih dubrovačkih krava, izgovor se državni traži u dokazivanju da niko nije bio odgovoran zašto su djeca i starci postali mete, zašto im nije kazano da čelične ptice lete ka njima. Krajnje autistično, bez ljudskog obzira i osjećaja o bolu i pijetetu, država neće da prizna svoju odgovornost propisanu zakonom i Ustavom, niti priznaje da su murinska djeca i starci, praktično žrtve države i državne politike toga vremena, a njihove porodice pravne žrtve vrha crnogorskog sudstva. Nadam se da će iako spora, pravda  biti dostupna, ako ne u ovom, ono u nekom novom vremenu. Čekamo.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (9 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.