navigacija Naslovnica Premium
Agron Bajrami
SRDAČNO S KOSOVA
5.1.2011 16:35

Naši životi tehničko pitanje

Sada nam je valjda jasno da je i ta Evropa, ta slavna i velika Evropa, kojoj stremimo, koju želimo, za kojom žudimo – ravnodušna prema patnji koja je obilježila živote ljudi na ovim prostorima u posljednjih par decenija

Naši životi tehničko pitanje
Foto: Internet

Eto, na Kosovu pade Vlada. U nedostatku dostojne i snažne opozicije, vlada je pala glasovima najveće partije na vlasti, Demokratske partije premijera Hašima Tačija.
I sad se svi spremamo na prijevremene izbore, u instantnom roku od 40 dana, koji bi trebalo da obnove mandat vlasti na pragu dijaloga sa Srbijom.

Način na koji su izbori iznuđeni od strane premijera i njegove velike partije, govore u prilog tome da će i poslije tih “blic-izbora” čovjek na vrhu Vlade ostati isti – promijeniće se samo sporedni likovi i statisti oko njega.

I to – sad je već kristalno jasno – najviše odgovara i višim silama, koje nam, onako iz pozadine, život određuju. Jer, tim međunarodnim bogovima je manje važno kako i gdje živimo (i umiremo), dok god su im naši vladari poslušni, čak i kada je to u suprotnosti od želja i potreba naroda kojem bi kao trebalo da služe.

* * *

Morbidno podsjećanje na ovakvo licemjerje ljudi koji nam svakodnevno govore kako misle za naše dobro, a rade suprotno tome, jeste i posljednja vijest o tome da će “tehnički dijalog” između Prištine i Beograda početi pitanjem nestalih osoba.

Kažem morbidno, jer nikako ne mogu shvatiti kako se nestali mogu imenovati “tehničkim pitanjem”. Nestali ljudi, civili, žene, starci i djeca, čija se sudbina ne zna, a za koje se osnovano vjeruje da su u ogromnoj većini ubijani, dok su im ruke bile vezane, pucnjem u potiljak, u nekim slučajevima postrojavani kako bi što brže bili pokošeni rafalom iz AK-47, a neki čak zatvarani u vlažnim podrumima da bi se lakše ugušili dimom i spržili vatrom koja ih je gutala zajedno sa njihovim kućama, ili, u “milosrdnijoj varijanti” ubijani šrapnelima granata ubačenih iz prozora njihovih jadnih, siromašnih sobica.

Je li to – način ubistava, dakle – “tehničko pitanje” koje “dijalog” smišljen u Briselu treba da razriješi, ili je pak “tehnička” referenca tu da bi se napokon saznalo kuda su i kakvim kamionima, traktorima i hladnjačama leševi tih ljudi nošeni, i jesu li to oni nestali po vodama, jamama ili masovnim grobnicama?

Ili se u tom relaksiranom “tehničkom” razgovoru u trouglu “eksperata” Priština-Beograd-Brisel još može postaviti i pitanje da nisu, možda, neki od nestalih, u stvari nestali svojom voljom? I koji su to “tehnički” eksperti koji će sjesti za sto da nam napokon, poslije toliko godina, kažu: ko, kako i gdje? Ko to zna gdje su ljudi koji se vode kao nestali? Ko to može imati takve informacije?

Naravno, jedini koji to zasigurno znaju su ubice, naredbodavci i “čistači” koji su i učinili da ovi ljudi nestanu...

* * *

Osjećam duboku uvredu zato što se “tehničkim” pitanjem imenuju žrtve rata i ratnih zločina, ljudi koji su ni krivi ni dužni glavom platili samo zato što su bili druge nacije ili vjere, kojima su posljednji trenuci na ovome svijetu strašniji od bilo čega što mi danas možemo zamisliti.

Osjećam duboku uvredu i zbog ravnodušnosti kosovskih političara prema žrtvama rata, uključujući nestale, kojima ovi naši novopečeni vladari treba da budu zahvalni za svoje današnje preko noći postignuto blagostanje, oličeno u udobnim foteljama, luksuznim kolima i skupim odijelima.

Uvrijeđen sam, iako ne mogu reći da sam iznenađen, načinom na koji se srpske vlasti, pod vođstvom Borisa Tadića, poigravaju ljudskim nesrećama, cjenkajući se za koliko će predati informacije o nestalima koje im od 1999. godine beru prašinu po državnim, policijskim i vojnim fiokama po beogradskim kancelarijama.

Uvrijeđen sam, naročito, od Evropljana, za koje smo svi mi, nekako naivno valjda, vjerovali da su drugačiji od naših, domaćih političkih zvijeri. Da su svjesni ogromnog bola koji su ljudi proživjeli, svih ovih godina dok su bili samo stavke na listi neprijatelja, bezlična etnička masa koju neko želi očistiti, slikajući krvavu sliku velike pobjede nad slabijim, nemoćnijim, nenaoružanim – brojkama.

Tako su u skoroj prošlosti, silovatelje, ubistva, protjerivanje, masakre i krvoproliće – naše gole živote, i našu tužnu smrt – pretvorili u čisto “tehničko” pitanje, koje danas, godinama poslije zločina, treba da “tehnički” razriješimo, kao da je to bio neki bezazleni spor oko međe u njivi.

E pa, sada nam je valjda jasno da je i ta Evropa, ta slavna i velika Evropa, kojoj stremimo, koju želimo, za kojom žudimo – ravnodušna prema patnji koja je obilježila živote ljudi na ovim prostorima u posljednjih par decenija.

Dok smo za naše lokalne vladare, još uvijek, izborne brojke, a za beogradske političare brojke u kalkulacijama i cjenkanju sa Zapadom, za Brisel su naši životi, naša prošlost, a time i naša budućnost - tehničko pitanje.

* * *

Istina, naravno, prečesto boli duboko. Dublje no što smo ponekad spremni izdržati. No, koliko god nam to bilo neprijatno, valja nam se suočiti sa njom; ovo što danas rade albanski, srpski i evropski političari nema veze sa dijalogom kojem je cilj iznalaženje načina da komšije nastave živjeti jedan pored drugog, poslije svega što je bilo.

Ovo što se sada dešava, čista je politika za koju je ljudski život i smrt bio i ostao “tehničko pitanje”.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.