navigacija Naslovnica Premium
Željko Pantelić
EVROPSKI UGAO
5.12.2017 09:18

Neke ratove je bolje izgubiti

Poput Turaka koji negiraju genocid nad Jermenima, tako se i nove generacije Srba, Crnogoraca, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca edukuju idejom da su njihovi narodi vodili samo odbrambene ratove, da su bezgrešni, da su bili uvek na ispravnoj strani istorije

Neke ratove je bolje izgubiti Napad na Dubrovnik
Foto: Arhiva Vijesti

Jedna italijanska poslovica kaže:  ako mnogo volite da jedete kobasice, onda nikako ne smete da znate od čega se i kako prave. Tako i nacionalisti ne bi smeli nikada da nauče istoriju svog voljenog naroda, već samo njegove mitove, kako im se ne bi smučilo.

Pravda je na kraju u Hagu zadovoljena, ali je ona postala u potpunosti irelevantna. Svi bivši jugoslovenski narodi su, nažalost, izabrali turski umesto nemačkog pristupa prema ratnim zločinima. Nemačka nije nikada negirala zločine koji su počinjeni u njeno ime. Na nemačkim televizijama, u školama, na univerzitetima, u javnim raspravama i danas se otvoreno govori o zločinima i odgovornosti Drugog i Trećeg rajha. Nikome, osim izrazitoj manjini neonacista, ne pada na pamet da ih relativizuje, uprkos tome što su nemački civili, a pogotovo Nemice, stoički i u tišini podneli sve zločine zapadnih saveznika i Rusa u završnoj godini rata i neposredno po njegovom okončanju.

Poput Turaka koji negiraju genocid nad Jermenima i školuju generacije na iskrivljenoj istoriji, u kojoj su oni uvek hrabri, lepi, požrtvovani, pošteni, pobednici ili žrtve velikih zavera i nepravdi, tako se i nove generacije Srba, Crnogoraca, Hrvata, Bošnjaka i Albanaca edukuju idejom da su njihovi narodi vodili samo odbrambene ratove, da su bezgrešni, da su bili uvek na ispravnoj strani istorije i da su komšijske nacije težile i teže da im oduzmu teritoriju, dovedu u pitanje kulturno i istorijsko nasleđe i da ih unište. Tako će, za razliku od Nemaca koji su odavno završili njihov Drugi svetski rat, naš rat sa komšijama i nama samima, kao turski sa Jermenima, trajaće dok je sveta i veka.

Naša je sreća, ma kako to paradoskalno zvučalo, što smo izgubili poslednje ratove, pa za razliku od Hrvata, Bošnjaka i Albanaca s Kosova, ne moramo da gledamo na televiziji i u novinama razne likove, bivše i sadašnje kriminalce, ratne zločince, profitere, oportuniste, egzibicioniste, ratne huškače, novinare u civilu, kako svakodnevno treniraju patriotizam. Pojavljivanje poraženih generala, političara,pseudonovinara u srpskim medijima u poslednjih par meseci je samo potvrdilo koliko bi bilo nepodnošljivo da su Slobodan Milošević i njegova armija zla izašli kao pobednici iz ratova tokom devedesetih.

Pošteđeni smo, bar donekle, mučnog ubeđivanja da su psihopate i teško poremećene osobe junaci. Kao i onih koji bi i dalje da žive na ratnoj slavi, što nikako ne mogu da prihvate prostu činjenicu da je rat završen i da traje i dalje samo u njihovim glavama. Srećom, ne moramo pompezno da obeležavamo pobede, stradanja, žrtve, poraze, da ratne zločine pretvaramo u veličanstvene trijumfe, a ubijene i proterane ljude predstavljamo kao ikebanu ili izgovor za bildovanje nacionalizma i šovinizma.

Dobro je što smo poraženi, pa nismo u obavezi da plaćamo stotine hiljada penzija ratnim veteranima, njihova ministarstva, udruženja i pasdarane izmišljenih ili prekrojenih istorijskih događaja koji su uzdignuti na nivo dogmi, u koje niko ne sme da dirne, inače mu se automatski prišije etiketa izdajnika i otpadnika od vlastite nacije. Možete li da zamislite kako bi naši “junaci”, pogotovo oni što su pljačkali po Slavonji, Semberiji, Kosovu, oko Dubrovnika, ili oni koji su ih potpirivali i opravdavali u medijima, držali pridike i određivali ko je dovoljno Srbin ili Crnogorac, ko patriota, ko zaslužan, ko ima pravo da priča.

Sklonost ka obeležavanju godišnjica, pod državnim patronatom, u novu političku istoriju su uveli, po uzoru na običaje starih Rimljana, Musolinijevi fašisti u Italiji, nacisti Adolfa Hitlera u Nemačkoj i komunistički režim Lenjina i Staljina u Rusiji. Inflacija državnih, političko-propagandnih, komemoracija je svojstvena uglavnom totalitarističkim režimima koji pokušavaju da nametnu agresivno svoje, ideološko-mitološko, viđenje istorije ili nezrelih nacija koje imaju potrebu da ubeđuju same sebe u istinitost državnog tumačenja povesti, odnosno da veruju u sliku koju su sami o sebi kreirali.

Sa poplavom elektronskih medija koji imaju bulimičnu potrebu za događajima, kako bi održali hiperprodukciju, obeležavanja godišnjica su postala obavezni deo programskih šema. Pretvaranje životnih i nacionalnih drama u medijsku nekrofiliju i zloupotrebu onog što na Zapadu zovu "televizijom bola”, sa neizbežnim novim junacima, po onoj Vorholovoj o 15 minuta slave za svakog, učinili su svoje. Pijetet, odnosno suština, ustupili su mesto formi, morbidnoj infozabavi i podgrevanju mržnje prema komšijama druge nacionalalnosti.

Dovoljno je uporediti broj i način na koji ozbiljne zemlje proslavljaju važne datume u istoriji sa pomenutim novonastalim državama, ili nekadašjim totalitarističkim zemljama, pa sve postaje prilično jasno. Tako se i pojedine komemoracije koje zaslužuju pažnju i medijski prostor svake godine, kao što je genocid u Srebrenici, relativizuju i postaju sredstvo za dnevnopolitički marketing.

Vrlo je interesantno kako su u Hrvatskoj i bošnjačko-hrvatskom entitetu u BiH prekopirali do u tančine političke liturgije komunističkog režima koji je decenijama obeležavao i slavio svoje datume sa neizbežnim pionirima, herojima, udarnicima, zadriglim političarima i retorikom koja je inteligentnom čoveku zvučala kao loš engleski humor. Čak imaju i ministarstva za ratne veterane što, kad se bolje razmisli, i nije toliko van pameti, imajući u vidu njihov broj koji prelazi pola miliona u obe države.

Kao i u komunističkoj Jugoslaviji, tako je i u dve bivše jugoslovenske republike "drogiran" broj boraca i heroja. Kad čovek pogleda koliko njih se poziva na ratni staž i junačka dela zapita se kako su Srbi u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj mogli da odolevaju četiri godine. Baš kao što nije jasno ni danas kako je moguće da partizani sa svim herojima, nosiocima Partizanske spomenice, brojnošću nisu uspeli da "oslobode" Jugoslaviju sve do 15. maja, odnosno tek nedelju dana po potpisivanju kapitulacije Nemačke.

Tako će naši ispisnici, sa one strane Dunava i Drine, sa kojima smo odrastali na partizanskim mitovima, filmovima Veljka Bulajića, Otpisanima i NOB-u, umreti sa raznim “udrugama” ratnih veterana, domovinskim ratom i novim dogmama u kojima su hrabriji, pravedniji, pošteniji, lepši i superiorniji od drugih. Još kad bi uspeli da naprave dobre filmove u kojima bi to dočaraili verodostojno. Bar smo tu mentalnu onaniju izbegli.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (30 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 91

  • sonnyy 1 mjesec i 2 nedjelje
    Proizade iz jednog komentata..Pa da pitam..Ako su Srbi izgubi rat...što se tolko nervirate...
    • 7
    • 0
  • Duka 1 mjesec i 2 nedjelje
    Po Ademu Demaćiju iz OVK, protesti albanaca iz 1980 su pokret za nezavisnost KiM. Albanci su zastrašiavali nealbansko sanovištvo u SFRJ a 1985 su silovali crnogorca Đ. Martinovića da proda imanje u Uroševac. O tome je Balašević napisa Pjesmu Ne lomite mi bagrem a Mića Popović nacrta sliku. On je od SFRJ dobio odštetu jer je savjezni MUP zataška zločin. Ali memorandum SANU je "velikosrpski" jer traži veće jedinstvo SFRJ na čelu sa KPJ i borbu protiv protiv "komunista-kapitalista"
    • 2
    • 0
  • Duka 1 mjesec i 2 nedjelje
    Da bi se sačuvala Juga, srbi su pristaju čak i na konkordat sa papom (zabrana novih pravoslavnih vjernika a mogu katolici) i na Banovinu Hrvatsku (država u državi-proto NDH). U II svjetskom ratu NDH istrebljuje 700.000 srba a nijemci streljaju 100 srba za nijemca (ne jugoslovena). Četnici-„srpski nacionalisti“ osnivaju JUGOSLOVENSKU VOJSKU U OTADŽBINI. Premijer je hrvat-Subašić, poslednji ban Banovibe Hrvatske. Ministar vojni-Draža. Postpisuju sporazum sa Titom o SLOBODNIM IZBORIMA nakon rata.
    • 2
    • 0