navigacija Naslovnica Premium
Ervina Dabižinović
KONTRA(PER)CEPCIJA
28.5.2014 10:27

Nepostojeći ljudi

Nepostojeći ljudi na srušenom mostu u sred Murina, u sred Crne Gore, u sred bijela dana. I Murino je od tada stavljen ad acta za Crnu Goru, njenu vlast, njene institucije

Nepostojeći ljudi
Foto: Arhiva Vijesti

Lijepa je Crna Gora uzduž i popreko, a što joj vrijedi kad je tužna. Slika siromaštva i devastacije u svakom smislu. Tužna i odgovorna, smrtima i zločinima počinjenim na njenoj teritoriji - od 1991 do 1999. godine - Herceg Novi, Morinj, Bukovica, Kaluđerski Laz i Murino.

Ratni zločini. Izgubljeno povjerenje onih kojima je trebala zaštita, ruganje pravosuđa i mutavost onih koji presuđuju, politika zaborava, ponovna viktimizacija žrtava koje traže pravdu i pritisak na svjedoke koji žele da kažu što se dešavalo. Medijskih kalkulacija.

Te smrti vape na našim vratima. Murino je jedno od mjesta ratnog zločina (od nabrojanih mjesta koji imaju istu sudbinu i prema kojima se isto odnose vlast i institucije), koje se pojavljuje kao strašna i istinita misao. Mjesto nepravde, opravdanog gnijeva i poniženja. Potpune prepuštenosti sopstvenom bolu i vapaju. Potpuna isključenost.

Murino, stisnuto u crnogorskom sivilu i zelenilu, namirisano sviježim planinama i rijekama - nekad pitoma varoš, danas potmula tišina u praznini. Murino nepostojeći grad, sa neposotojećim ljudima, na mapi Crne Gore - danas, grad koji se pita je li u sastavu Crne Gore ili je u nekom međuprostoru odakle ne dopire niti jedan krik, pa ni krik smrti do Crne Gore. Tog 30. aprila 1999. oglašavale su se sirene uzduž i poprijeko Crne Gore, samo su u Murinu ćutale. Tog dana su ljudi u Murinu poštovali radnu obavezu, proklamovanu od države, kojoj su se odazvali.

Tog 30. aprila u vrijeme napada NATO avijacije, na mostu u Murinu su bili Miroslav Knežević (1985), Olivera Maksimović (1986), Julija Brudar (1989), Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927). Tog 30. aprila su bili na mostu jer ih sirene nisu upozorile. Tog dana su svi poginuli na mostu u Murinu. Nisu ni pomišljali da su strateški cilj, ili navigaciona greška.

Poginuli su jer nisu bili upozoreni. Išli su za svojim poslovima ili igrom. Nisu se osvrtali, jer nisu ni slutili opasnost, sirena nije bilo. Crna Gora nije bila u ratu, nije pucala na NATO avijaciju. Nije mrdnula. Njih šestoro su iz vidljivosti, iz života preneseni u nevidljivost - sirena kojih nije bilo, sukoba kojeg nije bilo, rata kojeg na teritoriji Murina nije bilo, a ipak je sve to zajedno bilo tako ubojito.

Nepostojeći ljudi na srušenom mostu u sred Murina, u sred Crne Gore, u sred bijela dana. I Murino je od tada stavljen ad acta za Crnu Goru, njenu vlast, njene institucije. U nepostojećem gradu, nepostojeće zemlje, nepostojeći ljudi su ubijeni na mostu u ratu kojeg nije bilo. Zašto?

Birokrate evropske, kojima u zjenicama otkucava forma, mogu sebi da dopuste da kažu - bila je navigaciona greška. Što znači biti navigaciona greška - suspenziju odgovornosti, potrošiva materija, ljudi i prostora, dehumanizacija. Upravo takvima kucamo na vrata ne pominjući našu nesreću, ne tražeći odgovornost jer oni koji bi u ime nas morali da je postave sami moraju da odgovaraju na pitanje odgovornosti.

Iz Crne Gore ne vidi se Murino, a Murino sa svoje tačke ne vidi Crnu Goru. Država Crna Gora sem besudnosti njene vlasti, aroganicje NATO zvaničnika i birokratskog autizma evropskih službenika stoje između preživjelih u Murinu koji pamte da im je uzeto pravo na život koje im daje društvo, i ostatka nas koji smo odgovorni za ono što je urađeno u Murinu.

Murino se ne krije. Samo treba doći u Murino. Smije li vlast otići u Murino? Mora li doći u Murino, mora ali nakon izvršene pravde za žrtve, uprkos nelagodi, uprkos sakupljenom opravdanom gnijevu stanovnika Murina. I to ona koja nije imala nikakve veze sa ovim zločinom. Od Murina, duž svih onih mjesta i ljudi u kojim je deponovan bol i strah još uvijek, za najbližim, koji su ubijeni u naše ime, do Herceg Novoga.

Glas o smrtima u Murinu prenosi samo voda koja prska iz spomenika kojeg je napravila neka druga država na teritoriji nepostojećeg mjesta crnogorske neodgovorne političke elite. Porodice su nijeme jer ih niko ne čuje, dok rat još traje i dok fašizam onih koji su odgovorni traje u vidu prisiljavanja da se ćuti o Murinu, da se ljudi u Murinu ubjeđuju da se događaj nije dogodio, da svi bolje znaju od žrtava i leševa što se tu dogodilo, dok se zatvaraju oči javnosti pred nevinim žrtvama Murina.

Na drugim mjestima ratnog zločina nema ni obilježja ni pomena. Sa tih mjesta preživjeli više ne žive u Crnoj Gori. Makar većina i to oni mlađi. Jasno je nepovjerenje i gubitak prava na život i dostojanstvo. Aktuelna politika kontinuirano stvara bol znajući da je to jedina sila koja nastaje, ni iz čega, bez troška i bez muke. NATO bombarderi ubice su tog dana ostavili bol koji je nastao upravo bez razloga u Murinu. Vlast ga produbljuje neodgovaranjem za učinjeno, ćutanjem i ignorisanjem žrtava.

Tog dana u Murinu pucano je i u antifašističku prošlost ovoga mjesta - Veljo Zogović, poginuo kao antifašista 1943, pogođen je i 30. aprila 1999. Geler je pogodio i njegovu bistu iznad samoga mosta. Dok nas porodice žrtava i Radovan Zogović opominju: „Da ruke ne skrstim čak ni mrtav“, traži se komandna, idejna, krivična i metafizička odgovornost za žrtve ratnih zločina u Crnoj Gori, a ne skrštanje ruku za života i učešćem u tuđim smrtima po bijelom svijetu.

P.S. Moj glas je samo jedan od mnogih koje/i su obišli mjesta zločina u organizaciji Anime, a u to su bili uključeni/e i aktivisti/kinje organizacija: Bona Fide - Pljevlja, Liga žena glasača - Nikšić, Ljepota zdravlja - Nikšić, Snažna mama - Bijelo Polje, Xeggar - Bar, NVO br .19 - Bar, HRA, Akcija za ljudska prava - Podgorica, Centar za građansko obrazovanje - Podgorica, Udruženje za razvoj civilnog društva - Bijelo Polje, Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava - Rožaje, Udruženje građana Bukovice i aktivisti/kinje koji su uključeni/e u inicijativu Ženski sud - feministički pristup pravdi.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • Longinus 4 godine i 3 mjeseca
    U knjzi drzavna tajna Koju je napisao Sin komadanta tzv ABiH Sefera Halilovica u kojoj je prilozio arhivu svoga oca vezanu za Bokovicu .Naredjenja Bukovičkom odredu ,planove akcija ,depeše Bukovickog odreda o izvrsenim akcijama prema selima u okolini Čajniča ,struktura jedinice iz BUkovice ,imena komadanata istog odreda itd itd Stoga Vas tekst u samom uvod ima tendenciju da se krvnici izmjesaju sa zrtvama u starom dobrom maniru brastva i jedinstva Tkest je tendenciozan iz same srzi
    • 0
    • 0
  • Longinus 4 godine i 3 mjeseca
    Gospođo Dabižinović molim da se sa Mučenicima iz Murina ,Herceg Novog i Kaluđerskog Laza ne mješaju koljači iz Bukovice i zarobljeni vojnici Hrvatske Vojske iz Morinja koji su razmjenjeni zivi i zdravi a mučenicima ih Lore se jos groba ne zna . Ne mješajte lazi sa istinom ,ne atakujte na zdrav razum ima NAS koji znamo ko su bili koljači iz Bukovice fino ih je opisao ko su i šta su njihov Komadant Sefer Halilovic u knjizi Drzavna tajna Bukovica je po Zenevskoj konvenciji legitimna vojna meta
    • 0
    • 0