navigacija Naslovnica Premium
Branko Jokić
8.11.2014 10:24

Nije zločin već genocid

Vrlo je neumjesno „pritiskati“ žrtve, to jest Veličane, da „zaborave“ zločine nad njima, da o tome jednostavno ćute, pretvarati ih u krivce, koji i najobičnijim (civlizovanim) evociranjem sjećanja na svoje nevine žrtve „narušavaju međuetnički sklad…“

Nije zločin već genocid
Foto:

Povodom teksta „Postoji li „moj“ ili „tvoj“ zločin“?, autora Šerba Rastodera, Vijesti. 5.11. 2014. 

  I meni i onima (mojim Veličanima) koji su pročitali moju knjigu Pokolj u Velici, objavljenu prije par mjeseci, sasvim je jasno šta dr Šerba boli, te zašto, zabašurivanjima i besmislenim poređenjima (o „pokušaju relativiziranja nekih drugih zločina“), nastoji da  omalovaži  i ućutka „anonimnog“ autora, knjigu, preko osam stotina nevinih veličkih i polimskih žrtava i njihove bližnje.

Neobično je i što pokušaj (iznenadnog) lamentiranja, čini osoba koja ni jednim redkom nije pomenula ovaj (kao ni onaj u Pivi), kako on kaže „zločin“ -  u svojim podebelim leksikonima ili ne manje obimnoj  Istoriji Crne Gore. Ali je, više nego opširno, selektivno uzimajući stvarnosne činjenice, detaljiše o „mojim“ zločinima: Šahovićima, pokrštavanjima, četničkom pokolju u Bukovici, negira postojanje (masovno) balističko-vunletarskih formacija (tvrdeći da se radi o „grupici“ koja je osnovana u Prštinskoj gimnaziji), itd, itd.

Najprije bi da se ispomogne „teorijama“, pa krivotvori Čeha Kosika, tvrdeći kako nije ubica onaj ko to radi „po višem ovlašćenju“. Po takvoj (navodno Kosikovoj) poruci, i zločine savremenih muslimanskih džihadista trebalo bi pripisati “volji Alaha”?! Naime, sasvim je proziran njegov (jedini) cilj: da minimizira sva klanja koja su, iz dana u dan, počev  od 1941.godine do kraja rata, u Velici, Polimlju i oko Andrijevice  „praktikovali“ susjedi. O tome su, uprkos prikrivanjima, sačuvana pisana dokumenta i sjećanja očevidaca (kojih još ima). Uostalom, u „Spomenici crnogorskim antifašistima 1941/45“ (Cetinje 2001), piše da je u cijeloj opštini Plav, u Drugom svjetskom ratu poginulo 814 osoba; 746 Srba i Crnogoraca, a 64 Albanca, Musimana i pripadnika drugih naroda. Selo Velika, đe je stradalo preko 550 žitelja, ostalo je skoro bez polovine stanovništva (dok je stradao tek svaki 200. njihov komšija - islamac)…

Dr Šerbo zbivanja od 28. julu, 1944. godine, naziva  zločinom (kao da se radi o premlaćivanju u nekome potoku,  ne o klanju preko 500 osoba...) Podsjetiću: na zasjedanju UN, 09. 12. 1946. godine, donesena je Konvencija u kojoj se kaže da se pod genocidom podrazumijeva „namjerno i masovno ubijanje (fizičko istrebljenje) ljudi zbog njhove pripadnosti nekoj rasi, vjeri i naciji…“ Svi stradali u Velici i Polimlju, od početka do kraja Drugog svjetskog rata, a to znači i  28. jula. 1944. godine bili su nenaoružani civili, a  „krivci“ samo zato što su bili druge vjere i nacije.

Nakon što zamagljuje istine o ovome genocidu (takođe jednostranim  pripovijedanjem o tzv. Andrijevičkoj operaciji), dr Šerbo još više blefira kada ovaj genocid tovari  Augustu Smidthuberu, njemačkom generalu, komandantu 21. SS divizije Skenderbegu. On jeste osuđen na smrt vješanjem  -  „za počinjene zločine“, ali se u obimnom sudskom dosijeu (preko 500 gusto kucanih strana) ni jednom riječju ne pominje genocid u Velici i Polimlju (Arhiv Jugoslavije, f. 367). Ova neistina, koju nudi kao „činjencu koja govori drugo“, dr Šerbu bi trebalo da posluži kao glavni argument „da se zločin želi pripisati komšijama“. „Zaboravlja“ da su komšije masovno pripadali balističko-vunletarskim jedinicama, te da su sa nekolko stotina (novih)  pripadnika popunili  baš i diviziju Skenderbegu (kojoj je kumovao Gebels) - upravo pri njenom koljačkom pohodu na Polimlje i Veliku. O toj masovnosti najrečitije svjedoče arhivski spiskovi koje sam donio u knjizi, a koje  nije moguće „popravljati“ sada, poslije 70 godina!

Kao što to potvrđuje i knjiga  dr Zeća Ferovića, Od Jakupa do Šemsa Ferija (Priština, 2008), koji  naglašava da su vunletari, kojima je glavni zapovjednik bio njegov otac Šemso, imali zvanični štab i u startu desetak četa, sa preko 1.000 pripadnika. Kasnije su te fašističke jedinice uvećavane i narasle na blizu 2.000. Da bi se ta brojka „pravilno razumiejla“, valja istaći da je uoči Drugog svjetskog rata na prostoru sadašnjih opština Plav i Gusinje živjelo 7.717 pripadnika islamske vjeroispovijesti (Muslimana i Albanaca). Prosječno domaćinstvo imalo je oko pet članova, od kojih je muških bilo polovina, što znači da ih je „za pušku“ bilo stasalo upravo približno koliko ih je bilo u fašističkim formacijama. Ili više od 80 odsto (Dr Spasoje Đaković: Sukobi na Kosovu, Beograd, 1984).

Dalje, dr Šerbo tvrdi kako postoji „najmanje 100 naslova“ u kojima je obrađen ovaj događaj.  Moguće je da se pominje  na još više mjesta (samo ne u njegovim knjigama…), ali je neistina da je o tome napisana makar jedna (zasebna) istoriografsko-dokumentarna publikacija. Još piše: „imaju“ (?) spomenici u Velici i na Čakoru. O tome u kakvom su stanju, najbolje znaju tamošnji stanovnici. Potpuno su zapušteneni, a „antifašisti“  se prave i da ne vide da dvadeset godina na spomeniku  na Čakoru stoji i posebno uklesana ploča, sa „obavještenjem“ posvećenom kralju Aleksandru, takođe „ljubitelju“ crnogorske države…

Kako se „sjećaju“ veličkih žrtva ilustruje i to da su ljetos obilježavanje dana ustanka i državnosti, organizovali kod Gusinja, gdje su 2. avgusta 1944. godine poginula četvorica partijskih rukovodilaca. Nesporno je da su (i) oni bili među vodećim borcima antifašističkoga pokreta u ovome kraju, ali, i da su ta četvorica ljudi (čije ubistvo ni dan danas nije razjašnjeno) bili i „na nivou Tita“, njihova smrt, pa i za ovakve „jubileje“, ne može biti preča od nekoliko stotina nevinih i nenaoružanih veličkih žrtava…

Jednostavno, dr Šerbo, kao ovi „antifašisti“,  u suštini nastoji da i dalje prikrivaju genocid u Velici, kao što su to, u ime  ”bratstva jedinstva”,  punih sedam decenija radili njihovi (komunistički) prethodnici, sklanjajući ili uništavajući (nezgodnu) arhivsku građu. On bi da ućutka i njihove potomke, pa podmeće kako se za to žele optuživati svi njegovi sunarodnici i njihovi potomci. A u mojoj knjizi piše: “Ne može se muslimansko-bošnjački i albanski narod (u cjelini) osuditi za fašističku prošlost, niti se pojedincima može nametnuti 'sunarodnička krivica'“. Još manje krivci za to mogu biti potomci, odnosno današnje i buduće generacije.

Ali, vrlo je neumjesno „pritiskati“ žrtve, to jest Veličane, da „zaborave“ zločine nad njima, da o tome jednostavno ćute, pretvarati ih u krivce, koji i najobičnijim  (civlizovanim) evociranjem sjećanja na svoje nevine žrtve „narušavaju međuetnički sklad…“

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (24 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 17

  • Paun 4 godine i 1 mjesec
    Zašto ste obrisali tri moja komentara? Citirao sam riječi živog svjedoka pokolja u Velici. Tako doprinosite sakrivanju istine i masakriranju istorije isto kao što to čini i gospodin Rastoder. Sram vas bilo.
    • 6
    • 0
  • IanGillan 4 godine i 1 mjesec
    Čestitke Branku Jokiću za tekst, kao i za trud uložen oko knjige i zavičajnih tema uopšte. Svaka čast, šta drugo reći. Argumentovano, pošteno, istinito, čestito, kako i doliči Veličanima.
    • 1
    • 0
  • Hajdanamaras 4 godine i 1 mjesec
    Ti sigurno nijesi crnogorac ka sto lazes crnogorci vole svoje gusle
    • 1
    • 0