navigacija Naslovnica Premium
NEKO DRUGI
21.1.2018 08:23

Od čega boluju političari

Sindrom oholosti ne treba posmatrati kao sindrom ličnosti, već kao nešto što se manifestuje kod bilo kog vođe, ali samo ako su u vlasti - i to obično nakon duže provedenog perioda - i kao nešto što se može povući kada se vlast izgubi

Od čega boluju političari Ilustracija
Foto: Shutterstock

Bahati, oholi, otuđeni od građana i stvarnosti koja ih okružuje. Gotovo svi balkanski politički lideri mogu se prepoznati u ovom opisu. Ako i nisu bili takvi dok su se borili za vlast, onda su osvajanjem vlasti postali isti kao i njihovi prethodnici, jer “sindrom oholosti” je stečeni poremećaj izazvan posjedovanjem moći.

Dijagnoza

Sindrom oholosti nije rezervisan samo za naše prostore. Oholost se i kod antičkih Grka smatrala negativnom osobinom koja vrijeđa bogove, a u novije vrijeme, oholost se čak smatra zdravstvenim poremećajem, koji premijere i predsjednike država može pretvoriti u despote.

Medicinsku definiciju oholosti dao je lord David Owen, koji je, prije nego što se počeo baviti politikom, bio klinički neurolog i psihijatar. Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji lord Owen odigrao je jednu od ključnih uloga u mirovnim pregovorima. Upravo on je u svojim naučnim radovima definisao „sindrom oholosti” ili “hibris sindrom” kao profesionalnu deformaciju ljudi na vlasti. Sindromu oholosti podložni su ne samo političari, već i svi oni koji se nalaze na rukovodećim pozicijama u vladajućoj društvenoj hijerarhiji. Lord Owen tvrdi da je sindrom oholosti medicinski problem koji nastaje zbog toga što je osoba na rukovodećem položaju izolovana i izložena mnogim pritiscima i hroničnom umoru.

Owen navodi sljedeće simptome:

- Narcisoidna sklonost ka posmatranju svijeta kao arene u kojoj se može vršiti vlast i tražiti slava, a ne kao mjesta punog problema kojem treba pristupiti na pragmatičan način koji isključuje usmjerenost ka sebi.
- Težnja ka djelovanju koje osobu prikazuje u dobrom svijetlu - tj. poboljšava sliku o njoj.
- Nesrazmjerna briga o imidžu i ličnoj prezentaciji.
- Priča nalik Mesijinoj o tome šta osoba čini i tendencija ka veličanju sebe.
- Identifikacija sopstvene ličnosti sa državom, u tolikoj mjeri da se perspektiva i interesi jednog i drugog smatraju identičnim.
- Tendencija da se o sebi govori u trećem licu ili kraljevskim „mi“, prekomjerna samouvjerenost u sopstveni sud i prezir prema savjetima i kritici drugih.
- Pretjerana vjera u sebe i u lična moguća postignuća, vjera koja se graniči sa osjećajem svemoći.
- Vjerovanje da umjesto polaganja odgovornosti ovozemaljskom sudu ili javnom mnjenju, pravi sud kojem se polažu računi su daleko značajniji - istorija ili Bog.
- Čvrsto uvjerenje da se na tom sudu oslobađa od optužbi.
- Gubitak veze sa realnošću, koji se često povezuje sa progresivnom izolovanošću.

Nesumnjivo je da intenzivno i stresno iskustvo upravljanja bilo kakvom zajednicom ili organizacijom, a pogotovo brojnom i kompleksnom kakva je državna, ostavlja posljedice na psihofizičko zdravlje. Da se vlast kupuje u apoteci, uz nju bi došao dugačak spisak neželjenih pojava. Stara je izreka da moć ljude kvari, ali najnovija istraživanja pokazuju da moć može izazvati oštećenja na mozgu.

Paradoks moći

Kada je istoričar Henry Adams opisao moć kao “tumor koji ubija suosjećajnost u svojoj žrtvi”, on se, naravno, poslužio metaforom. Vjerovatno nije mogao ni pretpostaviti da će naučnici nekada doći do medicinskih nalaza koji to i potvrđuju.

Nakon dvije decenije istraživanja, profesor psihologije Dacher Keltner sa kalifornijskog univerziteta Berkeley, otkrio je da se pod uticajem vlastite moći ispitanici ponašaju kao da pate od traumatske povrede mozga - postaju impulsivniji, manje svjesni rizika, i, ono što je ključno, manje sposobni da vide stvari iz perspektive drugih. Keltner to naziva “paradoksom moći”. To je neizbježna sudbina svakog političkog lidera - kada konačno osvoje vlast, političari izgube upravo one sposobnosti zbog kojih su im građani ukazali svoje povjerenje, a to je prije svega sposobnost da razumiju potrebe drugih ljudi.

Sličan nalaz dao je i neurolog sa univerziteta u Ontariju, Sukhvinder Obhi. Poredeći u svojim istraživanjima mozak ljudi koji posjeduju moć sa onima koji je ne posjeduju, otkrio je da moć slabi određene moždane procese koji su ključni za empatiju. Time je Obhi dao neurološko objašnjenje Keltnerovog “paradoksa moći”.

Takođe, škotski neurolog i klinički psiholog Ian Robertson, u knjizi “Sindrom pobjednika: Kako moć utiče na vaš mozak”, tvrdi da se mozak ljudi mijenja kada postanu šefovi. Moć povećava nivo testosterona, što povećava oslobađanje dopamine, a prevelike, kao i premale količine dopamina ili “hormona sreće” mogu narušiti koordinisan rad mozga. Uticaj nesputane moći na rad mozga Robertson poredi sa uticajem kokaina i tvrdi da neograničena moć može biti okidač za narcizam i prekomjerni ponos, egocentričnost i smanjenje empatije.

Sindrom oholosti ne treba posmatrati kao sindrom ličnosti, već kao nešto što se manifestuje kod bilo kog vođe, ali samo ako su u vlasti - i to obično nakon duže provedenog perioda - i kao nešto što se može povući kada se vlast izgubi. U tom smislu to je bolest pozicije, koliko i bolest čovjeka, tvrdi Robertson. On napominje da mnogi šefovi vlada pokazuju hibrističke osobine, ali ne ispoljavaju sve simptome koji bi potvrdili da se radi o sindromu oholosti. Hibris sindrom se ispoljava samo kod nekih lidera, i treba biti vrlo oprezan pri njegovom dijagnostikovanju, upozorava. U nekim slučajevima radi se o bipolarnom poremećaju koji bi mogao biti posljedica isrpljenosti i dugotrajne izloženosti stresu zbog obavljanja visoke funkcije. Od bipolarnog poremećaja bolovali su američki predsjednici  Roosevelt i  Johnson.

Robertson navodi sljedeće simptome:

- Povećana energija, aktivnost i nemir.
- Previše pozitivno, euforično raspoloženje.
- Ekstremna razdražljivost.
- Bježanje misli, vrlo brz govor, skakanje sa teme na temu.
- Rastrojenost, nemogućnost koncentrisanja.
- Nema potrebe za mnogo spavanja.
- Nerealna uvjerenja u sopstvene sposobnosti i mogućnosti.
- Loše procjenjivanje.
- Duži period trajanja neuobičajenog ponašanja.
- Pojačan seksualni nagon.
- Upotreba droga, naročito kokaina, alkohola i ljekova za spavanje,
- Provokativno, nametljivo ili agresivno ponašanje.
- Poricanje da stvari nisu u redu.
- Pretjerano trošenje novca.

Pored bipolarnog poremećaja, Owen i Robertson navode i druge primjere mentalnih oboljenja kod političkih vođa, kao i zloupotrebu alkohola i droga. John F. Kennedy je, na primjer, koristio terapiju za addisonovu bolest, a Nixon je bio alkoholičar. U Engleskoj,  Churchill je patio od depresije, H. Asquith je pio, a A. Eden uzimao amfetamine.

Ima li lijeka?

Iako je teško spriječiti uticaj moći na mozak, naučnici napominju da postoji način da se moćni ljudi s vremena na vrijeme prestanu osjećati moćnim i da se vrate u realnost.

Jedan od načina je da ih ljudi iz njihovog najbližeg okruženja opomenu kada primijete simptome oholosti. Za Churchilla, osoba koja je imala tu ulogu u njegovom životu bila je njegova žena Clementine, koja je imala hrabrosti da mu napiše “Dragi moj Winstone, moram priznati da sam primijetila srozavanje kada su u pitanju tvoji maniri i nisi više ljubazan kao što si nekad bio.” Ali to nije bila žalba s njene strane, već upozorenje da će takvo ponašanje biti kontraproduktivno za njegovu vladu i za državu. Naime, neko joj se bio povjerio da se Churchill sa prezirom odnosi prema svojim podređenima na sastancima tako da nikakve ideje, ni dobre ni loše, nisu prolazile, što nikako nije moglo donijeti dobre rezultate.

I sam lord Owen priznao je vlastitu sklonost ka oholom ponašanju, a njegova supruga je takođe bila ta koja je sprečavala da se kod njega razvije sindrom oholosti. Partneri, djeca , prijatelji i najbliži saradnici, tvrdi Owen, mogu spriječiti da se hibrističke tendencije razviju u oholost.

Očigledno je da je uloga najbližih saradnika izuzetno važna za sprečavanje razvoja sindroma oholosti.  Činjenica je, međutim, da ljudi imaju tendenciju da oponašaju izraze i govor tijela svojih nadređenih, tvrdi Keltner. Na taj način podređeni ne mogu ponuditi drugačije mišljenje ili drugačiji pogled na stvari svom nadređenom. S druge strane, moćnici prestaju da oponašaju druge. Moćni ljudi prestaju simulirati iskustva drugih, kaže Keltner, što dovodi do deficita empatije. Izbor saradnika koji će vas samo tapšati po ramenu, ili neće imati hrabrosti da vam ukažu na greške može, dakle, može biti poguban.

Druge strategije borbe protiv oholosti koje naučnici navode su prisjećanje iskustava nemoći iz prošlosti koja mogu razbiti osjećaj oholosti, gledanje dokumentaraca o običnim ljudima, redovno čitanje pisama od običnih građana.

I Owen i Robertson smatraju da se o mentalnom zdravlju lidera treba javno raspravljati. Često se dešava da javnost percipira određeno ponašanje političkih lidera kao posljedicu mentalnog poremećaja, pa se za nekog kaže da se 'pogubio', da je postao 'neuravnotežen', 'poremećen', 'van kontrole'. Čak i ako se ne radi o kliničkoj dijagnozi, javnost je ubijeđena da vođa ne samo da griješi, već pokazuje i znake neke vrste mentalne neuračunljivosti prilikom donošenja racionalnih odluka. Medicinska struka, kaže Robertson, možda neće upotrijebiti termin 'megalomanija', ali to ne znači da niko drugi ne bi smio. Megalomanija može biti opasna za profesiju političara, a njena manifestacija - oholost, legitiman je predmet proučavanja medicinske profesije. Owen takođe smatra da treba ubijediti ljekare da ozbiljno shvate sindrom oholosti. Ukoliko bi ga ljekari prihvatili, to bi povećalo svijesti glasača o ovom sindromu i dovelo do veće kontrole nad radom političkih vođa.

Pošto politički vođa kojeg je zatrovala moć može imati pogubno djelovanje po mnoštvo ljudi, naročito je neophodno stvoriti javno mnjenje da političke lidere treba više pozivati na odgovornost za svoja djela, smatra Owen.

Ne postoji terapija za bolest oholosti, ali trebalo bi da vlada može spriječiti mesijanske tendencije premijera ili predsjednika, smatra Owen. S obzirom da se radi o stečenom poremećaju ličnosti, promjenom spoljnih faktora može se promijeniti i ponašanje osobe. Spoljni faktori koji su doveli do pojave sindroma su uspjeh u osvajanju i zadržavanju vlasti, politički kontekst u kojem je vođa minimalno ograničen u primjeni ličnih ovlašćenja i dužina perioda koji provede na vlasti. Roberston ističe da su “oruđa demokratije”, poput slobodnih izbora, ograničenog mandata, nezavisnog sudstva i slobodnih medija, tu da ograniče preveliku moć lidera. Čak i Kinezi mijenjaju svoje lidere svakih 10 godina, podsjeća Robertson.

Demokratija je najbolja terapija, zaključuje Owen.

(6yka.com)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (19 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • sustainability 8 mjeseci i 3 nedjelje
    Politicari boluju od bezvlasca. Djaola bi ijedan smio sibicu uzet da I dalje radi Goli Otok! Ni djavo nije bez straha pa bi tako I ove junacine s vlasti bile manje od makova zrna. A ovi tzv. BIO bi pili pivo ispred prodavnice I jeli parizer jer za bolje nisu
    • 1
    • 0
  • Bentley 8 mjeseci i 3 nedjelje
    Bolest naseg rezima je neizleciva a naziva se KLEPTOMANIJA.
    • 14
    • 1
  • Strnilus 8 mjeseci i 3 nedjelje
    Bravo kreteni! - Milo najbolji primjer
    • 14
    • 1