navigacija Naslovnica Premium
Paula Petričević
KONTRA(PER)CEPCIJA
22.6.2016 09:59

Orlando, ljubavi moja

Učimo se da se dehumanizujemo i da se pošteđujemo odgovornosti za haos koji ostavljamo za sobom. Osim ako ne odaberemo drugačije. Većina, nažalost, ne vidi zašto bi to učinila

Orlando, ljubavi moja
Foto: Reuters

Ima gradova koji preko noći postanu simbol. Najčešće tragedijom. Na to računa svaki luđak ili usijani pravedni ratnik koji se preko leševa vere ka svom bogu, što mu na koncu dođe na isto.

Ubistvo 50 ljudi, uključujući i napadača, osiguralo je Orlandu mjesto u holu slavnih krvavih simbola. Noćni klub “Pulse”, gej klub u kom se desio ovaj zločin, tako je kroz samo par sati od prostora slobode postao prostor užasa i smrti. Ljudi su ubijeni na plesnom podijumu zato što su plesali sa osobama “pogrešnog” ili “nedozvoljenog” pola, roda ili seksualne orijentacije, ili jednostavno umjeli da se raduju s njima. Svako opravdanje koje uspije da se uglavi u koordinate ovog zločina zaslužuje krivično gonjenje.

Najlakše bi bilo okarakterisati Omara Matina kao islamskog fundamentalistu ili homofobičnog latentnog homoseksualca koji je u nemogućnosti da “izađe iz ormara” odlučio da ga digne u vazduh. Ali ove fioke u koje bismo tako rado odložili dio odgovornosti za svijet u kome živimo, već su prepune i iz njih viri sve i svašta. A znate već kako počinje svako veliko spremanje - prvo prihvatite da je nered vaš i da nema nikog drugog ko ga može pospremiti. Osim ako niste bijeli muškarac srednje klase, ili neka druga privilegovana živuljka koja računa na niz grbača pod sobom na koje može prebaciti teret. Tako se učimo da dehumanizujemo i da se pošteđujemo odgovornosti za haos koji ostavljamo za sobom. Osim ako ne odaberemo drugačije. Većina, nažalost, ne vidi zašto bi to učinila. 

Jedan od ključnih zamajaca civilizacije koju poznajemo bio je davanje smisla patnji kroz koju prolazimo. Ponekad najzaobilaznijim putevima. Pa smo bili maštoviti, dizali hramove i gradili opservatorije, ljubili se i žrtvovali. Sebe ili jedni druge, u zavisnosti od senzibiliteta. Nalazili utjehu u “Onome koji zna”, ili “onima koji znaju kako”… Ali patnja ostaje jedna od najstabilnijih konstanti našeg života, i kako se prostor za izlaz iz nje smanjuje, a bol postaje sve neizdržljiviji, počinjemo da udaramo u zidove koji nas okružuju i da, u nemogućnosti pronalaženja izlaza, nađemo barem krivca. U tom skučenom stanju svijesti, u kom najčešće obitavamo, mržnja je najbrži, najsigurniji i najlakši način mobilizacije i povezivanja, vezivno tkivo masa. Fokus u kojeg smo izdvojili “ono drugo” primiće sav bijes i u njega će se, u nasilničnom spinu, survati agonija naše izgubljenosti. To je, između ostalog, mehanizam svakog fašizma.

Tako da, nemojmo se prepustiti smrdljivim izgovorima homofobičnosti, zapado-fobičnosti i sličnih baljezgarija - nije strah taj koji je položio prst na obarač Omarove puške - to je bila mržnja, sirova, primitivna i snažna, ona je ubila 49 ljudi, a ne strah. I nije pala sa Marsa - gajimo je kao autohtonu biljku u svakom dvorištu jer živimo dominantno u mrziteljskim društvima i u svakom od njih postoji mjesto na kom odlažemo neželjeni teret, mjesto gdje se iživljavamo nad “podljudima”, nad krivcima, nad drugima, a Omar je odabrao unaprijed ambivalentan prostor - istovremeno prostor i slobode i skrovišta, i plesnog podijuma i geta, koje je markirao krvlju slučajno zatečenih na simboličkom mjestu.

Ove smrti, ma koliko bile instrumentalizovane, kao što i bivaju uglavnom sve žrtve, konvertovane u kratkoročne političke poene za potkusurivanje partijskih uposlenika, osobito pred izbore, osobito u frci, jeziv su pokazatelj toga u kakvim društvima živimo. O tome Tijana Popivoda najbolje govori: “Naša lezbejska, gej, trans, queer tela su ranjiva, ona svakog dana dobijaju poruke da su 'bolesna, loša, da ne treba da postoje, da moraju da se promene'. Naša tela su mete. Mi živimo u svetu u kom nismo dobrodošle/i. Zločinački napad na toliko ljudi u gej klubu šalje poruku straha i mržnje svim LGBTQ ljudima na planeti. Gej klubovi su kroz istoriju, ali i dan danas, naša skrovišta, mesta sigurnosti u kojima se možemo opustiti od sveta u kom smo konstantno ugnjetavane/i, gde šaljemo poruku jedne/i drugima da smo predivne/i bas takvi kakvi jesmo, gde se punimo ljubavlju kako bi preživeli mržnju koja nas čeka kada iz tog kluba izađemo.”

Vjerujem da smo dužni da govorimo i to upravo i najviše u momentima kada nedostaju riječi, da mislimo kada nam se čini da smo ostali bez pojmova i da dimenzije i priroda zločina suspenduju misao i riječ. Onda kada nam djeluje da je počinjeni zločin nemisliv, a život nakon njega nemoguć. A zapravo, govoriti sa granice riječi i misliti na rubu pojma, to jedino ima smisla i to jedino čini naše ugrožene i izranjavane živote življivima.

Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • zvizdoje 2 godine i 3 mjeseca
    Homoseksualac, zarazen HIV-om, iz osvete napravio zlocin. Nikakve veze sa islamom, terorizmom i sl.
    • 1
    • 2