navigacija Naslovnica Premium
Dr Tomas Braj
NEKO DRUGI
1.3.2016 13:24

Partije u ex-Jugoslaviji kao prepreka reformama i modernizaciji

Partije na vlasti uzurpirale su javne resurse. Da bi obezbijedile moć partijskih elita one čvrsto drže u rukama medije, sudstvo i policiju. Istinska želja za održavanjem na vlasti onemogućava bilo kakav napredak u reformama. Stoga je želja za približavanjem Evropskoj uniji čisto formalni kredo da bi se došlo do novca iz evropskih fondova.

Partije u ex-Jugoslaviji kao prepreka reformama i modernizaciji
Foto: Shutterstock.com

Uvod

Proteklih 25 godina cijela jedna armija internacionalnih eksperata i diplomata, pomognuta silnim milijardama eura, pokušavala je da kroz duboke privredne, društvene i političke reforme redefiniše post-komunističke države nekadašnje Jugoslavije. U dobrom dijelu regiona - npr. Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija - uprkos masovnoj upotrebi personala i sredstava, postignuti su samo vrlo pregledni uspjesi. U medijima Kosovo je podvedeno pod "frozen conflict", a Bosna kao "failed state". No, zašto u zemljama poput Srbije i Crne Gore dolazi do legalnog i ilegalnog masovnog bijega rezigniranog stanovništva? Zašto pri istraživanjima mnjenja studenata redovno proizilazi da će 70-80% njih sve uraditi da kad steknu diplomu odu iz domovine? Zašto stručnjaci iz Brisela, Berlina, Pariza, Londona, uz enormne pare tzv. IPA II (budžet za period 2014-20: 11,7 milijardi eura!), nisu uspjeli da omoguće duboke promjene?

Naučno proučavanje partija u državama nasljednicama Jugoslavije još je u fazi začetaka. Agiranje partija inostranstvo je do sada posmatralo kao unutrašnjo-političku stvar i zato je do sada bilo manje o uključeno u planiranje politika. Ovdje ćemo dati doprinos u osvjetljavanju sljedećih teza: partije u zemljama nekadašnje Jugoslavije su nedemokratske institucije, centrirane isključivo ka predsjedniku tj. partijskoj vrhuški. Ne postoji protočno formiranje partijske volje od članova tj. baze ka vođstvu. Umjesto toga, šefovi partija bez ikakve kontrole ili ograničenja sami odlučuju ne samo o sopstvenoj partiji, nego i o ključnim pitanjima cjelokupne politike. U principu, radi se o klijentelističkim partijama, koje lojalnost svojih članova osiguravaju kroz materijalno obezbjeđenje lukrativnim pozicijama u državnim firmama ili državnoj upravi.

Uz to, partije na vlasti uzurpirale su javne resurse. Da bi obezbijedile moć partijskih elita one čvrsto drže u rukama medije, sudstvo i policiju. Istinska želja za održavanjem na vlasti onemogućava bilo kakav napredak u reformama. Stoga je želja za približavanjem Evropskoj uniji čisto formalni kredo da bi se došlo do novca iz evropskih fondova.

Želje i realnost

O karakteru politički partija u demokratskim društvima u jednom standardnom politikološkom djelu se kaže sljedeće: „U demokratijama su partije centralni posrednik između interesa građana i podjele moći u političkom sistemu (...) pri tome imaju funkciju artikulacije i agregacije interesa, izbora elite, formulisanja političkih ciljeva, koordinacije kontrole vlade i ispostave personala za funkcionisanje političkog sistema.“ Beogradski sociolog Jovo Bakić je, polazeći od srpskog modela, definisao kontra-model partija u državama nasljednicama Jugoslavije: „Sve političke partije u Srbiji su, bez izuzetka, organizovane kao patronatske tj. partije u lovu na plen. To znači da se u partijama rađaju svemoćnici ili patroni, koji svoju moć koncentrišu tako što za sebe zadobijaju značajan broj klijenata u različitim lokalnim partijskim odborima. Ti klijenti glasaju za svog patrona, a njihov patron im obezbjeđuje napredak unutar partije kao i poslove, ukoliko je partija negdje na vlasti. Tako kod nas funkcionišu partije i tako se može objasniti snaga pozicije određenih političara.“

Slično to vidi i Srđan Blagovčanin, direktor NVO Transparency International u Sarajevu: „U stvarnosti Bosne i Hercegovine partije igraju ulogu, koja značajno odudara od onoga što predstavlja njihovu funkciju u teoriji. Političke partije su sebi obezbijedile kontrolu nad svim društvenim, državnim i ekonomskim resursima u zemlji. Bez elementarne interne demokratije organizacija političkih partija ima više sličnosti sa organizacijom mafije nego modernih političkih partija u Evropi.“

Partije i njihove vođe

U demokratski sazdanim partijama, dugogodišnja interna selekcija (koju puno političara, žaleći se, opisuje kao „crnčenje“ kroz partijske strukture od dna ka vrhu) producira sopstveno vođstvo. Kod „vođinih partija“ riječ je o suštoj suprotnosti. Predsjednik stvara partiju i njome apsolutno dominira.

Aleksandar VučićAleksandar Vučić

Srpski premijer Aleksandar Vučić je pripadao vodećim članovima Srpske napredne stranke (SNS), osnovane u oktobru 2008. i od početka je u njoj bio mjera svih stvari. I njegov se manji aktuelni partner u vladi, Socijalistička partija Srbije (SPS), definiše kroz svog dugogodišnjeg predsjednika Ivicu Dačića. On je sebi čak mogao dopustiti da, uprkos masovnim unutarpartijskim protestima, devet mjeseci do septembra 2015. ostavi potpredsjedničke partijske funkcije nepopunjenim: da bi time demonstrirao sopstvenu moć u partiji.

Vladajuća partija u Crnoj Gori, DPS, djelo je njenog dugotrajnog predsjednika Mila Đukanovića, bez čijeg se aminovanja u ovoj državi već četvrt vijeka ništa ne smije desiti. Slično dominantan je i njegov dosadašnji koalicioni partner, predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić u svojoj Socijaldemokratskoj partiji (SDP).

Milo Đukanović, Ranko KrivokapićMilo Đukanović i Ranko Krivokapić

Doskorašnji makedonski premijer Nikola Gruevski vlada u svojoj partiji već 12 godina kako mu se svidi.

Na Kosovu su Hašim Tači i Ramuš Haradinaj već deceniju i po sinonimi za svoje partije PDK i AAK.

I dugo nedodirljivi Broj Jedan bosanskih Srba, današnji predsjednik srpske polovine BiH, Milorad Dodik, je 1996. osnovao svoju partiju SNSD, čiji je predsjednik od tada do danas.

Bosanski predsjednik države Bakir Izetbegović je tek prije dvije godine postao predsjednik SDA, ali je prije toga godinama bio šef kabineta svog oca Alije, koji je ovu partiju 1990. osnovao a vođstvo prepustio tek 2000, zbog teške bolesti. Do smrti, 2003. godine, Alija je ostao počasni predsjednik SDA.

Iako rečeni političari već dugo kontrolišu vlast, oni su većinom još mladi - sa perspektivom dugovječnosti: što znači da su predsjednici i neupitni super-magneti svojih partija.

Nekoliko primjera iz Srbije: po rezultatima ispitivanja javnog mnjenja iz oktobra 2015, birači podržavaju SNS sa spektakularnih 51,5%. No Vučić, kao predsjednik stranke, jasno preskače ovu brojku snova sa 58%. SPS po istom istraživanju jedva da ima 9%, ali zato njen predsjednik Dačić ima 25% podrške. Politički palom dugogodišnjem predsjedniku DS Borisu Tadiću uspijeva da osvoji 14% , dok njegova nova partija SDS jedva da krpi 3%, čime je jasno ispod cenzusa od 5 odsto.

Imena ovih vodećih političara stoga pri svim izbornim bitkama stoje u centru izbornih kampanja; njihove izborne liste nose eksplicitno njihova imena. Nije rijetkost da ime šefa partije izroni i u imenu partije. U Sloveniji je neposredno pred parlamentarne izbore 2014. osnovana partija trenutnog premijera Miroslava Cerara ostvarila grandiozni uspjeh pod imenom SMC: Stranka Mira Cerara. Tek potom je svoju staru skraćenicu prevela u novo ime „Stranka modernog centra“.

Popularni, no politički poprilično zagubljeni, gradonačelnik hrvatskog glavnog grada Zagreba je u martu 2015. svoju partiju krstio prosto: „Milan Bandić 365“.

Svevladajuća uloga predsjednika partija u ex-Jugoslaviji sada već dugogodišnjeg slovenačkog vodećeg političara Milana Kučana podsjeća na stara, komunistička vremena. Kučanova analiza dobija na težini jer on poznaje materiju kao insajder: on je kao bivši predsjednik slovenačkih komunista prije 25 godina zadao sve-jugoslovenskom Savezu komunista smrtonosni udarac, a svoju domovinu poveo ka obalama demokratije. Današnje partije Kučana podsjećaju na stare komunističke uzore „u kojima su sve odluke bivale donesene od strane jedne probrane grupe, a uloga članova bila reducirana na klimanje glavom“.

Kako onda tako i danas: partije su „zakonodavstvo podredile sebi. Poslanici-delegati su daleko od toga da budu predstavnici cijelog naroda. U realnosti su oni strogo vezani naredbama partijskog vrha.“

Opskrbljavanje partijskog članstva kao izvor korupcije

Kako partijsko vođstvo kupuje odanost članova partije? Nekoliko varijanti: opozicija i civilno društvo redovno kritikuju da u Srbiji, navodno, četvrtina državnih nabavki u visini od 4 milijarde eura netransparentno, bez kontrole i za to propisanog javnog tendera završi u privatnim džepovima.

Od februara 2015. u Makedoniji je opoziciona socijaldemokratska partija, SDMS, objavljivala ilegalno snimljene telefonske razgovore ključnih članova vlade Nikole Gruevskog, na osnovu kojih se može zaključiti da su milionske sume tekle iz projekata gradnje autoputa ili zgrada, kao i pri izdavanju licenci. Uobičajena je praksa da nakon pobjede na javnom tenderu budu potpisivani tajni aneksi, koji prosto izvrću sadržaj ugovora ili drastično povećavaju ugovorne troškove. Iz tog razloga puno važnih ugovora - protivno svim zakonskim propisima - bivaju proglašeni tajnim ili objavljeni sa zatamnjenim pasažima.

Nikola GruevskiNikola Gruevski

U Srbiji je to slučaj sa ulaganjem italijanskog auto-koncerna Fiat u propalu državnu fabriku Zastava u Kragujevcu, iz 2008 godine. Koliko je novca država sa svoje strane platila za tu investiciju do danas je nepoznato. I prepuštanje krizama uzdrmane željezare u Smederevu menadžmentskoj grupi oko slovačkog poduzetnika Petera Kamaraša u ljeto 2015. je ostalo stvar tajne: čak ni državni ombdusman za javne informacije - i to protivno zakonu- nije smije da ima uvid u ugovor, za šta je nadležno Ministarstvo privrede rado platilo mandatnu kaznu. Država je izgleda snažnim finansijskim špricevima, te poreskim i sličnim olakšicama, omogućila ovaj ugovor. Srpski premijer Aleksandar Vučić, sveodlučujući državni akter iza ovog ugovora, nije patisao hvaleći navodno senzacionalni uspjeh smederevske željezare pod novom upravom. U oktobru 2015. - u sred svjetske krize čelika - potpaljena je čak i druga visoka peć: kao i ona prava, posve tehnološki zastarela. Ovi, u Vučićevom tumačenju, uspjesi nisu u međuvremenu spriječili da sada jedna kineska čeličana navodno kupi željezaru. Tajna je, takođe, ostao i ugovor o ulasku Etihada (Ujedinjeni Arapski Emirati) u propali JAT, iz septembra 2013. Čak ni tužba bivšeg ministra privrede Saše Radulovića, sada oštrog kritičara vlade, nije imala uspjeha.

U Hrvatskoj je bivši premjer Ivo Sanader osuđen na robiju jer je u jednom od četiri slučaja korupcije prisilio državno preduzeće da sklopi preskupe pr-ugovore sa firmom Fimi.

Ivo SanaderIvo Sanader

U srpskoj polovini Bosne i Hercegovine državna antikoruptivna služba istražuje gradnju novog sjedišta vlade u Banja Luci. Službi je bilo čudno da po ugovoru korpe za otpatke koštaju 886 eura po komadu, a kamene pepeljare 661 euro takođe po komadu - pri čemu u cijeloj zgradi važi stroga zabrana pušenja. U oktobru 2015. je opozicija objavila snimljene telefonske razgovore, kojima dokazuje široko postavljenu korupciju srpskog vođe Dodika: kao zahvalnicu za otvaranje računa na 700 miliona konvertibilnih maraka u jednoj velikoj banci je ispod stola isplaćena debela provizija.

Radna mjesta za članove partije

Opšta je pojava da partije na vlasti svojim podržavaocima obezbjeđuju lukrativna radna mjesta. Ali samo pokoji slučaj ispliva na svjetlo dana. Tako je Maja Danilović, potpredsjednica srpske vladajuće stranke SNS za grad Kraljevo, otvoreno u TV kamere izgovorila da za svoje radno mjesto zahvaljuje isključivo svojoj partiji. Šta je na ovakvu javnu izjavu ponukalo, ostaje tajna. Generalni direktor državne elektrodistribucije, EPS, Aleksandar Obradović je ovaj slučaj uzeo za povod da ponešto progovori o navodnoj depolitizaciji monopolističkih preduzeća, koja je po njemu primjerna. „SNS nije izmislila partijsko zapošljavanje“, izvinio se on, „ali mi ćemo biti prva partija koja će tu praksu prekinuti“, obeća. Obradović je nevoljno opisao i kako partijsko zapošljavanje funkcioniše: pozicije srednjeg menadžmenta bivaju duplo popunjene partijskim kadrom. „Direktorska mjesta su u prošlosti dijeljena kao partijski plijen“, čim se izabere nova vlada, objasnio je on. U ljeto 2015. su veliku pražnju privukli izvještaji da EPS ima ukupno 600 direktora - većina od njih sa sve sekretarijatom, službenim autom i dostatno popunjim budžetom za putovanja.

Još drskije se ponašaju političari u dijelu Bosne i Hercegovine kojim vladaju Muslimani i Hrvati. U junu 2015. se tamošnja vlada raspala, jer nadnacionalno organizovana liberalna DF partija nije htela da učestvuje u zaposijedanju mnogih vodećih pozicija u firmama u državnom vlasništvu. Prije svega je hrvatska HDZ htjela da time ekonomski učvrsti svoju vlast u Hercegovini (što joj je i uspjelo). Mjesecima se pregovaralo ne bili se u parlamentu došlo do nove većine. Blokada parlamenta i vlade je okončana tek u oktobru 2015. kad je u vladu ušla muslimanska SBB partija, kao novi koalicioni partner. Prvo što je nova vlada uradila bilo je usvajanje novog, naknadnog budžeta, čime je stvoren prostor za opskrbu političara nove vladajuće partije.

Ovakvim upadima u privredne resurse sopstvenih zemalja, političari osiguravaju izborne uspjehe. Žarko Papić, još u jugoslovenska vremena ekonomski ekspert i ambasador, a danas aktivan u jednoj NVO u Sarajevu, izveo je sljedeću računicu: u javnoj upravi i državnim preduzećima Bosne je zaposleno 230.000 ljudi. Skupa sa članovima familija i poznanicima to daje oko milion lojalnih birača. Pri ukupnoj sumi od 3,2 miliona birača i izlasku na izbore od oko 50%, to je definitivno dovoljno za pobjedu na izborima. Partije su „klijentelistički karteli interesnih grupa, čiji korijeni sežu u građanski rat (1992-95) a koje su umrežene sa kontroverznim tajkunima“. Njegov zaključak: „Dok god se partije ne reformišu neće biti nikakvih reformi“. Sarajevski profesor Enver Kaza vidi „karakter ovdašnjih političkih partija“ slično: „One su osnovane na strukturama usmjerenim ka Vođi, do srži neodgovorne prema građanima a temelje se na političkoj filozofiji koja kaže da oni ne vrše vlast u ime građana nego nad njima a u cilju uvećanja moći Vođe i partijske vrhuške.“

Uticaj partija na policiju, pravosuđe i medije

Da bi ostvarile uticaj na državu, partije u svim ex-jugoslovenskim državama kontrolišu policiju. Umesto široke analize, biće predstavljen samo jedan egzemplarni slučaj: posle 40 godina na vodećoj poziciji u policiji, prije svega Hercegovine, u aprilu 2015. penzionisan je Srećko Bošnjak. Tada je i otvorio srce: „Istina o truloj policiji je ta da ona služi političkim partijama“, optužuje čovjek koji je bio glasnogovornik policije u kantonu Mostar. To vodi stanju u kome počinioci krivičnih djela posle političke intervencije bivaju brzo oslobađani. Pravosuđe je prozvoljni instrument u rukama političkih moćnika. U svim slučajevima u državama nasljednicama bivše Jugoslavije postoje spektakularni slučajevi u kojima persone od imena i ranga bivaju uhvaćene na krivičnom djelu. Oputuženi ne moraju u istražni zatvor, procesi se često vuku godinama sve dok zločin ne zastari. Saobraćajnih nesreća zbog prominencija pod alkoholom, sa sve smrtnim slučajevima, ima posljednjih godina na desetine. Svako malo sud naručuje nove ekspertize, a beskonačni procesi služe svrsi: da na kraju skoro niko ne ode u zatvor. Vrhovni sudovi ovih zemalja skoro nikad ne donose presude protiv interesa vlade i vladajućih političkih partija.

U većini slučajeva partijske vođe se pobrinu da pravosuđe uopšte ne otvori bilo kakvu istragu ili da rad na njima oteže godinama. Prije skoro dvije godine, makedonski premjer Gruevski je nakon objavljivanja snimljenih telefonskih razgovora bio optužen da je pri prodaji Makedonske banke - 10 godine ranije - uzeo proviziju u visini od 2,4 miliona eura. Istragu nikad niko nije pokrenuo. Bilo je dovoljno da Gruevski demantuje. U maju 2015. je, po mišljenju opozicije i mnogobrojnih stranih diplomata, makedonska vlada izrežirala oružane sukobe u gradu Kumanovu, ne bi li skrenula pažnju sa unutrašnjo-političkih problema. Pozadina ovog dešavanja ni do danas nije istražena.

U Srbiji su naučnici javno dokazali da su ministar unutrašnjih poslova, gradonačelnik Beograda, predsednik države i rektor najvećeg privatnog univerziteta prepisali svoje magistarske i doktorske radove. Ni jedan državni tužilac nije pokrenuo istragu po službenoj dužnosti, ni jedan fakultet se nije oglasio. Dovoljna je bila izjava premjera Vučića da su ove optužbe „najgluplje, što je on ikad čuo“ pa da sve diskusije budu okončane.

U gradu Peći na zapadu Kosova su u martu 2015. otkrivene ni manje ni više nego 503 lažne univerzitetske diplome. Niko nije čuo da je to imalo bilo kakvu pravnu konsekvencu.

Srpski premjer je prije dvije godine nedjeljama javno vodio kampanju protiv Miroslava Miškovića kao najbogatijeg Srbina, a zbog navodne korupcije, pa još i najavio njegovo hapšenje: što se, naravno, potom i desilo.

To da vođe partija medije svoje zemlje drže pod kontrolom u međuvremenu je postalo uobičajena praksa.

Crnogorski pantokrator, premijer Đukanović, izvolio je ono malo još postojećih kritičkih medija kazniti zarad navodnih poreskih prestupa ili grijehova protiv radnog prava, što ove kritičke glasove dovodi do ruba egsistencije.

U Makedoniji je okončanje tlačenja medija od strane vlade jedna od centralnih tema trajućeg posredovanja EU u cilju prevazilaženja skoro dvije godine duge unutrašnjo-političke krize.

U Srbiji su vladajuća partija SNS i njen šef skoro do iznemoglosti publike svakodnevno medijalno sveprisutni. U samo tri mjeseca 2015 (april, maj i juni), srpski čitaoci su ime Vučić mogli da sretnu u najmanje 522 naslova u najvažnijim novinama u zemlji, što je naučno utvrđeni fakt. Daleko iza njega na listi je potom predsjednik Nikolić, i on iz SNS, pomenut 239 puta. Ovaj vladajući dvojac tema je u najmanje dvije trećine svih političkih informativnim emisija na državnom TV emiteru, RTS.

U svim zemljama regiona vlade potčinjavaju medije kroz plaćene oglase ili masne dotacije za poželjne teme i projekte kao i olakšice za poreze i ostala izdvajanja.

Partije - građani

Moć i uticaj partija proizvode ogromni gravitacioni efekat na građane. U Crnoj Gori je svaki treći građanin član neke partije. U Srbiji od 7 miliona stanovnika, SNS broji pola miliona članova. Jasno je, a i razumljivo, da ljudi pokušavaju da sebi obezbijede malu ličnu korist u tako postavljenom sistemu. Postojeće političke strukture se doživljavaju kao nešto što se ne može prevazići: „Vlada apatija i nema nade da će se stvari promijeniti“, analizira profesor Goran Marković sa univerziteta u Sarajevu: „Naši političari ne osjećaju odgovornost ni prema čemu i ni prema kome“, stoji u njegovoj analizi uz još i: „Problem je totalni slom svih moralnih vrijednosti. (...) Mi imamo mini-građanina, koji ćuti i trpi.“

Zašto partije tako funkcionišu, objašnjava makedonska profesorka politikologije Gordana Siljanovska-Davkova: „Sve partije počivaju na principu odozgo na dolje, uz prominentnu ulogu šefa partije i elita. Kako fali i demokratske tradicije i vremena za uvježbavanje demokratskih tehnika, a i zato što se živjelo pod sličnim komunističkim režimom, elite naginju ka vrlo sličnim organizacionim modelima. (...) Partijske vođe se ponašaju kao politički bogovi. Šefovi makedonskih partija su sinonim za autoritarni mentalitet u političkom rukovođenju. Oni se postavljaju iznad partija, partijskih organa i članova partije i time postaju ozbiljna prepreka za demokratiju i napredak kako u njihovim partijama tako i zemlji u cjelini.“

Da bi se zemlje na području počivše Jugoslavije mogle upustiti u reforme, moraju se demokratizovati strukture partija. „Jedan član-jedan glas“, predlaže s početka citirani bosanski ekspert Blagovčanin: „Tako bi došlo de reduciranja prevelike moći u rukama pojedinaca - partijskih vođa. Partije bi se uznutra demokratizovale, što bi dovelo do veće odgovornosti partijskih vođa prema članovima i sveukupnoj javnosti.“

No, ovaj optimizam odavno ne dijele svi. „Postoji jedna perverzna saglasnost elita o zadržavanju statusa quo u kom samo oni i jedan mali krug ljudi oko njim profitiraju što se tiče moći, uticaja i materjalnog blagostanja“, kritikuje profesor politikologije Asim Mujkić iz Sarajeva.

Političke funkcije kao izvor bogaćenja

Učešće u političkoj i privrednoj moći u zemljama naslednicama ex-Jugoslavije poistovećeno je sa bogatstvom. Materijalne prednosti su pokretačka snaga politike. Shodno tome, politički principi i ideologije uopšte ne igraju nikakvu ulogu. Svako može sa svakim da koalira, ali samo ako mu se to i isplati. Čak i politički suprostavljene pozicije mogu da koaliraju. Bosanska NVO Center for Investigative Reporting neprestano analizira skoro pa bajkoviti imetak vodećih političara BiH: konkretnim podacima o visini zarade ova organizacija je dokazala i pokazala kako se političari i nosioci funkcija u Bosni samoopskrbljuju dohodcima, o kojima normalni građani mogu samo da sanjaju.

Dejan MilovacDejan Milovac

Crnu Goru, kandidata za članstvo u EU, puno kritičara smatra za „porodično vlasništvo“ premijera Đukanovića i nekoliko manjih, prijateljskih klanova. Za otkrivanje pozadine ovog stanja Dejan Milovac, direktor građanske inicijative MANS, u Norveškoj dobio renomiranu nagradu. U obrazloženju za nagradu piše: „Izvanredni rad pokazuje kako crnogorski, ranije nedodirljivi, premijer Milo Đukanović i njegova porodična banka stoje u centru nesvete alijanse vlade, organizovanog kriminala i biznisa. Daleko od modela EU-kandidata, Crna Gora funkcioniše kao mafijaška država.“

U Srbiji je politička elita stekla veliko do ogromno bogatstvo, a da pri tome nadležni organi nikad nisu postavili znak pitanja. „Sve pokradeno, al' lopova nema“, tako privredni ekspert Dragan Vujadinović opisuje jedan od „najvećih paradoksa“ u ovoj zemlji. Jedino rješenje je zakon, koji bi obavezujuće propisivao dokazivanje porijekla imovine političara. No, naravno, ama baš niko nema za to interesa. Po sopstenom iskazu, današnji predsjednik države, Tomislav Nikolić, ušao je u politiku kao crna sirotinja. Danas posjeduje više najskupljih stanova na Novom Beogradu, jednu - usput, nelegalno izgradjenu - moćnu vikendicu na Savi i vinograde. On je u međuvremenu toliko bogat da može da finansira izgradnju jedne crkve. Njegova žena Dragica upravlja milionima eura teškom fondacijom, u koju velikodušno prilažu anonimni dobrotvori.

Čedomir JovanovićČedomir Jovanović

Čedomir Jovanović je paradni primjer netransparentnih finansijskih praksi u Srbiji. Kao nekadašnji studentski vođa s kraja 1990-ih, on je direktno postao profesionalni političar. Iako niko ne zna kako je zgrnuo bogatstvo, on ga ponosno javno pokazuje. Stanovao je svojevremeno u najskupljem apartmanu na beogradskom Dedinju, čija mjesečna kirija iznosi 6.000 eura. Za poređenje: prosječna neto-zarada u Srbiji je 370 eura. Jovanović, čija stranka, LDP, nije više zastupljena u parlamentu, vozi i za zapadnoevropske prilike grešno skup auto i otvoreno pokazuje svoje ekskluzivne odmore poput helikopterskog skijanja u Pakistanu ili na glamur-ostrvu Mikonosu.

Izgledi

Ako političarska kasta u državama nasljednicama Jugoslavije bude insistirala na očuvanju sadašnjih prilika, a apatija i rezignacija građana promjene učine nemogućim, onda kao jedina nada preostaju impulsi iz inostranstva. Prije svega, to se očekuje od Evropske unije, pri čemu se mora imati u vidu da različiti spoljno-politički interesi velikih EU-država obhrvavaju jednu jedinstvenu i prodornu briselsku strategiju u jugoistočnoj Evropi. Uprkos i dobro popunjenim kasama i znavenom personalu, EU politika slijedi liniju najmanjeg zajedničkog imenitelja, što znači da zastupa minimal-politiku, koja ne može doneti principijalno poboljšanje. „Međunarodna zajednica je i sama postala veliki dio problema. Ona snosi potresni dio sukrivnje za ovako bednu situaciju“, misli bosanski profesor sociologije Esad Bajtal. Mnoge diplomate u zemlji agiraju isuviše pasivno. Uzrok je za ovog naučnika jednostavan, možda čak preprosto jednostavan a opet ga artikuliraju takođe i političari u regionu, poput bosanskog srpskog vođe Dodika: „Psihološki je razumljivo da međunarodni faktori nemaju previše interesa da se situacija bitno poboljša, jer bi time ugrozili sopstvene pozicije.“ A one su više nego obezbijeđene svim mogućim privilegijama.

Autor je direktor njemačke novinske agencije „DPA“ u Beogradu (Suedosteuropa Mitteilungen)

Preveo: Mirko Vuletić

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (3 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 5

  • frido5 2 godine i 8 mjeseci
    "Crnogorski pantokrator, premijer Đukanović, izvolio je ono malo još postojećih kritičkih medija kazniti zarad navodnih poreskih prestupa ili grijehova protiv radnog prava, što ove kritičke glasove dovodi do ruba egsistencije." T.Braj
    ( 1 )
    • 1
    • 1
    Aristos 2.3.2016 07:16
    Pa nesto ne vidim da Vijesti pate?
    • 0
    • 1
  • Aristos 2 godine i 8 mjeseci
    Pa nesto ne vidim da Vijesti pate?
    • 0
    • 1
  • Aristos 2 godine i 8 mjeseci
    Milovac dobio prestiznu nagradu da pljuje svoju drzavu? I to u Norveskoj? Izgleda da je ovih dana najbolje biti izdajnik - placa i Istok i Zapad? Nije ni cudo sto imamo ovoliko nevladinih organizacija? NVO = pravno regulisana izdaja.
    • 0
    • 1