navigacija Naslovnica Premium
Đuro Radosavović
KOSMOS ISPOD SAČA
25.8.2018 18:41

Pet godina bez Hotela

Ne znamo ništa o Podgoričkoj skupštini jer se naštampalo knjiga u kojima nema istine. Nema istine čak ni na pola puta. Ali kad se pojavio veliki analitičar Miroslav Ćosovićsve nam je postalo jasno, instant, jer dobili smo vrsnog znalca i tumača, a taj zna kako se izjašnjavao svako još od Vladimira sve do Tesle. Svima im je u glavu ušao veliki Ćosović

Pet godina bez Hotela Vrijeme rušenja hotela
Foto: Luka Zeković

Ako bi mi neko postavio suludo pitanje da li mi je važnija Podgorička skupština ili Hotel Crna Gora, odgovor neće biti ovo prvo. Ako Milo nije odgovoran za Dubrovnik, ako se preobratio iz huškača koji hoće da prekraja „granice koje su crtali priučeni avnojevski kartografi“ kako je to znao poletno da izjavi nekad, u independistu koji šalje oficira na proslavu Oluje u Knin, stvarnost je postala šizofrena. Prošlost bolje da ne pominjemo. Sva nam je prošlost pod znakom pitanja zahvaljujući Milu, Svetu i naravno, glavnom savjetniku istoričaru-kuharu Živku Andrijaševiću , kao i vrsnom šefu crnogorske kuhinje Novaku Kilibardi , nekad (po)četniku a danas turbo-crnogorcu, stručnjaku za pitanja okupacije Crne Gore od strane Nemanjića. Ne znamo ništa o Podgoričkoj skupštini jer se naštampalo knjiga u kojima nema istine. Nema istine čak ni na pola puta. Ali kad se pojavio veliki analitičar Miroslav Ćosovićsve nam je postalo jasno, instant, jer dobili smo vrsnog znalca i tumača, a taj zna kako se izjašnjavao svako još od Vladimira sve do Tesle. Svima im je u glavu ušao veliki Ćosović.

Kraljevi smo denunciranja i obesmišljavanja sebe samih. Svi su čuli za crnogorski zbog Čirgića, ali nikome više taj jezik nije jasan. Tek više ne smijemo da govorimo o Birziminijumu, Duklji i da li postoji Nemanjin grad, jer ne znamo ni prošli izbori da li su bili pokradeni. Idemo u Duklju, a ne smijemo do Konika. Skenderbegu hoćemo da dižemo spomenik, a ne znamo gdje je Miloš Marović. Kad je Radmila počela da radi predstave o Petrovićima i Đilasu, ni oni nam više nisu bili jasni. Kad sve gore pomenuto stavimo na tas, važniji je hotel Crna Gora (bio) od svih tema i ličnosti zajedno.
Ima jedna divna Krležina misao idealna za ovu priliku: “Ja bih umro od stida prije nego što bih se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva... tipično seljački...”.

Zato i ne vidim razliku između Petrovića i Karađorđevića, osim što sigurno znam da su od iste sorte. I jedni i drugi zlato su voljeli više od naroda, imali su ozbiljne pretenzije, a ostalo ništa nije sigurno. Zato mi je stalo bilo do opipljivog. Zato je nešto strašno puklo i odjeknulo kad je srušen hotel Crna Gora. Sve je već dugo bilo na klimavim nogama, ali to je bio konkretan dokaz da je sve trulo u državi Crnoj Gori. Sjećam se tih pogleda, ljudi koji prolaze i u nevjerici gledaju kako viri armatura iz prekalupljenih terasa i stubova. Gledao je narod to, bez prećerivanja, kao užase nakon udesa kad stradalnicima viri bijela kost, jer bio je to otvoreni prelom starog hotela, jednog od tri mjesta koje zvanično taj glavni grad ima. Usudio se jedan skorojević-urbanista da udari bagerom na sve što gradu znači. Nije taj čin bio slučajan, jer ako se to desilo, ako je narod to progutao da nije popizdio, sve može da prođe, i limenka, i Verige, i Skadarsko jezero, i hidroelektrane, proslava i osuda Podgoriče skupštine i spomenik Mirku na trgu, može Blažo da otvori i buregdžinicu na Lovćen, pred mauzojel, Njegošu pod brk, niko pisnut neće.

Pet godina je prošlo, i sjećam se tog ART-a iz 2013. godine, iz avgusta kad je srušen Hotel, bio je to broj posvećen hotelu, jedan za drugim skoro svi tekstovi bili su pisani u spomen. ART nevjerica. Ćutali su o hotelu svi naši državni intelektualci, kao i ekipa sa početka teksta. Ćutali su, a tragovi im i dalje smrde nečovještvom. Naišao sam nedavno na jednu pjesmu napisanu u vrijeme rušenja hotela Crna Gora, pa stihove auto-citiram za kraj teksta, između ostalog jer su se baš oni dopali arhitekti Boru Vukićeviću:

Nama ostaje samo ruglo i kuknjava
I da nam se sprdaju što i dalje
Seremo o emotivnom sladoledu
U hotelu koga više nema.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (45 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 14

  • Mako 3 nedjelje i 3 dana
    A moj baro, jesi li ti isa ikad u skolu?
    • 1
    • 0
  • ludim 3 nedjelje i 4 dana
    Svaka čast Đuro. Samo ovi nesrećnici o kojima pišeš ne čitaju novine. Imaju oni savjetnike da im to ukratko prepričaju. Nijesam siguran da gradirelj hotela zna sva slova.
    • 11
    • 1
  • sup 3 nedjelje i 4 dana
    Doktore!!!!
    • 9
    • 1