navigacija Naslovnica Premium
Umberto Galimberti
SVIJET U RIJEČIMA
13.3.2018 10:09

Pokoljenje x, pokoljenje ravnodušnih

Njihovi projekti traju jedan dan, interes traje samo onoliko koliko traje uzbuđenje

Pokoljenje x, pokoljenje ravnodušnih Ilustracija
Foto: Shutterstock

Nemamo oči, nemamo sheme za razumjeti bilo što kod mladih između petnaest i dvadeset i pet godina, premda su istraživački instituti ovo pokoljenje izučavali, klasificirali i analizirali kao niti jedno pokoljenje ranije.

O njima se govori kao o „planeti ispražnjenih“ ili „pokoljenju izgubljenih“, neodgonetljivih kao nepoznanica x. Njihovi projekti traju jedan dan, interes traje samo onoliko koliko traje uzbuđenje, jedan postupak još ne postaje životnim stilom, a svako djelo se ispuhne u jednoj gesti. Ne znaju da li njihova nejasna strast ima veze sa srcem ili seksom i ne uspijevaju se odlučiti s kim od ovo dvoje ući u intenzivan odnos.

Ne znaju da li trebaju agresivnost osloboditi na sebi ili na drugima; njihov jednostavni bijes odmah briše noć u čijoj budnosti slave višak života preko svake dopuštene mjere, u veseloj konfuziji pravila, sve do granice gdje se kod života miješa s kodom smrti, ako je istina, kao što smo vidjeli, da je među mladima od dvadeset i pet godina samoubojsto drugi uzrok smrti, odmah iza prometnih nesreća. Svakom desetom samoubojstvo uspije iz drugog pokušaja, a da pritom njegovu životnu bol nisu opazili u obitelji, školi i među prijateljima.

Tim je mladima studiju posvetio Stefano Pistolini, koji ima sreću da nije ni psiholog ni sociolog. Upoznao je mlade ne zato jer ih je gledao s katedre, nego jer se susretao s njima dok je igrao košarku, dok je bio pank-gitarist i sada, dok brine o međunarodnim festivalima i večernjem programu na nacionalnoj televiziji. Kulturu mladih gleda iznutra, a ne statističkim očima sociologa, iskrivljenim pogledom psihologa, zamagljenim i bezbrižnim pogledom nastavnika, nego sa sudjelovanjem, što je tim neuobičajenije, jer se ne izražava unutar plemena mladih, najkarakterističnija crta kojeg je upravo ne-sudjelovanje.

Posrijedi je pleme s niskim stupnjem samopoštovanja, krhkom, introvertiranom, indolentnom senzibilnošću; to pleme je lijeno, jer se previše izlaže utjecaju televizije i brine ga samo jedno: kako pridobiti nevjerojatnu količinu slobodnog vremena, kako bi do dna okusili posvemašnju beznačajnost vlastite epohalne težine.

Otuda česti bjegovi u mit, mimetizam u (niti ne tako veoma grčevitom) iskanju identiteta, prožetog nostalgijom zbog nemogućnosti pronalaženja svojih korijena. Sve skupa je začinjeno nekritičkom potrošnjom, što je omogućuje nevjerovatna ekonomska raspoloživost što je ti mladi, iz nezainteresiranosti ili snobizma, niti ne koriste, budući da su im stvari na raspolaganju prije nego ih uopće požele.

I tako se tom plemenu nelagode pripisuje tržišta vrijednost, tek potom identitet. Na njega ciljaju nova područja profita koja su oblikovala svoje stilističke, etološke i ekspresivne smjernice, karakteristične za psihološko stanje tog pokoljenja, pokoljenja kojeg su marketing, tekstilna industrija, putničke agencije i zabavna industrija razabrali puno bolje nego sociološke statistike, psihološke analize podsvijesti, kultura koju je umrtvila škola; u njoj puno nastavnika ni ne zamjećuje da mladi, što ih imaju svaki dan pred očima, ne povezuju ono što nauče u razredu s onim što vide kroz školske prozore. S onu stranu stakla, piše Stefano Pistolini, nahodi se Amerika, što ju svaki mladić na ovom planetu otkrije u nekoliko mjeseci. Čim se odvikne od sise, već prisvaja kategorije moći rasuđivanja, već Amerika postaje mentalnim stanjem, u određenim slučajevima željom za pripadnošću ili očitim uvjetom za apriornu sreću.

Tu počinju mase adolescenata, tinejdžera i dvadesetogodišnjaka mentalnu emigraciju u američki model, koji vode u planetarnu homologizaciju; na nju je Pier Paolo Pasolini upozorio kao na najveći rizik budućih pokoljenja, pokoljenja koja će ostati bez lokalnih posebnosti - već poniženih - i uskoro će doživjeti krizu identiteta.

Tako omladina iz čitavog svijeta, bez posebna truda, već samim ulaskom u McDonald’s (unatoč očajnoj hrani) postaje satelit američke popularne kulture koja se, vukući za sobom cijele egzistencijalne procese, na sve strane širi kao životna nužnost iznad minimalnih razina preživljavanja.

Tu počinje i „sretna smrt“ vlastite autentičnosti i zavija u jednosmjernu ulicu na kojoj se manjak identiteta nadomješta sigurnošću što je daje pripadnost plemenu; izvan plemena ostaje samo još samotnost u društvu anonimnosti, a u njemu zjape ponori što ih komunikacija ne može premostiti ni zaglušujuća buka diskoteta nadglasati.

Tada se rađaju melankolije koje su izgubile ton otpora i preselile se u prostore rezignacije. I kod manje autentičnih mladih nema niti trenutka očaja, jer očaj nije moguć tamo gdje već neko vrijeme nema nade.

Odrasli bilo odgojitelji, psiholozi, nastavnici, stručnjaci ili roditelji - kažu sredite se, govore o redu u životu. No odrasli su već zaboravili na svoju mladost koja ionako ne može razumjeti nova pokoljenja. Njihova komunikacija je nemoguća: na svaki bi način voljeli doznati, no ništa više ne razumiju.

Odviše smo lako i na veselje svih arhivirali „pokoljenje mladih sa stisnutom pesti“, gubeći tako nadu da ćemo iskusiti što postaje ruka kada se pest otvori, zato smo se danas našli s „pokoljenjem prilično“ koji se, prema izvještaju statističkog ureda Eurisko o mladima, „prilično dobro razumije s roditeljima koji mu pružaju prilično slobode i volje da odraste“, ali ne prebrzo. Nemaju za budućnost projekata, zato što nema „prilično“ prilika, nemaju ideala, jer nisu „prilično“ zanimljivi.

No što će biti s društvom koje se odreklo svojih mladih? Je li posrijedi samo rasipanje energije ili prvo znamenje njegova raspada? Možda Zapad neće nestati zbog nezaustavljivih migracijskih procesa, protiv kojih grme svi, a niti zbog terorističke prijetnje koje se boje svi, nego zato jer nije dao smisao i identitet, dakle i zato jer je upropastio vlastita mlada pokoljenja.

Iz knjige “Neugodni gost: Nihilizam i mladi” U. Galimbertija, Bosansko narodno pozorište - Zenica i Pedagoški fakultet u Zenici, Zenica 2013. (original 2007.), str. 166-170.

(prometej.ba)
Prevod: Mario KOPIĆ

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na [email protected].

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na [email protected].

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Maragun 3 mjeseca
    Rijetko dobar članak.
    • 0
    • 0