navigacija Naslovnica Premium
Dragan Bojović
13.3.2018 09:55

Prije kiše

Može li čovjek ipak da se uzdigne iznad sopstvenog poraza, sveopšteg poraza? Hoćemo li ovako izdijeljeni, korozirani, posvađani, smoći snage da ustanemo iz „kakanije“, da iznova uspostavimo kakav takav red

Prije kiše Detalj sa suđenja za "državni udar"
Foto: Printscreen

Kažu da je Solomon, jedan od najmudrijih iz antičkog svijeta, neprestano na ruci nosio prsten na kome je pisalo: „i to će proći.“ Kad bi ga snašla kakva nevolja, ili kad bi pak doživio neku naročitu radost ili uzbuđenje, pogledao bi natpis na prstenu i pacifikovao svoja osjećanja, uspostavljao iznova unutrašnji spokoj i ravnotežu bez kojih čovjek, u ćudljivosti životnih zbivanja, lako može da izgubi sebe.

Ovu drevnu mudrost teško je, međutim, slijediti u našoj učmaloj, gotovo bajatoj društvenoj stvarnosti. Jer, kod nas se sve uporno ponavlja i nikad ništa „ne prolazi.“ Dugogodišnji kontinuum usplahirenog sebedokazivanja i ulizištva prema jednoj dekadentnoj vlasti učinio je ne samo da izgubimo sebe i svoj unutrašnji mir, već i da sasvim poništimo bilo kakav oblik balasta i mjere u životu zajednice, bez kojih, kako je govorio Platon, nema uređene države.

Da ne govorim o manijakalnosti i nekoj vrsti, da je tako nazovem, „ekscentrične distrofije“ crnogorske vlasti, kad nastupa grabež, progon i gruba sila prema političkim protivnicima. Ova vladarska bolest pogađa nas stihijno, u trenucima krajnjeg delirijuma i očajanja, kad je zvjerka vlasti ranjena. Tu više nije riječ samo o uobičajenom protivzakonitom i nemoralnom postupanju, već o naglašenom imoralizmu, javnom potiranju svih etičkih vrijednosti, otvorenom prenebregavanju čak i privida društveno proklamovane pravde i pravičnosti.

Pade mi na pamet Suzana Mugoša. Sjetih se Sretena Radonjića, Marte Šćepanović, Luiđa Škrelje. Sjetih se i onog sudije Ćukovića, koji je Milana Kneževića prvobitno osudio na sedam mjeseci robije. Pamtim i ove druge, koji su mu tamnovanje umanjili na četiri mjeseca, i time tobože „ispravili“ prethodnu „pravdu.“

Uvijek je bilo onih koji su sudili oslanjajući se isključivo na kaprice i prohtjeve šefa režima, ali čini se nikad ovako traljavo, brutalno, sramno. Robert Muzil nam je u svom „Čovjeku bez svojstava“ dao pogodnu dijagnozu za takvo stanje stvari, nazivajući ga „kakanija“. Ovdje nije riječ samo o poziciji u kojoj je degradirano društvo, institucije, država, već i pojedinac. Jer odsustvo reda u državi emanira nered u duši građanina, i vice versa.

Šta ćemo, međutim, sa onim, nasušno potrebnim, stoičkim „izdrži i uzdrži se“? Može li čovjek ipak da se uzdigne iznad sopstvenog poraza, sveopšteg poraza? Hoćemo li ovako izdijeljeni, korozirani, posvađani, smoći snage da ustanemo iz „kakanije“, da iznova uspostavimo kakav takav red. Biblijski Jov je znao da su svi koji su vidjeli njegovu „pogibao“ zastrašeni, ali je sam bez straha u svom stradanju već osjećao predukus pobjede, predukus slobode. Da li će ovo naše „što ne prolazi“ ipak uskoro „proći“? Ima li nade?

Kada je jednom novi sveštenik došao u selo, seoski namjesnik zatraži od njega da, kao čovjek Božiji, posvjedoči svoju vjeru i prizove kišu. Dugo je, naime, vladala suša, a namjesnik je posijao njivu. Sveštenik je pokušavao da se opravda, govoreći da njegov posao nijesu vradžbine, već molitva, ali uzalud. Da namjesnika ne bi udaljio od crkve, smišljao je neko spasonosno rješenje, neko prihvatljivo obećanje i, na kraju, reče ono što je po njega bilo najriskantnije: „U redu, kiša će pasti za dva dana!“ Zabrinut i pogružen, sveštenik se cijelu noć molio da ispuni obećanje, sve dok ga u ranu zoru nije prekinuo drugi seljanin, imućan i uticajan, koji je imao novi zahtjev: „Čuo sam od namjesnika da će kiša pasti za dva dana. Meni to nikako ne odgovara, jer sam tada zakazao slavlje, pokisnuće mi gosti. Odloži kišu za još koji dan!“ Sveštenik je pristao na ovo iluzorno pomjeranje, ne znajući šta drugo da učini. No, popodne su došli drugi mještani, sa novim zahtjevima: „Nemoj nikako da pustiš kišu prije iduće nedjelje. Postavljamo krov na kući i ne možemo ranije da završimo“, rekoše jedni. „Nama kiša ništa ne znači ako ne padne sjutra, usahnuće nam usjevi“, rekoše drugi. Sasluša sveštenik sve ove zahtjeve, a onda mirno reče: „Dragi moji, kada dogovorite dan u koji će vam svima odgovarati kiša, javite mi, i ja ću umoliti Gospoda da vam je pošalje.“

E, sad, opozicija se, mimo svih očekivanja i običaja „ratovanja“, ovog puta uglavnom dogovorila. I premda „sve je taština, i tlapnja duhu“, lijepo je vidjeti kako vlast očajava u susret predstojećim izborima. Jer mora jednom proći i ono što „nikad ne prolazi“. Kiša će, vjerujem.

Autor je član predsjedništva DNP i funkcioner DF

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (18 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • MEDITERAN 9 mjeseci
    Bravo.
    • 0
    • 0
  • dux123 9 mjeseci
    Сваку твоју потписујем.
    • 2
    • 0
  • miros_3 9 mjeseci
    Bravo..sažeto..jasno..istinito..neuvredljivo..Mogao bi Željko da uči, kako se "bode" u centar problema.Kad pišeš sa istinom a ne lupaš i gatas kao Vidivita Zorka, moraš imati dobar tekst..Kratku formu a ne piaanje eseja Balše,Zmaja i ostalih učesnika "Zadruge" i Velikog šefa😉😂😉😂
    • 4
    • 0