navigacija Naslovnica Premium
Ervina Dabižinović
KONTRA(PER)CEPCIJA
11.10.2017 12:28

Propuštene prilike

Živimo vrijeme u kojem mogu da nam urade bilo što iz prostog razloga jer to mogu. Odsustvo reakcije na događaje transformisalo nas je poput munje u potrošnu robu

Propuštene prilike
Foto: Savo Prelević

Toliko je mutno, toliko se brzo smjenjuju vijesti da je teško reći bilo što politički, a da ne bude paušalan odgovor. Svašta se ovdje dešava, samo nema vijesti koje bi radovale. Ono što se dešava u kontinuitetu je da ratni zločini ispadaju iz presuda greškom onih koji te optužnice sačinjavaju, kaže sud onomad u Beogradu. Zločin u Štrpcima je počinjen, neko ga je sigurno počinio, nečija naredba postoji, a postoji i odluka,  takođe. Postoje i svjedoci i javnost koja zna za slučaj. Još više postoje rođaci žrtava iz tog strašnog događaja kojima  se rana otvara svakodnevno na pomisao da je formalna greška, namjerna ili ne, brana da krivce stigne makar pravo  ako neće pravda. U slučajevima ratnih zločina na prostoru nekadašnje Jugoslavije  isti je sudski i tužilački potpis. Pravda je nedostižna u zemljama gdje odgovornost politika i političara i  izvršitelja u njeno ime zaobilazi agende i ne sjeda na optuženičku klupu. Što onda ostaje? 

Jedna od primjenjivih definicija  odgovornosti uključuje slobodu i znanje kao nužne elemente ponašanja, ali i prihvatanje posljedica koje smo proizveli nekim činjenjem kako na  personalno,m tako i na kolektivnom planu. Znanje o tome što i kako radimo je nužan element našeg funkcionisanja u realnosti, dok je sloboda skup važnih informacija o granicama sa  drugim koji su pored nas ili žive sa nama. Propadanje kao u crnu rupu petlje na autoputu, gubljenje u optužnicama ratnih zločina, korupcije, kriminala, kriminalnih privatizacija, iznošenja novca van zemlje, zauzimanja javnih funkcija isključivo preko partijskih knjižica, tako da Univerzitet svaki dan gubi trku sa kvalitetom znanja a ne samo u slučaju istjerivanja sa funkcija onih koji su radili po svom a u skladu sa tim kako su sami razumjeli rad sa te pozicije, .... Podugačka je lista, mislim da bi se prelila van okvire ovog dozvoljenog javnom prostora. A  izbjegavanje odgovornosti poricanjem i uvjeravanjem bez argumenata predstavljaju sve samo ne pokazanu odgovornost na ličnom ili društvenom planu. 

Posljednjih trideset godina kreiran je kontekst tako da pitanje nepovjerenja,  o bilo kojem slučaju da se radi, predstavlja važan činilac u našem odlučivanju i određenju prema datim pojavama i slučajevima. Svjedoci smo da su se ređali primjeri koji našu omadinu nisu mogli naučiti niti osposobiti da bude odgovorna, čak naprotiv. Počelo je sa ratom i sa profesorima (i drugim mada teško opraštam onima koji imaju uticaja na razvoj društva) koji su dugo bili zvijezde političkog neba i izabranici većeg djela javnog mnjenja. Huškanje je zamijenila zlatousta retorika o sopstvenom pomilovanju. Drugi su negirali i napade na očigledne propuste i greške, sumnjive radnje ili kriminal transformisali zamjenom teza da se želi nauditi državi i mladoj demokratiji. Svako iole razumnije pitanje čitaju kao špijunsko-izdajničko ponašanje. Ne želim o aktuelnom  javnom suđenju ni riječi, iako mi to izgleda kao čerečenje zločinaca na trgovima XVII vijeka  kako bi se narodu poslala poruka da treba da miruje, jer ako krene biće javnih čerečenja i bez suđenja i sa Ružičaste. Svakako se slučaj suđenja uselio između dva obroka, pa se krene od doručka, a završi sa posljednjom kašikom objeda. Već su nam ti ljudi kao domaći. Vadimo ih iz pašte. 

Samoj sebi govorim od 90-ih  da su vrata ludnice otključana. Živimo vrijeme u kojem mogu da nam urade bilo što iz prostog razloga jer to mogu. Odsustvo reakcije na događaje  transformisalo nas je poput munje u potrošnu robu.

Tako posljednji slučaj o kojem se puno pisalo, obračun vlade i rektorke, ne može da ispadne iz ovog teksta.  Vlada je jednog dana prekršila zakon, Senat u kojem sjede odrasli i valjda zreli ljudi su odlučili, takođe, da ga prekrše negirajući da predlog za mjesto rektora nema sve potrebne kvalifikacije. Nije prošlo mnogo, vlada se opet ponijela kao slon u porcelanskoj prodavnici pa je svoj izbor oborila na isto tako neregularan način.  Pucanj u sljepočnicu došao je iz blizine od poznatog igrača. Kamarila je ostala ista, a i njen ples. Direktno je preko istih onih i ovog puta bez prevelike dileme, izglasana još  jedna odluka koja nema utemeljenje tj. koja nam pokaza sav sjaj strukturalnog nasilja. Meni će ostati upamćeno da iza rektorke  na sajtu Univerziteta nije ostalo ništa od informacija. Brzinom svjetlosti neko se potrudio da stvori prazninu na mjestu gdje je prije pola sata bila živa osoba. Logikom terora, metodologijom IB, rektorka je nestala. Ne plaši mene  obračun unutar DPS, već indikator da se torturi ne nazire kraj i da je vrijeme odašiljanja poruka neposlušnima još na snazi. Dodatno, ne znam da li bi bilo ovako da se radilo o muškarcu. Ako ništa, ne bi našem  šoviništičko-mizoginom ansamblu bilo koje boje palo na pamet da se istakne kao prvi među prvima.  Preživjela je ova vlada i nakon promašaja zbog petlje. Preživjeće i ovaj slučaj, jer je formiran kontekst skuvanih žaba javnog mjenja. Preživjeće još mnoge dok opozicionari traže pukotinu u tkivu političkog protivnika, dok se u našim gradovima dešavaju okršaji, nasilje i kriminal, dok ne uzmu ozbiljno u obzir da se ova stvar ne rješava popravkama već promjenom , dok sami ne shvate odgovornost za svoje poteze,  dok ne probaju da ne čuvaju  biračko tijelo, dok ne shvate da politički  marketing kojim bi osvojili vlast nije ništa drugo do dosljednost i odgovornost.

Čitam kako je knjaz Danilo, u ime emancipacije prostora i svijesti, zakonom zabranio izlaganje posječenih glava neprijatelja na javnim mjestima. Ali je mehanizam sačuvan u sistemu i preživljava vrijeme. Kidanje glava, ruganje i upozorenje koje one odašilju treba da uspije u dvorištima njihovi partija i da ih paralizuje od straha, a građanima treba da zatvori oči uoči izbora jer će naredna postava koju izaberu biti još gora. Izvjesno je dok ne savladamo taloge trauma nastalih političkim nasiljem nanesene onda i danas nema te ekipe koja će zaustaviti propadanje.  Na pitanje što nam je ostalo nakon rata i neutvrđene odgovornosti odgovaram - ono što danas živimo i ako se uopšte pitamo što nam se dešava najbolje je da odgovor potražimo u zdravorazumskom pitanju kako to da su se ratni zločini desili a nema ih u presudama naših sudova, kad poznajemo komšije žrtava ali i one dželata. I na samom kraju parafraziram  rečenicu iz jedne fenomenalne knjige: ne pitaj za kim zvono zvoni ono zvoni za tobom.

Autorka je psihološkinja

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Venera 2 mjeseca
    ...vazno je spomenuti Strbce, Beograd..... spomeni viteska djela Orica ili zabi glavu onako psiholoski u pijesak....
    • 4
    • 0