navigacija Naslovnica Premium
Paula Petričević
KONTRA(PER)CEPCIJA
1.6.2011 12:44

Provociranje granica

Ono što trebamo zapamtiti iz ove instruktivne jednačine jeste taj jedan jedini noseći i uistinu dosljedan princip po kome se ravnaju svih ovih godina – ko ugrožava partiju ugrožava državu i obrnuto.

Provociranje granica
Foto: Arhiva \"Vijesti\"

Prve sam trešnje ove godine jela slušajući neočekivano predavanje Gayatri Chakravorty Spivak u predivnom ambijentu Inter-univerzitetskog centra u Dubrovniku. Iako su njena predavanja po zemljama regiona, između ostalog i u Kotoru, otkazana zbog toga što su joj opljačkali kompletna lična dokumenta na očito nezaboravnom putovanju zemljama bivše naše, ona je insistirala na tome da ipak održi jedno predavanje i to grupi od tridesetak, kako nas je nazvala, zrelih feministikinja.

Imajući u vidu da su sale u kojima je više stotina ljudi čekalo da čuje jednu od vodećih teoretičarki današnjice na kraju ostale uskraćene za njeno dugo očekivano i ponosno najavljivano predavanje, u prvom sam se trenutku osjetila skoro neopravdano nagrađenom odlukom ove nevjerovatno energične žene. To patrijarhat progovara iz mene, razmišljam dok se igram glatkim košticama omiljenog voća, “feminizam je za sve – strastvena politika” kako hooks to savršeno jednostavno formuliše.

Put do Dubrovnika uvijek mi budi pomiješana i oprečna osjećanja. Osjećam se izloženom i obilježenom, posebno dok, ulazeći u Stari grad, prolazim pored table na kojoj se nalazi “plan grada sa obilježenim oštećenjima nastalim u agresiji Jugoslavenske armije, Srba i Crnogoraca na Dubrovnik 1991 – 1992. godine”. Početkom 1991. slomila sam ruku i kako bi me na neki način utješio, otac mi je obećao da će me, čim skinem gips, voditi u Dubrovnik na sladoled.

No, kako sam bila nevjerovatno hitro i spretno dijete, čim sam skinula gips opet sam pala i opet slomila ruku, a dok su kosti drugi put zarasle, put do Dubrovnika više nije bio moguć. Vozeći se starom, iskrpljenom magistralom između Herceg Novog i Konavala u mislima mi je slika moje lijeve ruke kada sam drugi put skinula gips. Tanke, atrofirane, nekorištene, zaboravljene, nepodnošljivo lake i tuđe. Takav je i ovaj put, poput suhe grane preko masivne, debele granice koju uvijek s nelagodom, ali i nekom skrivenom, neugašenom radošću svaki put prelazim.

Na toj podlozi slušam Spivak nastojeći da slijedim poziv da, slušajući je, aktivno prevodim okolnosti koje su oblikovale njeno izlaganje i rekontekstualizujem rečeno, bivajući spremnom na neočekivane obrte i uvide. Ona je jedna od ključnih teoretičarki postkolonijalizma, pravca postmodernih teorija koji na različite načine tretira i interpretira problematiku i kulturno naslijeđe kolonijalizma u savremenom svijetu. Budući da i sama živim na prometnom mjestu stalnih smjena okupacija i kolonizacija, prošlih, sadašnjih i onih budućih, pokušavam da “čitam Spivak u BCHS ključu”, pomalo nesretnom tonalitetu domaćeg konteksta.

Pa iako različite istorije stvaraju različite nacionalizme, njena analiza oslobodilačkog nacionalizma koji se instrumentalizuje u alibi, zvuči suviše dobro poznato. Zato s radošću i preuzimam zahtjev za, njenim (većini čitatelja/ki odbojnom) terminologijom rečeno – detranscendentaliziranjem nacionalizma, zadatak provociranja granica u koje su nas oslobodioci zatvorili i uvježbavanja komparativističke imaginacije koja “razrađuje te posesivne čini”.

Ovo se čini osobito urgentnim u trenutku u kom se, na dan državnosti iznova kontaminiran partijašenjem, isporučuje imperativ nacionalnog jedinstva u do sada neiskorištenom ruhu – onom jedinstvene pravoslavne crkve, i to od strane dvije partije socijalističkog, neko bi se prevario pa pomislio – i sekularnog – prefiksa.

Duboko uznemirujuća poruka koja evocira najgore dane i djela iz naše skorašnje prošlosti, ali sa njima i nadu da je sve mane ideoloških veštita koje vladajuće strukture nisu isprobale i da ta travestija sistema čiji je jedini imperativ samoodržanje koje se hrani našim sve jeftinijim i sve potrošnijim životima ne može više zavarati ni one najlakovjernije i “najdobronamjernije” u pokušaju opravdanja statusa quo.

Ako nacionalizam, sa Gayatri Spivak, odredimo kao proizvod kolektivne imaginacije konstruisane posredstvom ponovnog uspostavljanja sjećanja, možemo reći da je naše kolektivno sjećanje grubo distorzirano revizionističkim memoarima danas već više nego punoljetne crnogorske vlasti. Umjesto njene smjenjivosti, kao osnovnog indikatora funkcionalne demokratije, to isto, naoko besmrtno tijelo, samo povremeno zaposjedaju različiti ideološki dusi.

O kakvom kontinuitetu ili diskontinuitetu je riječ biva jasnije jednom kad ozbiljno shvatimo cvrkut šestog kongresa da državu “osim protivnika nezavisnosti ugrožavaju i oni koji pokušavaju da ospore njena dostignuća i ulogu DPS-a u razvijanju zemlje nakon referenduma”. Pri tome se bojim da niko ozbiljno ne osporava ulogu DPS-a – naprotiv, samo se razlikuje predznak koji toj ulozi pripisujemo.

Ono što trebamo zapamtiti iz ove instruktivne jednačine jeste taj jedan jedini noseći i uistinu dosljedan princip po kome se ravnaju svih ovih godina – ko ugrožava partiju ugrožava državu i obrnuto. U odnosu na to, rezonantne identitetske koordinate – jezika, nacije i crkve potpuno su sekundarne i lako navode na krivi smjer lociranja uzroka situacije čiji smo dobrovoljni taoci.

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • 7 godina i 3 mjeseca
    izvrsno
    • 0
    • 0
  • 7 godina i 3 mjeseca
    Hrpa stranih riječi i izraza da bi dobilo težinu. Dosadno i neuvjerljivo.
    • 0
    • 0
  • 7 godina i 3 mjeseca
    dakle, zato nema spivak... nego dobar tekst. ne idi mnogo od vlasti, dobro ti ide. :)
    • 0
    • 0