navigacija Naslovnica Premium
Branko Lukovac
PERSPEKTIVE
16.2.2011 14:37

Redosljed rješenja

Crna Gora i Srbija su postavile sebi cilj da izgrade najbolje odnose. Da li smo to postigli, jesmo li na putu da to uskoro ostvarimo i, ako nijesmo, koji su razlozi ili prepreke

Započinjući rad na izgradnji odnosa kao dvije, sada nezavisne, države, Crna Gora i Srbija su, preko svojih najviših predstavnika postavile sebi cilj da izgrade najbolje odnose dva, po svemu, najbliža naroda.

Da li smo to postigli, jesmo li na putu da to uskoro ostvarimo i, ako nijesmo, koji su razlozi ili prepreke i šta bi, u tom pravcu, valjalo raditi da se taj proces ubrza?

Predsjednik Srbije Boris Tadić je, nedavno u Podgorici, iznio ocjenu da se odnosi Srbije i Crne Gore povoljno razvijaju, da su u usponu.

U pravu je. Prvi put u ove četiri i po godine od kada te odnose gradimo kao nezavisne države, i prvi put u posljednjih 20 godina, naši odnosi se, konačno, razvijaju u dobrom smjeru.

Iza nas su devedesete - godine – najprije savezništva u rušenju zajedničke države, ratovanju i etničkom čišćenju. Pa potom, razlaza i konfrontacija. Zatim, ova post-miloševićevska decenija - pomalo Koštuničine, a pomalo briselske SRJ i SCG: prinudnog, ali neodrživog braka.

Tokom kojeg zvanična Srbija nije razumjela, ni podržala, većinsku volju Crne Gore da, obnavljajući nezavisnost, i ona bude dio međunarodne zajednice i gradi odnose jednakih.

Ali je, ipak, proces i ishod referenduma prihvatila i, mada oprezno, uzdržano i nevoljno, pristupila građenju novog poglavlja međusobnih odnosa.

Ono je i dalje prožeto recidivima i refleksima starog, očekivanjem da ce Crna Gora u nekim regionalnim kretanjima voditi računa o interesima Srbije, čak više nego o vlastitim.

Taj put je ostavio traga na obje strane, to je realnost i dio objašnjenja zašto je, u našim odnosima, prisutna znatna doza nepovjerenja, sumnje u namjere politike i kada neke na stari način iskazane poruke dolaze iz sredina koje nijesu njeni glasnogovornici.

Iza nas su, ipak, najveća iskušenja, najteži dio pređenog zajedničkog puta. Okončanje blizu stoljetnog života u nekoj vrsti zajednice.

Prvih i poslednjih gotovo 20 godina teških nesreća i trauma; u federalnoj zajednici ravnopravnih, izuzetnih dostignuća, kod kuće i u svijetu.

Razlaz je bio težak, ali je najvažnije da je bio miran. Sa koliko razočaranja je doživljen u Srbiji, kod političkih elita i vlasti, kao i kod širokih sredina građana, vidjelo se po reagovanju nakon što je Crna Gora priznala nezavisnost Kosova, polazeći kao i mnoge druge, susjedne i evropske države, od svojih ocjena i interesa. Inercija nepromijenjenog odnosa. No, i to je iza nas.

Dobro je da su rukovodstva dviju država pomogla da se uklone neki uzroci razumljivih strahova građana na obje strane: od prelaska granica, prepreka slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga, kapitala; pristupa obrazovnim ili zdravstvenim institucijama; regulisanju imovinskih ili socijalnih prava.

Dobro je što privrednici prednjače u poslovima trgovine, turizma, saobraćaja, građevinarstva, energetike, u turističkom prometu ili ulaganjima. Povoljno je što se odvija konzularna saradnja. Što su potpisani sporazumi o saradnji ministarstava odbrane, unutrašnjih poslova i pravde. Slično se moze kazati i za saradnju na planu kulture, nauke, sporta i nekih drugih oblasti.

Ova kratka prezentacija ne pruža mogućnost da se detaljnije bavimo pitanjima ekonomskih odnosa.

Oni se, uglavnom, dobro razvijaju, Srbija je na prvom mjestu uvoza, ali i izvoza, uz veliki trgovinski deficit na strani Crne Gore. Ali, to tako mora biti, imajući u vidu strukturu privrede. To se, zato, djelimično nadoknađuje turističkim prilivom, prevoznim, lučkim i drugim uslugama. Investicije iz Srbije su, takođe, u porastu.

Nedavni susret privrednika dviju zemalja, uz učešće predsjednika država, pokazao je veliki i obostrani interes da se šire prostori, sadržaji i oblici saradnje.

Ono što će, u narednom periodu, zauzimati središnu pažnju, biće dogovori i radovi na unapređivanju infrastrukturne povezanosti i saradnje, kako u oblasti željezničkog, drumskog, avio-saobraćaja, tako i u oblasti energetike, odnosno ulaganja i korišćenja resursa, posebno u oblasti obnovljivih izvora čiste energije, kao i zaštite i valorizacije prirodne i kulturne baštine.

Pri tome treba na, za nas najbolji način, iskoristiti interes i spremnost Italije, njena, kao i sredstva Evropske unije, da saobraćajni koridor ili energetske resurse koriste za svoje ili potrebe drugih članica EU.

Nema potrebe niti da se šire govori ni o vojnoj, policijskoj i pravosudnoj saradnji, jer su one dobile novu šansu i dobre ocjene, potpisivanjem sporazuma o saradnji u tim oblastima i o izručenju osuđenih i optuženih za pojedine kategorije krivičnih djela. Oni pružaju dobre osnove za efikasniju borbu protiv posebno organizovanog kriminala u obje zemlje.

Za nas u Crnoj Gori to je od posebnog značaja jer je stvoren imidž da je Crna Gora sigurna kuća za kriminal svake vrste. Zato se naše nadležne institucije i službe moraju najozbiljnije posvetiti efikasnom rješavanju problema povezanih sa organizovanim kriminalom, te otklanjanju nepovoljne slike o nama, ostvarujući, pri tom, najširu, svestranu i iskrenu saradnju sa susjedima i svim relevantnim međunarodnim službama.

Želim u vezi sa ovim, da istaknem dva dobrodošla stava i predloga predsjednika Srbije Borisa Tadića, koja je iznio prilikom boravka u Crnoj Gori na susretu privrednika.

Prvi se odnosi na podršku procesu evropskih i evroatlantskih integracija Crne Gore, kao nečemu što je značajno kako za Crnu Goru, tako i za region.

Takav jasan stav će, bez sumnje, imati pozitivan uticaj na povjerenje dijela građana Crne Gore u opredjeljenje da Crna Gora postane članica ne samo EU, već i NATO-a, onih koji su do sada vjerovali da to ne bi bilo u interesu Srbije i odnosa dviju zemalja. Istovremeno, to je važan element od značaja i za buduće odnose Srbije i NATO-a, kao i za ukupan regionalni sistem sigurnosti i stabilnosti.

Drugi predlog tiče se ideje mogućnosti organizovanja zajedničkih diplomatsko-konzularnih predstavništava, vjerujem ne samo Crne Gore i Srbije, već i drugih država nastalih iz ranije zajedničke države, kada jedna nema dovoljno interesa ili resursa za svoje predstavništvo.

Na sličan način kao što to rade neke druge države, nordijske, zemlje Beneluksa i sl. Podsjetio bih da su Crna Gora i Srbija potpisale i da već primjenjuju Sporazum o konzularnoj zaštiti i saradnji, prema kojem Srbija u nekim zemljama zastupa konzularne interese Crne Gore.

Premda se taj predlog u ovom trenutku može činiti preuranjenim i nerealnim – on je, bez sumnje, pozitivan i okrenut budućnosti boljih odnosa i većem stepenu međusobnog povjerenja i saradnje.

Vremenom, kada utihnu strahovi od moguće kontrole, pokroviteljstva, subordinacije, hegemonije, jugonostalgije – i kada prevagnu istinski interesi racionalnosti, povjerenja i saradnje u kojoj niko ne gubi već svi dobijaju, duh evropskih vrijednosti i ponašanja, kada generacije poslušnih ustupe mjesto generacijama sposobnih – taj će se model koristiti kada god to bude bolje rješenje od pojedinačnih predstavništava.

Dobro je da dobre inicijative za unapređivanje stanja i odnosa, dolaze od najodgovornijih predstavnika naših država, jer oni mogu značajno uticati na atmosferu i cjelinu odnosa dviju zemalja.

Takvo raspoloženje bi morali iskoristiti da uredimo sveukupne odnose, kako oni ne bi zavisili od nedovoljno promišljenih izjava ili poteza, dobre volje ili raspoloženja pojedinih više ili manje odgovornih učesnika. Slične inicijative bi dobrodošle za prevladavanje prepreka za usaglašavanje i potpisivanje Sporazuma o dvojnom državljanstvu.

Tim prije što su potpisivanjem sporazuma o izručenju osuđenih ili osumnjičenih za krivična djela, otklonjeni neki bitni razlozi za izbjegavanje ovog instituta važnog za veliki broj građana koje je raspad zajedničke države, bez njihove krivice, lišio mnogih prava šire zajednice kojoj su pripadali.

Ono što, po mom sudu, i dalje stoji na putu gradnje punog međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja, jesu pitanja povezana sa nacionalnim osobenostima, položajem pripadnika naroda, nacionalne zajednice ili manjine, kao i obilježja kulture, u jednoj ili drugoj državi te sa djelovanjem, u vezi sa tim, političkih i građanskih organizacija kao i Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve.

Bilo bi neophodno da odgovorne političke snage i činioci dviju država, potpomognu zajednički angažman naučno-stručnih kao i političkih sredina koje bi, u dobroj vjeri, tražile i ponudile rješenja kojima bi se, u skladu sa najboljim svjetskim iskustvima i standardima, zaštitila, njegovala i promovisala prava i osobenosti kultura naših naroda i zajednica i olakšali međukulturni kontakti i prožimanja.

Srbi u Crnoj Gori, jednako kao i Crnogorci u Srbiji, jesu, objektivno, važan element naših država i naših odnosa. Zbog razumljive težnje da zadrže zajedniki okvir, oni se, u jednom dijelu, prije referenduma o nezavisnosti, nijesu afirmisali kao činilac razumijevanja, povjerenja i saradnje.

No, to sada pripada prošlosti. I kao što iI drugdje, takve zajednice objektivno predstavljaju značajnu sponu preko koje se upoznaju, razumiju, sarađuju narodi i države – istovjetan bi odnos trebalo da se potstiče i neguje i u naše dvije zemlje. Isto tako, građanske i političke organizacije koje su posvećene očuvanju i afirmaciji prava naroda i zajednica, treba da napuste raniji odnos i budu posvećene razvijanju međusobnog razumijevanja, povjerenja i saradnje naših država.

Samo tako one se neće doživljavati kao politički činioci koji su okrenuti protiv države, koji zapravo otežavaju te procese.

U vezi sa ovim je i pitanje položaja i uloge koju imaju pravoslavne crkve – Srpska i Crnogorska. Odnosi koji, već godinama, vladaju među njima su dijametralno suprotni deklarisanim dobrim, čak najboljim odnosima koje nastoje da grade Crna Gora i Srbija.

Realnost je, nepovratan je i nezaustavljiv proces - da sve više građana Crne Gore hoće da ima svoju i samostalnu, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, ta da, kao takvi, imaju nesmetan pristup bogomoljama. Na potrebu poštovanja tih opštepriznatih i ustavnih prava, ukazuje se i u izvještajima Evropske komisije, kao i americkog Stejt departmenta.

Malo ko u Crnoj Gori vjeruje da je Srpska pravoslavna crkva, u svom odnosu spram Crne Gore i Crnogorske pravoslavne crkve, van bilo kakvog uticaja politike i društva u Srbiji. Kako bilo, to ima za posljedicu uvjerenje da ona takvim svojim stavom odražava širi i dugoročniji politički interes pojedinih moćnih političkih centara Srbije prema crnogorskoj državi i naciji.

A to negativno utiče na ukupne odnose dviju zemalja. I zato smatram da je nužan pozitivan angažman i uticaj političkih i društvenih činilaca, kako bi se, za početak, afirmisali, olakšali i omogućili tolerancija, međusobno uvažavanje i dijalog između dvije crkve, te neometan pristup svih vjernika crkvenim objektima.

To bi moglo, kasnije, dovesti i do saradnje koja bi bila najbolje svjedočanstvo novih, evropskih odnosa i na ovom našem prostoru, u kojem jedni druge prihvatamo kao jednake, ravnopravne.

Konačno, polazeći od iznijetog, mišljenja sam da bi bilo korisno ako bi se sadašnji pozitivan trend u odnosima naših dviju zemalja i doprinos koji mu pružaju najodgovorniji predstavnici Srbije i Crne Gore, iskoristio kako bi se naši sveukupni odnosi uredili i postavili na čvrste temelje.

Da to ne bude trenutno stanje koje zavisi od dobre volje i raspoloženja pojedinih učesnika, već dobro vođen, uređen, stabilan i dugoročan program, pretočen u svojevrstan road map, Program, ili deklaraciju o odnosima, koji će pripremiti, razmotriti i usvojiti sve značajne političke stranke i najviši državni organi.

Takav dokument bi obuhvatio sve najvažnije oblasti. One gdje već sada postoje dogovori i jasan smjer rješavanja važnih pitanja, kao i one gdje je potrebno dogovoriti načela, pravce, prioritete i dinamiku uređivanja odnosa.

Drugim riječima, zalažem se da ljudi od znanja i dobre volje, ljudi iz nauke i struke, uz punu podršku najviših državnih organa naših dviju zemalja , sjednu za sto i sagledaju sve što je bitno za naše odnose, kako ono što se odvijaju bez većih problema, tako i ona “osjetljiva”, složena, poput pitanja nacionalne svijesti i opredjeljenja, kulture, položaja pripadnika nacija ili manjina, uloge nacionalnih zajednica i nacionalnih partija, pitanja dvojnog državljanstva, imovine, sukcesije, položaja i odnosa pravoslavnih crkava i pristupa vjernika crkvenim objektima, i sl.

Njihov zadatak bio bi da usaglase načela, osnove, okvire, način i dinamiku razrješavanja sada otvorenih pitanja, kako ona ne bi opterećivala unutrašnje i međusobne odnose, te kako bi se otvarali najširi prostori za razvoj dobrih sveukupnih odnosa Crne Gore i Srbije.

Ona bi bila prenijeta u dokument od strateškog značaja kojeg bi usaglasili i usvojili državni organi dviju zemalja i koji bi redovno pratili i podsticali da se načela i zadaci sadržani u njemu u potpunosti poštuju i ostvaruju.

Izlaganje na zasjedanju Savjeta za međunarodne odnose Evropskog pokreta Srbije o odnosima Crne Gore i Srbije, održanom 24. novembra 2010. u Beogradu

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • 7 godina i 9 mjeseci
    Sjajan komentar mudroga covjeka. Cestitke!
    • 0
    • 0
  • 7 godina i 9 mjeseci
    E moj Branko, Nece ni komentar da mi objave. Za sve ovo je moj komentar SUVISAN.
    • 0
    • 0
  • 7 godina i 9 mjeseci
    A nemoj Banjo opet...! Dje ti posredujes- umprofor dolazi !
    • 0
    • 0