navigacija Naslovnica Premium
Paula Petričević
KONTRA(PER)CEPCIJA
4.1.2017 09:54

Riječ godine

Nova riječ godine označava stanje društva u kom su činjenice, istina i razum postali deplasirani, sporedni i nemoćni da utiču na donošenje odluka, odnosno na izbor onih koji ih u naše ime donose

Riječ godine Street art by Pejac
Foto:

Sa vjerom u sudnji dan moguće je učiniti mnogo, nepodnošljivo mnogo, a svijet u kome živimo doima se na rubu mračnog vrhunca potpune zasićenosti i haotične ispunjenosti samim sobom. Kao i svako drugo masovno okupljanje - javni prevoz, sportska dešavanja, protesti, sprovodi i praznična slavlja postali su očekivan bezbjednosni rizik kojeg garantuje velik broj toplih civilnih tijela sabranih istim povodom. Nova godina, taj „otpadnički praznik“ kako su je nazvali oni koji su preuzeli odgovornost za teroristički napad u noćnom klubu u Istanbulu u kom je bio organizovan doček, donijela je nove mrtve koji se bešćutnom neumoljivošću nastavljaju na nepregledni niz nasilnih smrti, svirepi dijalog beskrajnih odmazdi koji suspenduje razum. 

Oslobođeni turobnog tereta zrelosti - odgovornosti, razboritosti, obavezanosti zajedničkom realnošću i činjenicama koje postavlja pred nas, odjednom beslovesno lagani i jednostavni, u svojim paperjastim ružičastim srcima nosimo životinjski kompas koji se upravlja jednim i jedinim sjeverom - strahom, što nas rastjeruje ili okuplja kao željeznu prašinu kad joj se prinese magnet.

Pred kraj protekle godine uredništvo Oksfordskog rječnika engleskog jezika proglasilo je novu „riječ godine“, pa je tako Oskar za nalaženje pulsa duhu vremena pripao riječi „post-istina“, slažu se u tome ovaj put i engleska i američka filijala ove prestižne institucije. Nova riječ godine označava stanje društva u kom su činjenice, istina i razum postali deplasirani, sporedni i nemoćni da utiču na donošenje odluka, odnosno na izbor onih koji ih u naše ime donose.

Postčinjeničnost ili postistinitost se odnosi na političku kulturu u kojoj su istina i činjenice nadvladani profesionalno proizvođenim i upravljanim emocijama, uglavnom bijesa i straha, koje ne traže racionalno opravdanje niti drže za riječ, oslanjajući se na sve kraće pamćenje i na sve veći otpor mišljenju kao prezahtijevnoj i očito prevaziđenoj aktivnosti. Živimo prelazak civilizacije u analfabetizam, infantilizam podignut u normu, na što je ukazivao još Adorno.

Danas je jednostavno sazrelo vrijeme da se takvo što može bez straha od posljedica reći i da „postistina“ može postati ultimativni hit prethodne godine, komodifikovan pojam koji više nikog ne uznemirava, budući da su činjenice neutralisane i da na istini više nije fazon ustrajavati.

Ova je novotarija u regionu uglavnom dočekana kao bajata vijest, budući da predstavlja stanje u kom se kao društvo prepoznajemo decenijama unazad, te konačno, bar na neki način, predstavljamo ciničnu avangardu Zapadu za kojim kažu da inače predvidljivo i dosadno kaskamo. Ali naše je zato bar carstvo neznavenosti i naš je tron bezumlja, tu smo kod kuće, dobrodošli u distopiju koju bez problema živimo od kad smo odlučili da nam nam je mit važniji od razloga i da nam racionalno opravdanje nije potrebno da bismo vjerovali ili ubijali, niti nam je stalo do kažnjivosti zločina. 

Svjedočimo suludu istinu u postistinitosnom vremenu - slavimo koljače i lopove koji su nas osiromašili u svakom smislu, uz naš nekad implicitniji, nekad eksplicitniji pristanak kojeg ritualno obnavljamo na svakim izborima. U strastvenom apologetskom duhu rukovođena većina oznojeno kliče: „Credo quia absurdum!“ - vjerujem jer je apsurdno, zato i vjerujem i u tome leži potencirano paradoksalna snaga moga kreda. 

Svijet nakon razuma i istine nalikuje onom prije njih, nošen svojeglavošću fatuma, u permanentnom iščekivanju posljednjeg dana, oblikovan mitskim pripovjestima koje ne traže dokaze niti odgovornost za učinjeno. Logika je ista, ali smo je srećom napustili, čak je i ukinuli kao obavezni predmet gimnazijske naobrazbe, anticipirajući, u planiranom sljepilu, horizont vrlog novog svijeta u kom nam više neće biti potrebna.

Vratiti se u stanje prije odgovornosti koja pripada ili bi trebalo da pripada zrelosti, česta je i često razumljiva regresivna potreba u stanju rastrzanosti i dezorjentisanosti, samo ona iz vida gubi jedan od temeljnih uvida očito takođe prevaziđenog prosvetiteljstva - za znanje treba imati hrabrosti, što bi se u narodu reklo - cojones, a na visokoparnijem latinskom „Sapere aude!“ - usudi se da znaš, jer to uglavnom nije ni lako, ni prijatno, ni bezopasno, niti isplativo. 

Zašto onda? I jesmo li sa istinom niz istu vodu pustili i ideju slobode?

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (18 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • Anton-Adam Staničić 1 godinu i 8 mjeseci
    Znamo mi i za "futur-istinu", ali nam je lakše u 'ladovini grickati travu.
    • 0
    • 0
  • allan1 1 godinu i 8 mjeseci
    kad lopovi i ubice postanu vlasnici demokracije i nosioci društvenih vrijednosti kroz moć koju steknu dobijamo stanje gore nego u feudalizmu .......to je tajkunsko društvo kojem institucije sistema uključujući i sudstvo služe za ličnu upotrebu........govorio je još davno Zagor drugu ciku......na sta me podsjeti i ovaj text
    • 2
    • 0