navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
8.1.2016 09:29

Riva di schiavoni, kućo moja

Stara Paštrovka se, uz obavezno „kućo moja“, obratila voditelju, a zapravo Vladi i parlamentu. „Ostavite nešto da imaju vaši unuci i praunuci, kućo moja. Kad ga daš na četrdeset i više godina, što je to nego prodaja. Ne mogu ležati na ovom krevetu kad vidim što se čini od Svetog Stefana i Miločera. Nijeste vi bili ovđe ni živjeli, kućo moja, da znate što je ovo“

Riva di schiavoni, kućo moja
Foto: Zoran Đurić

 Slijedeći zdrav razum, teško je zamisliti da gospodari naših sudbina  leže „na kušinu“ smišljajući kako će nagrditi sopstvenu državu i građane. Vjerovatnije je da oni misle da joj otvaraju nove mogućnosti i da u surovoj igri profita zaista vuku smislene poteze. Ni na pamet im ne pada da je veoma često bolji princip „manje je više“. Da se nekad zemlja gradi tako što se ne gradi sve što investitori požele 

 Nakon neviđenog novogodišnjeg poklona države Crne Gore zakupcu Svetog Stefana i Miločera i sličnog rješenja za Mamulu, teško je naći pravu riječ za preplavljujuću dubinu razočaranja. Ima jedna lijepa novogodišnja želja koja glasi: ne moraš mi ništa donijeti, samo mi nemoj ništa odnijeti. A nama se upravo to dogodilo. Nova godina nam je odnijela neke od posljednjih vrijednosti ovog prostora. I još više od toga - odnijela nam je i posljednje zrnce vjere u ljude koji odlučuju i ogolila sramotni „inženjering pristanka“ koji je svemu prethodio.

 Zbog toga je bio posebno dirljiv trenutak jednog direktnog uključenja u program javnog servisa u kojem se govorilo o Miločeru i Mamuli. Stara Paštrovka se, uz obavezno „kućo moja“, obratila voditelju, a zapravo Vladi i parlamentu. „Ostavite nešto da imaju vaši unuci i praunuci, kućo moja. Kad ga daš na četrdeset i više godina, što je to nego prodaja. Ne mogu ležati na ovom krevetu kad vidim što se čini od Svetog Stefana i Miločera. Nijeste vi bili ovđe ni živjeli, kućo moja, da znate što je ovo.“ 

 Uzaman, nema nikoga da je čuje, pa se ni njeni unuci ne „glaskaju“. Uostalom koga zanima drevna mudrost staraca i ko im je kriv što su dohranili i sačuvali ljepote u kojima će investitor sada moći da kraljevski unovči najskuplje stanove za tržište na ovom dijelu obale. I ko nakon svega može garantovati da će tu biti kraj gradnje za tržište.

 Slijedeći zdrav razum, teško je zamisliti da gospodari naših sudbina leže „na kušinu“ smišljajući kako će nagrditi sopstvenu državu i građane. Vjerovatnije je da oni misle da joj otvaraju nove mogućnosti i da u surovoj igri profita zaista vuku smislene poteze. Ni na pamet im ne pada da je veoma često bolji princip „manje je više“. Da se nekad zemlja gradi tako što se ne gradi sve što investitori požele. 

 Ipak, nije bilo lako „staviti šapu“ na Sveti Stefan i Miločer i oteti ga Paštrovićima i svim građanima. Trebalo je dovesti do toga da o njegovoj urbanizaciji odlučuje isključivo Vlada. Teško je povjerovati da u maloj Crnoj Gori ministar zadužen za turizam dopusti jednoj opštini da sedam godina ne donosi plan, zbog čega će država morati da isplati odštetu investitoru. Neće biti da je opština bila toliko moćna koliko je bila poslušna da svojim nečinjenjem navede vodu baš na investitorov mlin. Spinovanje „provjerenm iskustvima“, turističkim bajkama o Amanu, suspendovanjem principa planiranja, autoritetom stručnjaka i obesmišljavanjem institucije javnog konkursa, najzad se došlo do željenog ishoda. Investitor (začudo do danas nepoznat) dobio je isključivo pravo da odlučuje šta je u Crnoj Gori društveno opravdano i korisno. U proces su uključeni i bivši ministri, čije su izjave lišene konteksta i instrumentalizovane. Kad god bi stvari izmicale kontroli, pribjegavalo se tajnovitosti, partijskom prepucavanju i obmanjivanju nedovoljno obaviještenih, često. A za to je konačno bio zadužen Jezičak na vagi.

 Tako je buduća urbanizovana zona Miločera za predsjednika Pozitivne postala „jedna rupa“ za kojom ne treba žaliti. Poražava karakter ovakve racionalizacije, dostojne da u udžbenicima zamijeni čuveni „slatki limun“. Ali, tu nije kraj, jer će se, gle čuda, sredstva koja je Jezičak uštedio od moguće odštete investitoru upotrijebiti za razotkrivanje korupcije upravo u ugovorima i odlukama o Svetom Stefanu i Miločeru.  

 Kada se svode računi o tome ko je kriv što je u Skupštini mimo opšteg raspoloženja građana aminovana izgradnja stanova za tržište u Miločeru i banalizacija Mamule (zamislite tijesnu tamnicu kao sobu sa pet zvjezdica, ili hotel u Aušvicu), po pravilu se pominje tek nekoliko ljudi, spremnih da obezbijede većinu vladajućoj partiji. Gotovo da se ni ne pominje ona nemušta, siva većina, koja ima trajnu zabranu ličnog stava i mišljenja. Tek kad ponekog iz toga sivila čujete u „četiri oka“, shvatate da misli gotovo isto kao i oni koji su glasali protiv. Satjerani u intimu razgovora kojeg niko ne prisluškuje, brane se neznanjem o projektu i njegovim posljedicama. Miločer i Mamula su za njih tek razglednice koje se bez dileme mogu poslati investitoru, ako je tako naređeno.

 Teško je izdvojiti bilo koga od 43 predstavnika građana, jer su se svi ovakvim glasanjem prilično osramotili. Izdvajaju se ipak za nijansu glasovi manjinskih partija i takozvane opozicije. Glasovi Pozitivne posebno, zbog naivne i uvredljive racionalizacije kojom su pokušali da opravdaju poharu resursa rijetke vrijednosti. Odijum u odnosu na tih nekoliko poslanika samo je izraz nemoćnog bijesa svih onih u kojima su prvo probudili, a onda ugasili nadu u svoj istinski opozicioni potencijal.

 Pa ipak, u slučaju Svetog Stefana i Miločera vlast je bila iznenađujuće obazriva i bilo joj je potrebno čak deset godina da se od proklamovane apsolutne zaštite ovih resursa stigne do gradnje stanova za tržište. Sve se to odvijalo kroz osmišljen sistem činjenja i nečinjenja, koji je najzad u građanima izbrisao osjećaj vlasništva nad resursima i vjeru da imaju moć i pravo da ih zaštite.  Slično kako što je Ljubiša u Kanjošu Macedonoviću zapisao kako je Slovenski trg na kraju postao Trg robova:

 „Naredi senat da se to mjesto za Dovijeka naziva Slovenskijem trgom, La riva degli Slavoni, i propisa da se na njem iskrcavaju i rasprodaju slovenske trgovine dovozne, bez carine i đumruka. No su te naredbe i ti propisi trajali koliko mački muž. Ime trga Mlečići preokrenu u nisko i podlo - Riva di schiavoni; a malo-pomalo uvedu carinu i počnu uzimati mrnare, ne pazeći ni na pogodbu ni na riječ Kanjošu zadanu. Zato i ostade u narodu poslovica, koja se i danas sponaša: Kako su činili, tako su i obršili.“

Autorka je profesorica književnosti i potpredsjednica URA-e

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (3 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 10

  • Libertas 2 godine i 10 mjeseci
    E ovo se zove opis i razotkrivanje ne trga i rive, nego doline robova i poslušnika, i prodanih poslanika.
    • 11
    • 0
  • alekmij 2 godine i 10 mjeseci
    Gospodjo Jelusic kao i uvijek sjajno,pri tome i literarno izvanredno. Pozitivna, pa je li moguce da im ime jos stoji.Ako imaju trunke skrupula trebaju se preimenovati u apsolutno suprotno. A o vlasti,prisjecam se mudrog Lafontena: "Oni koji drze vlast tako srede stvari da njihova tiranija izgleda kao primjer pravde".
    • 8
    • 0
  • DACH 2 godine i 10 mjeseci
    Dobar text!
    • 5
    • 0