navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
2.12.2016 10:42

Škola zvana želja

Mladi koji žele da ozbiljno uče i rade sve češće traže stipendije i bježe u inostranstvo. Odlazak u inostranstvo je postao svojevrsni statusni simbol, jer Crna Gora već ima roditelje koji su u stanju da plate inostrane školarine

Škola zvana želja
Foto: Shutterstock.com

U "svoje pero" vladika Petar Prvi je u svom Zakoniku propisao kaznu za one “koji klikuju i kupe vojsku“, a kada zakrve narod ne „pristupaju đe mogu poginuti“. Nama bi danas više bio potreban zakon po kome bi bili kažnjavani oni koji "klikuju" o obrazovanju, a puštaju ga da sramotno pogine.

Druga gimnazija iz Maribora je jedna od najboljih slovenačkih škola. U njenom sastavu su još odjeljenja sportske gimnazije i odjeljenja koja rade po programu internacionalne gimnazije (IB program), Učenici IB programa polažu sve ispite eksterno i imaju jedan od najviših prosjeka u svijetu.

Posjeta ovoj školi i sam obilazak su dovoljni da se shvati šta znače ulaganje u obrazovanje, organizacija rada, briga o učenicima i ishodima učenja, posvećenost zaposlenih, povjerenje i ugled škole među građanima. U rekonstrukciju i opremanje škole Slovenija je prošle decenije uložila jedanaest miliona eura. Zato škola ima savršeno opremljene kabinete za sve nauke, prostranu fiskulturno-plesnu dvoranu, odličnu biblioteku i pozorišnu salu koja je bolje opremljena od našeg CNP-a. Široke hodnike krase prostori za odmor i rad učenika, uz obilje računara koje mogu koristiti za učenje, ima restoran, kantinu... To je škola koja se diči uspjesima svojih učenika, čije fotografije i imena krase zidove. U njoj se ne mogu čuti vika ni nervozna naređenja, jer svako odmah zna šta mu je posao i ne oklijeva da ga završi.

Školu vodi direktor za koga se nikad nije postavilo pitanje političke podobnosti. Profesor fizike i zaljubljenik u umjetnost i pozorište je u isto vrijeme savršen menadžer koji organizuje ukupan školski život, prikuplja sredstva, pokreće projekte i saradnju sa školama širom svijeta. Pozorišna sala privlači mariborsku publiku. Jedna od posljednjih produkcija je mjuzikl „Alisa u zemlji čuda“, koji je koštao oko četrdeset hiljada eura. Njih je kao producent obezbijedio direktor škole. Učenici izvođači su već odlični glumci i pjevači i direktno iz škole stupaju u svijet muzike i teatra. Potpisnica ovih redova je gledala pomenuti mjuzikl u prepunoj sali, sa publikom svih generacija, željnom pozorišnog života. Zahvaljujući nastavnicima i plesnoj dvorani, nema učenika koji na maturskom balu ne zna barem desetak klasičnih plesnih koraka. Kada ne treba za nastavu, sala se izdaje, a škola opet postaje nezaobilazan dio gradskog života.

Naravno, primanja nastavnika su daleko iznad onih koje imaju naši nastavnici, ali su i zahtjevi koji se pred njih postavljaju izuzetno visoki. Vjerovatno je i zbog toga ugled nastavnika, osobito onih koji rade u IB školi, takav da i samo pominje radnog mjesta izaziva divljenje i poštovanje. Tajna uspjeha škole i učenika su, kako direktor kaže, u prvom redu odlični nastavnici. Nakon konkursa i dokumentacije koju podnose, on ih zove na intervju i često ih pita da mu predlože nešto za čitanje. A ovo pitanje poput „skenera“ otkriva profil osobe koja sebe vidi u školi i među djecom, počev od toga da li išta čita, da li je intelektualno radoznala, a posebna informacija su oblast i vrsta predložene literature.

Kada se vidi ova škola, nemoguće je izbjeći poređenja, a mnoge činjenice koje se tiču društvenih i ekonomskih prilika postaju jasnije. Zemlja koja ulaže u obrazovanje i kadar mora imati daleko bolje ekonomske rezultate. Od svih bivših članica zajedničke države samo Slovenija ima trgovinski suficit. Istina od samo dva procenta, ali zato naša vesela zemlja ima trgovinski deficit od osamdeset pet procenata, odnosno u stanju smo da „pokrijemo“ svega petnaest posto uvoza. Zato su đaci Druge gimnazije već nezaobilazni u ekonomskom i političkom životu Slovenije, baš kao i bivši učenici sportisti na svjetskim takmičenjima.

Posjeta školi u Mariboru je "teška" svakome ko dolazi iz onih zemalja bivše države čiji je obrazovni sistem pretrpio ozbiljne udare na materijalno stanje i opremljenost škola, na kvalitet nastavnika i nastave i na ishode učenja. Treba podsjetiti da je naša zemlja 2000. vidjela obrazovanje kao jedan od svojih prioriteta. I tokom narednih šesnaest godine uvijek se isticana važnost obrazovanja i ulaganja u društvo znanja. Učili smo upravo od iskustava Slovenaca, koji su ubrzano transformisali svoj školski sistem.

Nažalost, riječi i namjere su bile jedno, a djela drugo. Obrazovni sistem Crne Gore je nastavo da se urušava. Nakon kraćeg uzleta, barem u pokušaju osavremenjivanja nastavnih programa i izvjesne decentralizacije, iznova se ušlo u stanje centralizacije i sprovođenje interesa koji su najmanje obrazovni a mnogo više dnevno politički. Iako crnogorski obrazovni sistem „na mišiće“ još uvijek održavaju istinski posvećenici, sve je manje povjerenja u ishode učenja, u nastavnike i u sam smisao obrazovanja.

Hipertrofija visokoobrazovanih diploma je dotukla niže nivoe sistema i obesmislila rad i zalaganje. Sada se „liječi“ svojevrsnim ukidanjem autonomije i jalovim kvantitativnim mjerama. Djeca u školama su sve bezvoljnija, naučena da izbjegavaju obaveze a da nekako ipak završe razred. Najgora je činjenica da najiskrenije sumnjaju u bilo kakav značaj učenja i vrijednost obrazovanja. Uostalom, nagledali su se već dobitnika tranzicije i njihovih „raskošnih“ obrazovnih dometa. Lijepa ilustracija naše tužne obrazovne priče stiže iz jedne od crnogorskih opština sa neizbježnim viškom zaposlenih. Dugogodišnji vozač službenog automobila koji jedva čita i novine, javlja se kadrovskoj službi sa zahtjevom da mu nađu neko mjesto „đe se ne radi puno jer sam završio jedan fakultet prije mjesec dana“.

Zato mladi koji žele da ozbiljno uče i rade sve češće traže stipendije i bježe u inostranstvo. Odlazak u inostranstvo je postao svojevrsni statusni simbol, jer Crna Gora već ima roditelje koji su u stanju da plate inostrane školarine. Oni najbolji uspijevaju da se prilagode novim obrazovnim zahtjevima, dok se u zemlji nastavlja privid obrazovanja, sa nastavnicima koji u prezaduženoj državi sve siromašnijih škola gube svaku motivaciju za rad.

U "svoje pero" vladika Petar Prvi je u svom Zakoniku propisao kaznu za one “koji klikuju kupe vojsku“, a kada zakrve narod ne „pristupaju đe mogu poginuti“. Nama bi danas više bio potreban zakon po kome bi se kažnjavali oni koji "klikuju" o obrazovanju, a puštaju ga da sramotno pogine.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (14 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Kijo Dragovic 1 godinu i 11 mjeseci
    Uostalom, kao I Brandov tramvaj; mozda bi bolje bilo da se nase skolstvo nazove : " Prihujalo sa vihorom ". Mislim da vise prilici.
    • 0
    • 0