navigacija Naslovnica Premium
Olja Knežević
IZ LONDONA, S LJUBAVLJU
1.2.2014 19:33

Snovi o bijegu

Usudite se na bijeg, pogotovu ako ste mladi. Mirna luka malog plavog horizonta uvijek će vas primiti nazad. Što se kasnije vratite, veće će u vama biti zalihe širine. Dijelite širinu dok se

Snovi o bijegu
Foto: Privatna arhiva

Rastvaranje teških zavjesa pred januarskim jutrom nosi elemente emotivnog sloma.

Ničega tamo, kroz prozor, nema. Čak ni Vivienne, Ms Westwood, da mi vrati nadu u uspjeh zrelih godina kod žene. Samo prazni, parkirani autobus 19, i sivi beskraj oko njega.

Januar je Saturnovo najstarije dijete, bledunjavog lica, dugog i uzanog. Još malo. Onda nastupa ona najluđa karika u godini, šašavi februar... pa proljeće. Yeah, right. Februar je nekad donosio pritajenu radost zbog praznika mimoze i odlaska fićom u Herceg Novi, krišom, s opranom i ukovrdžanom kosom punom prethodno pripremanih laži i prkosnih nadanja, kao da se bježi u zabranjeni brak.

Ima li više toga? Ima li praznika mimoze s osunčanim, od soli pomalo skliskim  ulicama tik do mora koje se presijava od - zubatog ali ipak – sunca; ima li djevojaka opijenih snovima koji se neće ispuniti na rivi skučenog horizonta, ali baš ih briga za sve osim za sunce i smijeh? Stvarno pitam, jer ne znam. Mnoge stvari koje sam o svojoj  zemlji imala u džepu više ne znam, shvatih ovog januara. A što sam dobila umjesto malih crnogorskih tajni, po svijetu pogubljenih?

Čupanje svojih korijena i presađivanje na drugačijem tlu: je li išta vrijedno pazara izniklo iz tog dramatičnog postupka? 'Kada sam te upoznao bila si prava mala provincijalka,' rekao mi je jedan Švajcarac, pogađate, ne mnogo simpatičan, ali svakako ne i glup.

Nisam reagovala. Uhvatio me u dobar čas. Samo sam razmišljala: 'Kako to? Pa bila sam ovakva i onakva, ali nikada nisam bila provincijalka. Šta je uopšte provincijalka?'

Provincijalka je žena s manjkom samopouzdanja u odnosu na okruženje. Ona ne
vidi dalje od skučenog horizonta iako ima snove. Na uskoj, slanoj rivi, ona se plaši nespretnog hoda i pada u more. Ta glupava misao sputava njen razvoj, koji se odigrava
u svakom minutu, u svakoj sekundi života, ali ona je spremna pretvoriti se u nešto što nije da bi izbjegla izvrtanje štikle na uglačanom kamenu - dok u njoj svemir ključa, i planovi, i poezija, fenomenalni dijalozi iz dobrih stranih serija, naučene lekcije iz lažnih istorija (ali ipak), hemisjke strukturne formule, zakoni fizike i cijela poglavlja iz knjiga pozajmljenih iz biblioteke. A njoj je opet stalo hoće li se okruženje smijati ako padne u more. I okruženju je stalo, i grupno i pojedinačno, jer svi su uvezani tom glupavom mišlju da se ne smije skliznuti u more s rive u pogrešno vrijeme, ne dok za to ne dođe pravi trenutak, opšteprihvćeni trenutak, dok se ne završe sve potrebne pripreme.

Strašna je ta provincijalnost. Nepresušan materijal, istovremeno liričan i mračan. Prosto nedostaje kada se izgubi. Možda mu se zato ponekad vratimo, tek da osjetimo
dobru staru povezanost s okolinom. Čuješ, 'dobru, staru'. Samo 'staru', sestro, samo 'staru'. To 'dobru', varljivo je to. Bilo je 'dobro' za neku drugu zemlju, neko drugo vrijeme.

Nije dobro ne vjerovati u svoj talenat dok si mlada. Vjeruj, čak i previše, savjetovala bih, to je tvoj štit. Ako nisi u pravu, dopustićeš da ispari tvoja varka o talentu, ali ostaće ti vjera i navika da se na nečemu radi, što je uvijek dobro. I, ostaće snovi o bijegu. Ah, snovi o bijegu.

Ko se rodi s mogućnošću sanjarenja o bijegu, srećan se rodio. Nekada sam mislila da gdje god se rodiš, u kakvoj god horror porodici, važno je roditi se sa smislom za humor. Ali smisao za humor može biti tvoje gvozdeno sidro koje te drži prikovanom za lažnu luku.

Sada, za zagarantovan uspjeh, dodajem snove o bijegu. Znaš da ono što želiš negdje
postoji i čeka te, a ti se samo moraš usuditi na bijeg. Provincija bijeg posmatra kao izdaju, ne kao rast ili ulaganje. Provincijalci se slamaju pred grupnim šapato m da su izdajnici. Ne osuđujem to; ja sama uvijek sam se htjela vratiti 'jugu'. Zaista je te ško bilo ubiti provinciju u meni. Bila mi je topla ta provincija; i puna smijeha i sunca. Ulijenila sam se, kao i mnogi.

Preporučujem bijeg u London, u veliki grad – da veći ne može biti, jer ne samo što je veliki, već je potpuno internacionalan – i ako možete podnijeti početno stanje brisanja
ega, bićete nagrađeni rastom i konstantnim učenjem.

'O čemu ova priča?' reći ćete. 'Ja nemam ni za kartu do Londona.'

Usudite se na bijeg, pogotovu ako ste mladi. Mirna luka malog plavog horizonta uvijek će vas primiti nazad. Što se kasnije vratite, veće će u vama biti zalihe širine. Dijelite širinu dok se ne isprazni; jer, isprazniće se, ali bićete otvoreniji da je primite od nekog sledećeg povratnika.

Svi važni gradovi imaju lošu klimu. Pobjeđuju je kulturom, umjetnošću. Pobjeđuju je čak i neminovnošću da se za pristojan život naporno radi i žrtvuje, dok se, naročito u saturnovskom januaru, sanja o malom mistu i sjedjenju po baštama kafića, čak i zimi, dok vam za sto prilaze ljudi koje sto godina znate i sa kojima se ispričate u lokalnim šiframa koje i ne moraju formirati rečenice; ponekad to čak i nisu riječi. To su šifre, ugodne i smiješne, ali lokalne.

Vidim ih poput krugova, a ne linija prema beskonačnosti. Krugovi su dobri jedino u trenutku zaokruživanja; ako se podebljavaju, postaju okovi; ili vode u ludilo vrtoglavice. Linije ka beskonačnosti vidim kao život, kao potragu za srećom, što je uzvišenije od trenutne sreće.

'Pravo na potragu za srećom' najdraža mi je stavka američkog Ustava. Osjećam i
sada koliku su želju za slobodom imali očevi američke nacije kada su sročili tu stavku
i utkali je u svoju konstituciju. Jer pravo na potragu za srećom jeste pravo na slobodu.

Sloboda je apstrktna imenica; dok je 'pravo na potragu za srećom' odlična definicija vjere u sebe i svoj put, ma kakav on bio, jer ponekad će biti toliko težak da je normalno poželjeti sigurnost nečije tuđe sreće, ili sigurnost grupe, zajednice. Ipak, pravo na svoj put i potragu za srećom niko nam ne bi smio oduzeti, s koliko nas god topline udomio.

Američki oci to smisliše, da, tako nas uči istorija. Sveta sloboda uglavnom je i dalje u
svijetu muški princip. Srećna sam da ga polako usvajaju i žene. Znači, januarsko jutro u Londonu ima elemenata emotivnog sloma. Ipak, samo bih se odavde usudila podijeliti misli koje te elemente potiru. Osim toga, na samo 45 minuta gradskim  prevozom od mene, otvorena je izložba na kojoj su, među eksponatima, i par Van  ogovih suncokreta, prvi put nakon 65 godina. Ulaz – besplatan.

Miruj, provincijalko u meni, inače – loše ti se piše. 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (12 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.