navigacija Naslovnica Premium
16.4.2018 10:14

Sotonski ambijent

Primitivizam se inače širi i razmnožava tamo gdje kultura atrofira. U vremenu koje je pred nama čekaju nas dva moguća scenarija. Ili još veće blato primitivizma ili vraćanje mjesta kulturi koje joj je nasilno oduzeto

Sotonski ambijent Bosna i Hercegovina (Ilustracija)
Foto: Shutterstock

Ni politička i ekonomska kriza, ni teško socijalno stanje nisu najveći problem bh. društva, smatra glumac Emir Hadžihafizbegović. Najveći problem glumac vidi u stanju duha. U razgovoru sa novinarom Dnevnog avaza, objavljenom prošle subote, Hadžihafizbegović kaže: “Džaba vam pare ako vas svaki dan, kao cunami, zapljuskuje primitivizam. Skoro sam u jednoj televizijskoj emisiji, na pitanje čega me je najviše strah, odgovorio da me je najviše strah primitivizma. Primitivizam ima razne kontekste. Od haustora do vrha države. Imate šalterske primitivizme, tramvajske primitivizme, primitivizme ispred semafora i na tržnicama, primitivizme restoranske i bolničke prominencije.

Primitivizam se inače širi i razmnožava tamo gdje kultura atrofira. U vremenu koje je pred nama čekaju nas dva moguća scenarija. Ili još veće blato primitivizma ili vraćanje mjesta kulturi koje joj je nasilno oduzeto. I to oduzeto od primitivaca. Budžeti za kulturu rapidno su padali posljednjih dvadeset godina, a i oni prije toga bili su nedostatni. Sarajevo i cijela država BiH moraju objaviti rat primitivizmu! Obrazovanje, edukacija, odgoj, kako onaj kućni tako i onaj kulturološki, mora biti glavni projekt ovog lobotomičkog društva u kom živimo. Krik protiv ovog sotonskog ambijenta i primitivizma mora biti kolektivan, a ne samo pojedinačan. Sve je do nas. Bosna i Hercegovina dobivala je i teže bitke i ja se nadam da će dobiti i ovu s primitivizmom i ovu političku…”

Vrhunski glumci znaju da misle. Hoću reći, dobro je sve te stvari ovaj majstor glume poredao. Ali, nešto tu nedostaje - adresa onih koji su stvorili “sotonski ambijent” u kom živimo, kao i adrese onih koji i danas uživaju plodove tog ambijenta. Ako te adrese prešućujemo, onda je svaki krik isto što i prazna puška na ramenu. Primitivizam nije pao s neba. Na scenu je nahrupio kao telal rata, a nakon rata zavladao je na svim mjestima na kojima se živ čovjek zatekne. Ne postoji segmentirani primitivizam - ulični, kafanski, tramvajski, haustorski ili šalterski, on se na isti način ispoljava svugdje i u svim prilikama. Primitivac je uvijek primitivac! Ni kultura nije segmentirana, kako nas uče, dijeleći je na kulturu ophođenja, kulturu stanovanja, saobraćajnu kulturu, ekološku kulturu itd. Kulturno emancipovan čovjek, onaj koji čita knjige, sluša dobru muziku, ide u pozorište… ne pljuje po ulici, ne gura se ulazeći u tramvaj, ne urla i ne zapišava haustore. Pretpostavljam da takvi ljudi u ratu nisu silovali, pljačkali, palili džamije i crkve i ubijali civile. Sve to, međutim, nije bilo nimalo strano primitivnim nacionalistima.

“Nacionalizam je nazadnjaštvo” (Danilo Kiš). Zašto je Sarajevo ovako propalo? Obnovljena Žičara je jedan od dragulja njegovog urbaniteta, ali grad čine ljudi. Sarajevo nema nijedne javne telefonske govornice, ono je izloženo destrukciji njegovih stanovnika, pritisnuto je primitivizmom i nazadnjaštvom i lišeno one kulture koja ga jedino može učiniti metropolom. Kultura nazadnjaštva iliti folklornog kiča, koja nije ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, ne može biti kultura metropole.

O tome je na ovom mjestu pisano raznim povodima. O čemu se radi, možete se uvjeriti iz sljedećeg fragmenta kolumne prof. Envera Kazaza “Smrdljivi grad”, objavljene u Oslobođenju prije nekoliko godina: “Baš zbog ogromne energije koju je posjedovalo, Sarajevo se i moglo u strašnom ratu četiri godine opirati ubilačkoj opsadi Karadžićeve armade i zaslužiti status simboličkog toposa savremene Evrope i svijeta, status grada kojeg je međunarodna politička moć žrtvovala, ali se on nije dao poraziti ponosno čuvajući svoj urbanitet. Ali, današnje Sarajevo više gotovo ni po čemu ne podsjeća na onaj grad. Zapušteno, prljavo, prenatrpano kičastom arhitekturom tranzicijskih skorojevića, zakrčeno automobilima, tijesno depresivno - to su prvi utisci koji se rode u današnjem i najokolišnijem pogledu na Sarajevo. Vladajuće strukture isfurale su grad, pretvorivši ga u tranzicijsku mahalu, rasprodale i ono malo slobodnog prostora da bi namjesto parkova i trgova na njemu izgradile rogobatne zgrade. Sarajevo je jedini evropski glavni grad koji nema ni park osrednje veličine, ni biciklističke staze, ali zato ima mnoštvo prosjaka na svakom koraku, ulice zakrčene polovnim automobilskim skalamerijama, kontejnere u kojima nerijetko gori smeće, taksiste koji će putnika izbaciti iz svog auta ako zamoli da ne bude izložen teroru unjkavih glasova pjevača i deranja pjevačica turbo-folka… Grad bez ljubavi/ sumrak ideja, pjevao je Johnny B. Štulić na koncertu koncem osamdesetih u CD-u Mladost na Bjelavama i kao da je proročki bio zagledan u današnje Sarajevo…”

Emir Hadžihafizbegović je dobro poredao stvari u zamišljenoj borbi protiv primitivizma, ističući da su ključni faktori u tom frontu obrazovanje i odgoj, onaj kućni i onaj kulturološki. Ali, ne vidi se da je za dvadeset godina išta učinjeno na tom planu. Naprotiv, primitivizam je postao svojevrsna “ideologija većine”, mahom ruralnih pridošlica. Čineći dominantnu većinu, oni nisu morali da se prilagođavaju desetkovanoj urbanoj manjini i nastavili su da žive po svojim navikama i adetima. Primitivizam je u međuvremenu evoluirao u svoj viši stadij - u nacionalizam. Ako osluškujete njegov eho među mladima, lako ćete zaključiti da je njihova mržnja prema Drugom začeta u krugu porodice, u kojoj iz usta očeva i majki prvi put čuju pojmove Vlah, četnik, ustaša i balija. Kler i udžbenici istorije samo učvršćuju njihovu mržnju, koja u njihovim tinejdžerskim godinama svoj radikalni izraz dobija u vidu stadionskog fašizma. Nacionalističke vlasti su na sve to potpuno imune, dapače “sotonski ambijent” im itekako odgovara. Parafrazirajući poznatog glumca, trebalo bi reći: Sarajevo i cijela BiH moraju, prije svih u regionu, objaviti rat nacionalizmu! Nacionalizam je poprimio takve razmjere da je postao smrtna opasnost i po bh. društvo i po državu u kojoj živimo, razorni cunami koji nas može sve uništiti.

Što se tiče optimizma, on nikada nije suvišan, čak i kad je potpuno neutemeljen. Ali, kakvog smisla ima optimizam savremenika ako će on postati stvarnost za pedeset ili sto godina?

(oslobodjenje.ba)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (7 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • djidjo 6 mjeseci
    sjajan tekst
    • 2
    • 0