navigacija Naslovnica Premium
Jan Verner Muler
EVROPA KOD KUĆE I VANI
8.11.2011 14:04

Šta Njemačka želi?

Njemačka je premala da bi bila globalni igrač, ali je prevelika da bi bila samo prva među jednakima u Evropi. Dok Njemci generalno ne vide legitimitet u globalnoj ulozi, čak ni u savezu sa njenim starim partnerima, susjedi Njemačke smatraju da nije legitimno da ona predvodi Evropu

Šta Njemačka želi?
Foto: alemanha-viagem.com

Svi znaju da Njemačka donosi odluke ne samo u eurozoni nego u cijeloj Evropi. Unutar Njemačke su vođene beskrajne rasprave o njemačkom identitetu – što je jedan istoričar opisao kao „stalno sporenje oko toga šta bi moglo da znači biti Njemac.“ Međutim, u domenu spoljne politike, poslijeratna Njemačka – i kasnije, ponovo ujedinjena Njemačka – bila je potpuno predvidiva: nikad protiv Zapada; uvijek za više Evrope. Sada, „Berlinska republika“ je vrlo sigurna u svoj identitet – a reklo bi se nesigurna u odnosu sa svijetom.

Postoje strukturni razlozi za ovu promjenu. Njemačka je premala da bi bila globalni igrač, ali je prevelika da bi bila samo prva među jednakima u Evropi. Dok Njemci generalno ne vide legitimitet u globalnoj ulozi, čak ni u savezu sa njenim starim partnerima, susjedi Njemačke smatraju da nije legitimno da ona predvodi Evropu.

Suprotno strahovima mnogih, među tim susjedima 1990. godine (i suprotno onome što mnogi analitičari sada tvrde), Berlinska Republika nije više nacionalistička od stare Zapadne Njemačke. Istini za volju, ljevičarsko-liberalni pacifistički milje koji je u Saveznoj Republici neproporcionalno uticao na objavljeno mišljenje svojim političkim ubjeđenjima, nestao je tokom 1990-ih; ali, današnja „normalnija“ Njemačka nije počela da zaboravlja nacističku prošlost i da se nameće kao velika sila.

U slučaju da postoji novi njemački patriotizam, on je ironičan; ako postoji ponos, onda potiče od toga koliko korijenito se država uhvatila u koštac sa dvostrukim nasljeđem nacizma i istočnonjemačkog državnog socijalizma (pored ponosa zbog ekonomije i ustava). Njemci se često predstavljaju kao svjetski šampioni u „suočavanju sa prošlošću“; a arhitektura njihovog novog kapitala – što neki ismijavaju kao „raritetni mazohizam“ – tom etosu daje konkretan izraz.

Moralni sporovi oko istorije, nekada najteži u poslijeratnoj Evropi, završeni su, i čak stranka Ljevica – i dalje donekle nostalgična za Istočnom Njemačkom – pristaje na jedan antitotalitarni konsenzus, sa realnim posljedicama za političku samosvjesnost. Niko ne želi da poništi zakon o državljanstvu prema kojem je mjesto rođenja, a ne porijeklo, osnova pripadanja, i svi su ponosni zbog toga što desničarski populizam nikad nije doživio uspon kao kod nekih susjeda Njemačke.

Zaista, dok se konvencionalno mišljenje od 1990. pomjerilo udesno u ekonomiji i spoljnoj politici, partijski spektar kao cjelina se pomjerio ulijevo. Socijaldemokrate, Zeleni, stranka Ljevica i sada moguće ljevičarsko-libertarijanski Pirati (koji su osvojili 9 odsto na nedavnim izborima u Berlinu, ali se još nisu etablirali na nacionalnom nivou) potencijalno predstavljaju strukturalnu većinu za ljevicu. Čak je i Demohrišćanski savez kancelarke Angele Merkel na više načina de fakto socijaldemokratska, i svakako ne nacionalistička stranka.

Nacionalizam nije pokretač današnjeg ponašanja Njemačke (čak ne ni ekonomski nacionalizam), već to što je njemačka elita izgubila kompas, kao i nove domaće i međunarodne okolnosti za Berlinsku Republiku. Berlin nije uspavani Bon, niti je 24-satni ciklus vijesti u svijetu isti kao klupska atmosfera u staroj Saveznoj Republici, gdje je bilo bitno mišljenje samo jedne ili dviju novina.

U spoljnoj politici, Njemačka nema nikakav realan plan globalne igre: vidjeli smo kako je zabrljala oko Libije i kako nespretno pokušava da dobije stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Njemačka je u Evropi očigledno država bez koje se ne može, iako joj nedostaje ne samo jasan mandat da predvodi nego i jasan osjećaj kako bi Evropska unija trebalo da izgleda kade se privedu kraju veliki projekti mira, zajedničkog tržišta i proširenja.

Ranije se pitanje konačnog oblika Evrope moglo odlagati. Sada, Merkel je imala nesreću što je naslijedila jedan nekoherentni projekat (uniju valute bez fiskalne i političke unije) – što je situacija koja zahtijeva neki oblik vizije od političara koji je čuven po tome što je dobar u svemu ostalom. Tako je njemačka politička klasa, zbunjena povodom toga šta želi i generalno nije u stanju da objasni narodu šta radi, odgovorila kratkoročnim rješenjima: da, više Evrope, ali ne evropska država; da, više novca sipati u fiskalne crne rupe, ali se ne odricati stare prakse Bundesbanke.

Merkelin stil je pojačao tu zabunu: više voli da predvodi iz pozadine i djeluje nesposobno za jedan državnički govor koji bi naveo ljude da prihvate smjelije mjere. Drugi su ispunili taj vakuum. Čak se i najbanalnije izjave Helmuta Šmita i Helmuta Kola, koji, iako su u penziji, upozoravaju na opasnosti od izdaje njihovog evropskog sna, poštuju kao svjetlucavi dragulji mudrosti.

Predsjednik njemačkog Ustavnog suda otvoreno spekuliše da je, u slučaju da je potrebno više Evrope iz tehnokratskih razloga, možda vrijeme da narod glasa o novom ustavu. Vodeći intelektualci preporučuju da se evropskoj periferiji trajno oduzmu ovlašćenja u korist francusko-njemačkog liderstva. Drugi žele da Njemačka bude kao Švajcarska i povuče se iz kompleksnog svijeta u kojem ima puno moralnih izazova. Negdje duboko, međutim, svi znaju da nema povratka u Bon.

Za razliku od decenija nakon rata, Njemci više ne žele da pobjegnu u „Evropu“ iz njihove teške otadžbine. Današnje generacije se daleko bolje osjećaju kao Njemci da bi Evropu vidjele kao rješenje za sve njihove probleme.

Ipak, vjerovatno bi bili spremni da učine puno više sa Evropom i za Evropu ukoliko bi im neko objasnio zašto to odgovara njihovim idealima i interesima. Priča o novom, Evropi naklonjenom ustavu, ukazuje da su možda čak spremni da odustanu od onoga što je, zajedno sa njemačkom markom, bilo najvrjednije vlasništvo Savezne Republike: Osnovni zakon, možda najuspješniji ustav u svijetu u posljednjih pola vijeka. Međutim, Njemci ga se neće odreći uzalud.

Copyright: Project Syndicate, 2011.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Hičkok 6 godina i 11 mjeseci
    Volim ove Njemce, korektni, radni, pošteni
    • 0
    • 0