navigacija Naslovnica Premium
Brano Mandić
NEDJELJNA MANDALA
22.7.2018 08:12

Što me gledaš?!

Način na koji društva slična crnogorskom doživljavaju dijalog, saobraćaj i prirodu, da ne idem dalje, mirne se duše može nazvati agresivnim, i tu Tramp na žalost nije omanuo

Što me gledaš?! Crtež - brm
Foto:

Kad prolazim kroz ozbiljne vibracije sumnjivih kvartova Sinsinatija, uzdignem čelo kao da sam završio uličnu Sorbonu. U početku to sebi nisam priznavao, ali onda sam shvatio da osjećam ponos što sam na visini zadatka.

Duboko ispod naslaga mog demokratskog i kosmopolitskog odgoja, daleko odbačen i usamljen u svojoj mračnoj prirodi sjedi jedan primordialni divljak koji je skoro pa ponosan na sve te patologije sa kojima je odrastao, nekakav balkanski mačo, kadar da se uskurči i snađe na svim meridijanima. Jer barska škola, kažem sebi, štiti me od nezgodnog pogleda na ulici (što me gledaš?!), kao što me nikšićki dertum s kraja devedesetih brani od svakog napada panike.

Jednostavno, dio identiteta jednog mirnog čovjeka kako volim sebi tepati u napadima samoljublja, baziran je i na suprotnosti onoga za šta se bori i izdaje. Mislim da je to mehanizam koji se može primijeniti šire od nekakvog egom nadojenog pseudoeseja, pa ga zato i nudim na razmatranje akademskoj i laičkoj javnosti, uz pitanje - jesu li ljudi moje postojbine suštinski deep down ponosni na svoju godinama razvijanu grubost, kao što sam ja ubijeđen da imam u sebi dovoljno iskustva za dijevati se tuđim sokacima sa stopom ubistva nalik budvanskoj?

Rekao bih čak da se osjećam više živ u tim oronulim, problematičnim kvartovima gdje se valja droga i kukaju tetke, nego u uredno posloženim taunšipovima na obodu grada, gdje se bogati sloj, da ne kažem bijeli, ogradio živim ogradama i američkim zastavama.

U nekoj ravni, niko ko je prošao formativni period u nasilju i agresiji, poraću i međuratnim zonama, da ne govorim u ratu, ne može se odreći tog signalnog refleksa koji ga tjera da se nasilju i agresiji stalno vraća, kroz traumu ili fascinaciju.

Slovesne osobe sa minimalnom samospoznajom pokušavaju agresiju da pobijede i nadvladaju stečeni defekt, pretvore ga u nešto kreativno, ali jedan dobar dio populusa prosto nije nabaždaren da previše umišlja o sebi kao značajnom metafizičkom entitetu i prepušta se nasljeđu bez najmanje ideje da je u njemu nešto loše.

Najbolji među ovim potonjima od milošte se nazivaju žestokim momcima, ili se upišu u SAJ, i ja ih sa ovog dalekog mjesta gdje me neke druge namrštene face posmatraju pozdravljam, razumijem i zahvaljujem što su me svojim prisustvom vaspitali kako preživjeti agresivni govor tijela na ulici.

Problem je što se agresivnost ne zaustavlja na gradskim bilmezima i miliciji, ona ulazi u čitanke, u ljudske glasove, ona se dotiče žene, svadbe, partije, agresivne postaju skupine, rituali, psi, mačke, etažne cjeline, prosto jedno društvo koje decenijama trpi grubost lako sklizne u svoju agresivnu karikaturu.

Zato me teško pogađa iščuđavanje nad Trampovom izjavom kako su Crnogorci agresivni, jer iako se radi o budalastoj političkoj metafori, mentalitetski se može pronaći opravdanja za ovog prvaka komedije da zapliva u stereotip i sve te sićusne balkanske grupe gleda kroz pojam rata, nasilja i agresije, jedinog izvoznog trojstva po kojem su sustinški poznate savremenom svijetu.

Naravno da se isto može reći za svaki narod, jer čovjek je agresivna zvjerka, i Tramp pokazuje politički čobanluk prvog reda adresirajući osobinu jednom narodu, a ne državi. Ali ipak, način na koji društva slična crnogorskom doživljavaju dijalog, saobraćaj i prirodu, da ne idem dalje, mirne se duše može nazvati agresivnim, i tu Tramp na žalost nije omanuo.

Trikove koje sam naučio devedesetih možda mogu iskoristiti ponegdje na ulicama divljih američkih naselja, možda se moje čelo drži za cenat poviše prosječnog hipstera kome su glavna briga mladosti bile dobar šit i dobar tvit, ali od takvog će me zapravo zauvijek razdvajati jedna vrsta izvorne agresije, koja se kao infekcija davno ugnijezdila na mozgu i vreba da obori sistem. Ta agresija možda je ključ uspjeha. Kad se usmjeri da valja. Tako se tješim, i tako se nadam.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (55 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 17

  • llJOKERll 1 mjesec i 4 nedjelje
    Одлично Брано!
    • 3
    • 0
  • Mali.kuč 1 mjesec i 4 nedjelje
    Branova mandala iz indijske mitologije i tvoje mandalo sa štale nemaju nikakve dodirne tačke, a zašto je samo neđeljom? pa nema autor toliko ideja i kapaciteta za pisanje članaka svaki dan, no max jednom neđeljno a i to mu nategnuto ide...nije on Brana Crnčević no Mandić jbg...a vjerovatno je i plaćen toliko da je jedan članak neđeljno sasvim ok.
    • 1
    • 0
  • Mali.kuč 1 mjesec i 4 nedjelje
    ti svoga posla
    • 1
    • 0