navigacija Naslovnica Premium
PONOVNO UJEDINJAVANJE EVROPE
1.2.2012 11:16

Strategija bola

Opet je kriza u Grčkoj u centru pažnje i ogledalo je neuspjeha Evrope. Opet je potrebno donijeti teške odluke o restrukturiranju duga i obezbjeđivanju dalje pomoći Atini. I opet Evropljani moraju da prihvate činjenicu da je situacija mnogo gora nego što su mislili

Već treću godinu zaredom, eurozona je najslabija karika u svjetskoj ekonomiji. Pažnja je 2010. bila usmjerena na odgovor na krizu koja je zahvatila periferne djelove eurozone – Grčku, Portugal i Irsku. U 2011. kriza se pomjerila ka jezgru, a vatra je oprljila i Italiju i Španiju, dok je rasla zabrinutost u vezi sa održivošću same eurozone. Pitanje za 2012. je da li će se ove tenzije stišati ili dostići novi vrhunac.

Opet je kriza u Grčkoj u centru pažnje i ogledalo je neuspjeha Evrope. Opet je potrebno donijeti teške odluke o restrukturiranju duga i obezbjeđivanju dalje pomoći Atini. I opet Evropljani moraju da prihvate činjenicu da je situacija mnogo gora nego što su mislili.

Međutim, dubina grčkih nevolja ne bi trebalo da zamagli činjenicu da je to mala ekonomija i da je, po mnogim aspektima, ekstreman i poseban slučaj. Nijedna zemlja se nije izrugivala budžetskim pravilima Evropske unije kao što je to radila Grčka, niti je nagomilala toliko breme javnog duga, niti i jedna zemlja EU ima do te mjere izraženu kombinaciju nefunkcionalnog državnog i nekonkuretnog privatnog sektora.

Stvarne bitke se biju u Italiji i Španiji. Uslovi pozajmljivanja u obje zemlje su se pogoršali u drugoj polovini 2011. Obje su toliko velike – čine 17% odnosno 11% ukupnog BDP-a eurozone – da bi njihovo finansiranje kroz multilateralnu pomoć iscijedilo, ako ne i potpuno iscrpilo, resurse eurozone i Međunarodnog monetarnog fonda. Obje su nedavno postavile nove vlade posvećene reformama. I obje se bore da obnove konkurentnost, podstaknu rast, povrate fiskalnu sigurnost i da srede bilanse stanja banaka. Ukoliko uspiju, euro će opstati; ako ne uspiju, neće - ili makar ne u svom sadašnjem obliku.

To je razlog zašto su se posljednjih nekoliko mjeseci diskusije uglavnom, mada implicitno, vode o tome kako podržati usklađivanje i reforme u Italiji i Španiji. Predlozi da se Evropskoj centralnoj banci dozvoli da odlučnije interveniše na tržištu akcija ili da se ojača „odbrambeni zid“ uvećanjem Evropskog fonda za finansijsku stabilnost (EFSF) bili su usmjereni ka uspostavljanju gornje granice na kamatne stope koje bi Italija i Španija plaćale prilikom emitovanja svojih obveznica.

Slično tome, predlozi da se oforme zajedničke obveznice bili su usmjereni ka suzbijanju potencijalne nelikvidnosti osiguravanjem da te zemlje, na kraju, mogu da se zaduže na osnovu garancije svojih patnera iz eurozone. Sve diskusije su vođene uopšteno, ali je svako na umu imao iste konkretne zemlje.

Ni jedan od ovih predloga, kako se čini, neće se uskoro sprovesti. ECB je kupila jedan dio italijanskih i španskih obveznica i možda će ih kupiti još, ali je jasno savila do znanja da nije spremna da se zauzme za gornju granicu dugoročnih kamatnih stopa. EFSF će biti uvećan tako što će se ubrzati formiranje Stalnog mehanizma za evropsku stabilnost i omogućiti da se preklopi sa EFSF. Međutim, kapacitet EFSF-a će i dalje biti oko 500 milijardi – što je dosta ispod jednog biliona eura koji su predlagali oni koji zagovaraju da se pribjegne ogromnom finansijskom bacaču vatre (takozvano „bazuka rješenje“).

Slično tome, euroobveznice zvanično nisu na dnevnom redu ili makar ne zasad. Evropa će prije uspostaviti novi fiskalni pakt kako bi obezbjedila da sve zemlje eurozone usvoje i implementiraju stroža budžetska pravila.

Ovakav izbor djelimično odražava pragmatičnu zabrinutost: sve šeme fiskalnog inženjeringa koje su predložene da se Italija i Španija zaštite od nepovoljnih uslova pozajmljivanja nametnuli su teškoće u legalnom, političkom ili upravnom smislu. Međutim, tu takođe postoji i princip: smatra se (naročito u Njemačkoj) da bi zaštita od pritiska tržišta samo omela usklađivanje i reforme.

Zaista, percepcija sjeverne Evrope je da samo ozbiljni napori omogućavaju tražene inicijative da se prevaziđu društvene i unutarpolitičke prepreke za smanjenje javne potrošnje i reformu tržišta rada. Za južnu Evropu, nema bezbolnog dobitka: duboka recesija i oštar rast nezaposlenosti su cijena za trajno poboljšanje produktivnosti i konkurentnosti.

Ovakav rezon nije bez opravdanja. Odmah pošto je ECB počela da otkupljuje italijanske obveznice prošlog avgusta, vlada tadašnjeg premijera Silvija Berluskonija odustala je od poreskih reformi. Iako je poslije revidirala svoj stav, na tu epizodu se naširoko gledalo kao na jasan dokaz moralno štetnih efekata podrške ECB. Tek pošto se tržište obveznica okrenulo protiv Berluskonija, njega je zamijenio reformski orijentisani Mario Monti.

Međutim, ovakva strategija predstavlja kockanje visokog rizika. Vladama je možda potrebna inicijativa da reaguju, ali je takođe potrebno i da budu u stanju da pokažu svojim građanima da se reforme isplate. Ako je, nakon nekoliko kvartala fiskalnog usklađivanja i bolnih reformi, proizvodnja niža, nezaposlenost veća, a prognoze mračnije, vlade bi uskoro mogle izgubiti podršku javnosti, a reforme bi mogle zapeti, kao što smo vidjeli u Grčkoj. Reformističke timove bi mogli smijeniti populisti.

Štaviše, degradirano makroekonomsko i finansijsko okruženje povećava vjerovatnoću za propast banaka sa direktnim posljedicama po javne finansije i ekonomsku pouzdanost.

Ovi rizici se prepliću sa potrebom da se sprovedu reforme u nekoliko zemalja odjednom. Zaista, postoji „greška u sastavu“ što se tiče sadašnjeg pristupa: zemlje kojima je potrebno ozbiljno usklađivanje i unapređena konkurentnost uključuju cijelu južnu Evropu i Francusku i zajedno čine više od polovine BDP-a eurozone. Istina, konkurentnost za ulaganje predstavlja podstrek za djelovanje. Međutim, makroekonomska i finansijska međuzavisnost može uspjeh učiniti nedostižnim ukoliko se zemlje u reformama budu suočile sa nepovoljnim regionalnim okruženjem obilježenim stagnacijom i padom potražnje.

Jedna je stvar vjerovati da vlade reaguju samo pod pritiskom i da društva prihvataju reforme samo ukoliko smatraju da nema druge opcije; potpuno je druga stvar vjerovati da će se usklađivanje i reforme nastaviti ukoliko se cijela južna Evropa bori sa recesijom. Držanje južne Evrope pod strogom kontrolom bi predstavljalo pouzdaniju strategiju ukoliko bi se kombinovalo sa programom rasta cjelokupne eurozone. A, u ovoj fazi, takvog programa nema nigdje na vidiku.

Autor je direktor Brojgela, međunarodne ekonomske ekspertske grupe;profesor je ekonomije na Univerzitetu Pariz-Dofine i član Komisije za ekonomsku analizu pod upravom francuskog premijera.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • ljutko ljutic 6 godina i 9 mjeseci
    Ovi Grci prvo pokrali Grcku pa su se toliko navukli da su vec jednom pokrali Evropu i sad im opet malo pa bi i opet i opet , e pa Evropo dizi sidro neka se snalaze i gladuju ko u Somaliju ako treba i neka hapse sve od Papandreua pa na dalje,a kako ne, jos se ona Marija ili Magdalena ne znam kako se ono bjese zove bunila prije neki dan kako to Njemacka da upravlja nasim budzetom a traze pare od Njemacke, "o lude guske" neka ona pomogne svoju drzavu umjesto Njemaca pa neka ona kontrolise budzet!pi
    • 0
    • 0