navigacija Naslovnica Premium
Novak Adžić
1.9.2018 21:48

Svjedočenje Mila Đukanovića o Haškoj konferenciji: Kukavičluk i propuštena šansa

I Momir Bulatović i Milo Đukanović su se, tada skupa, zaista (po)savili, podlegli su pred spoljnim i unutrašnjim pritiscima i opet se vratili ratu

Svjedočenje Mila Đukanovića o Haškoj konferenciji: Kukavičluk i propuštena šansa "Crna Gora” u rukama
Foto: Arhiva "Vijesti"

Predsjednik Republike Crne Gore, članice “SRJ”, Milo Đukanović (nakon pobjede na predsjedničkim izborima u drugom krugu 19. oktobra 1997.- zvanično je stupio na tu dužnost 15. januara 1998. godine polaganjem zakletve), dao je, opširan intervju “Radiju Slobodna Evropa” (u daljem tekstu RSE) 19. oktobra 1999. Taj intervju, po mnogo čemu, predstavlja Đukanovićevu “zakašnjelu pamet” i dorađivanu, kozmetiziranu, svojevrsnu političku ispovijest i, naknadno, u određenoj mjeri i memoarsko, svjedočenje i, post festum, tumačenje i razumijevanje, brojnih, prelomnih, zbivanja u istoriji SFRJ Jugoslavije (1988-1991) i, potom, „SRJ“ (1992-1999.).

Naravno, otvoreno je i za naučnu, i uopšte za raspravu, pitanje, koliko je to svjedočenje Mila Đukanovića o prošlosti Crne Gore toga vremena posve vjerodostojno i pouzdano, ali, uprkos toj skepsi, ono se nužno, po pravilima istorijske metodologije, mora uzeti u obzir prilikom istraživanja, istorijske rekonstrukcije, t.j. dokazivanja i objašnjenja uloge i statusa Republike Crne Gore na Haškoj mirovnoj konfereniji o Jugoslaviji, jeseni 1991. godine. Prevashodno i zbog činjenice što je onda Milo Đukanović bio u vrhu vlasti u Crnoj Gori i DPS-a, koji je tu vlast vršio apsolutno i nedemokratski (Đukanović je bio je predsjednik Vlade RCG i potpredsjednik DPS). Premda on nije bio u delegaciji Republike Crne Gore na Haškoj mirovnoj konferenciji (1991). Delegaciju Republike Crne Gore na zasijedanjima Haške konferencije činili su: Momir Bulatović, lider DPS i Predsjednik Predsjedništva SRCG, kao njen šef, i Nikola Samardžić, ministar inostranih poslova u Vladi RCG. Takođe, treba konstatovati činjenicu da je tada Milo Đukanović bio saglastan sa političkim akcijama svog ondašnjeg lidera Momira Bulatovića, koji mu je, dugi niz godina, kao partijskom pravovjerniku i saborcu, ukazivao neograničeno povjerenje i birao ga više puta za svog najbližeg saradnika.

Saglasno tim, objektivnim, realnim, istorijskim činjenicama, a u cilju što potpunije spoznaje postupanja rukovodstva RCG na Haškoj konferenciji oktobra 1991, (kao i onome što joj je prethodilo, i onome što se zbilo nakon nje), po službenom položaju kojeg je pokrivao Đukanović, zasigurno, njegovo naknadno svjedočenje, ima relevantan istorijski značaj i uzima se u obzir kao jedan od izvora, u kontekstu i cilju što boljeg i cjelovitijeg proučavanja i saznanja o tom periodu savremene (najnovije) crnogorske istorije. Nadasve, s napomenom i upozorenjem da je to svjedočenje Milo Đukanović učinio (1999), iz pragmatičnih pobuda i sa namjerom da pokuša amnestirati sebe i svoju ulogu u tim zbivanjima (kada je rukovodstvo Crne Gore odlučilo da se odrekne Crne Gore, njene državnosti, slobode i samosvojnosti, odnosno, da na kraju odstupi od ranijeg prihvatanja mirovnog plana lorda Pitera Karingrona, koji je predviđao labavu asocijaju suverenih i nezavisnih jugoslovenskih država, a kojeg je Momir Bulatović prvo prihvatio u Hagu, da bi se ubrzo pod pritiscima odrekao svog potpisa i saglasnosti na isti).

Milo Đukanović, u tome intervjuu RSE, nastoji da, evidentno, postojeći i nesporni, sopstveni dio odgovornosti za odustajanje rukovodstva Crne Gore od (Bulatovićevog) prihvatanja Karingtonovog plana (1991) - kojim je bilo predviđeno da Crna Gora diplomatskim putem i dogovorom tada postane nezavisna i suverena država - posve prevali na leđa svog, ondašnjeg, partijskog, i u nomenklaturi republičke vlasti - šefa Momira Bulatovića. U navedenom svjedočenju RSE, između ostalog, on je objašnjavao i učešće Crne Gore na Haškoj konferenciji (1991) i ponašanje njenog vođstva, a pogotovo djelovanje Momira Bulatovića, tadašnjeg lidera DPS-a i Predsjednika Predsjedništva Crne Gore, sa kojim će se Milo Đukanović, nepovratno, raziđi tek 1997. godine. U tome intervjuu RSE, između ostalog, Đukanović se sjeća i svjedoči da je Momir Bulatović od 1989. i godinama potom „imao ubjedljivo najveću moć u političkom životu Crne Gore i to ne treba dokazivati“. Govoreći o tome kako je Crna Gora i njeno rukovodstvo u odnosu na dotadašnju politiku napravila salto mortale na Haškoj Konferenciji 1991. godine, u vrijeme kada se faktički već zbivala završnica raspada SFRJ; kada se vodi i bijesni rat u Hrvatskoj (prije toga kratkotrajni u Sloveniji); kada su u opticaju prijedlozi za tranfomaciju SFRJ u sudaru konfederalističke, federalističke i unitarističke ideje, a one konfederalističke vlast u Beogradu i njene marionete u Podgorici su, dakako, odbijale (izuzimajući „haški“, lucidni i razumni, „izlet“ Momira Bulatovića, koji je bio kratkog daha).

Na pitanje novinara da li je tada trebalo da Crna Gora i Srbija, kao bolje rješenje, prihvate preuređenje Jugoslavije na konfederalnom modelu, Đukanović to naknadno potvrđuje (19. oktobra 1999.) i tvrdi da je „siguran da je pametan izbor Srbije i Crne Gore trebalo da bude prihvatanje konfederalnog modela“. Ali, za takav „pametan izbor“, tada se vlast u Srbiji i Crnoj Gori, nijesu opredijelile. Naprotiv, bile su protiv njega, a među njima isticao se onda i Milo Đukanović. Na osnovu „naknadne pameti“ i promijenjenog političkog i ideološkog mišljenja, u odnosu na 1991, Đukanović, oktobra 1999, za RSE navodi „da je bilo veoma pametno pokušati da se kroz decentralizaciju, dakle kroz demokratizaciju, Jugoslavija sačuva u nekoj konfederalnoj formi i sačeka sve ovo što se u međuvremenu događalo na evropskoj političkoj sceni i u tim evropskim integracijama potraži neku svoju šansu. Mi smo se umjesto toga opredijelili za najgori mogući izbor”.

Na konstataciju novinara RSE Dragana Štavljanina, da je jeseni 1991. održana Haška konferencija, te da “rukovodstvo Crne Gore u prvom trenutku prihvata Haški dokument koji bi na neki način sankcionisao ovo što ste pomenuli, dakle prihvatanje suverenosti država, u tom kontekstu i Crne Gore. Ubrzo nakon toga, međutim, Crna Gora povlači potpis”? Milo Đukanović svjedoči “Da. Mislim da je to veoma važan momenat za objašnjavanje svega onoga što se poslije toga događalo na prostoru Jugoslavije. Gospodin Bulatović je tada otišao u Hag sa mandatom crnogorskog parlamenta da može prihvatiti ponuđeni model na Haškoj konferenciji. On je to i uradio sa uvjerenjem, kasnije sam razumio, da će isto učiniti i gospodin Milošević. Zapravo, bio sam i svjedok da je rukovodstvo Srbije u tih nekoliko dana intenzivnih konsultacija sa nama uoči održavanja Haške konferencije zaista i formulisalo takav stav da će prihvatiti ponuđeni model za razrješenje jugoslovenske krize na Haškoj konferenciji. Meni je nepoznato šta se dogodilo u međuvremenu. Dakle, znam samo iz interpretacija gospodina Bulatovića da do ulaska u konferencijsku salu nije uspio da uspostavi kontakt sa gospodinom Miloševićem, koji je na samoj konferenciji kategorično odbacio pomenuti predlog. Neke naknadne interpretacije, do kojih sam došao, takav postupak gospodina Miloševića objašnjavale su navodno obavljenim razgovorima sa rukovodstvom krajiških Srba noć uoči Haške konferencije, kada je gospodin Milošević, pritisnut novim argumentima, morao da odstupi od svog pređašnjeg stava. Naravno, ne znam da li je to istina, ali čak i da jeste, vjerujem da je gospodin Milošević imao makar moralnu obavezu da o tome obavijesti gospodina Bulatovića koji je prisustvovao Haškoj konferenciji”.

Milo Đukanović, Momir Bulatović, Slobodan Milošević, Sveto Marović Pažljivo slušanje 

Potom Đukanović nastoji, iz svog rakursa i naknadne (re)interpretacije, da objasni pod kakvim je uslovima i okolnostima rukovodstvo Crne Gore revidiralo i anuliralo svoj stav, odnosno, odustalo od prvobitnog prihvatanja Karingtonovog mirovnog plana o Jugoslaviji (Haškog dokumenta). O tome M. Đukanović svjedoči: „Nakon povratka iz Haga kreće prava lavina optužbi na gospodina Bulatovića, koje je on veoma teško podnosio na svojim nejakim plećima. Mi smo pokušali odavde da mu ubrizgamo onu neophodnu sigurnost da izdrži te optužbe. Ja ću vas podsjetiti da sam odmah tih dana dao jedan opširan intervju “Pobjedi”, u kojem sam branio pravo gospodina Bulatovića da zastupa interese Crne Gore i kategorično se suprotstavljao napadima u kojima su tada prednjačili gospođa Smilja Avramov, gospodin Gavro Perazić i ostali podržavaoci Miloševićeve politike. Dakle, žestoko sam osporavao njihove optužbe da maltene, eto, Crna Gora nije ni imala pravo na iznošenje svog državno-političkog stava, već je bila obavezna da slijedi stav gospodina Miloševića, odnosno Srbije. Odmah nakon toga stigao je i poziv iz Beograda da se nađemo sa tadašnjim rukovodstvom Srbije. Sjećam se da su u ime Crne Gore u tom razgovoru učestvovali gospodin Bulatović, pokojni profesor Vukčević (Risto - op.N. A), tadašnji predsjednik republičke skupštine, i ja. Mislim da je bio i gospodin Kostić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Jugoslavije, i gdje smo mi pokušali da se objasnimo sa rukovodstvom Srbije. Mene je potpuno iznenadilo da je samo nekoliko dana kasnije rukovodstvo Srbije nastupilo sa dijametralno drugačijim stavom pokušavajući čak i mene da uvjeri da sam ja samo pogrešno razumio njihov stav od prije nekoliko dana. Zaista se nije radilo ni o kakvoj mojoj zaboravnosti, niti nesposobnosti da tumačim neke suptilne stavove. Nekoliko dana prije Haške konferencije oni su apsolutno podržali rješenje predloženo na Haškoj konferenciji, da bi nakon toga, vjerovatno nekim dodatnim kalkulacijama i računicama, odustali od takvog stava očekujući da će Crna Gora potpuno logično, u liku gospodina Bulatovića, slijediti takve zaokrete u srbijanskoj državnoj politici. I, zaista, gospodin Bulatović, preuzimajući odgovornost na sebe, nakon tih dodatnih konsultacija i na naknadno zakazanoj Haškoj konferenciji, revidirao je svoj stav pronalazeći neku vrstu amandmana koje su naknadno gospodin Milošević i on formulisali, i opredijelio se za slabije rješenje”.

Slobodan Milošević (ART) Slobodan Milošević 

Na upit novinara da li je to Momir Bulatović učinio „samoinicijativno“ Đukanović odgovara: „Da. On je, moram da kažem, samostalno povlačio te poteze, ali za koje mu je dao mandat crnogorski parlament. Kada pogledate zaključke crnogorskog parlamenta iz tog perioda vidi se da on ovlašćuje gospodina Bulatovića da na osnovu rasprave može na licu mjesta procjenjivati šta su najoptimalniji interesi Crne Gore, o čemu je imao samo obavezu da povratno obavijesti crnogorski parlament”. Potom Đukanović pokušava objasniti, po sjećanju, kako je on lično reagovao na Bulatovićevo revidiranje stava iznijetog na Haškoj konferenciji, i to obrazlaže. „On je taj stav revidirao, o tome nas je obavijestio. Koliko se sjećam, mi o tome više nijesmo vodili nikakvu posebnu raspravu. To je tada prihvaćeno kao stvar njegove procjene da će se time očuvati unutrašnji politički mir u Crnoj Gori zbog toga što su se, zahvaljujući ovakvim manipulacijama o kojima sam vam maločas govorio, već ustalasale strasti unutar Crne Gore, prijeteći i nekom vrstom građanskih nemira. Mislim da bi i za Crnu Goru i za Srbiju bilo bilo mnogo bolje da gospodin Bulatović nije revidirao svoje stavove. Ja ne želim sada da tvrdim da bi istrajavanje na takvom stavu sigurno sačuvalo mir u Crnoj Gori. Moguće je i da bi taj mir bio ugrožen. Ali je sasvim izvjesno: da je Crna Gora tada krenula putem svoje državne samostalnosti i da se Srbija konačno suočila sa sobom i sopstvenim problemima, imali bismo mnogo manje problema koji su nas zatekli u narednim godinama, jer je gospodin Milošević pod plaštom borbe za jugoslovensku ideju napravio mnogo zala na ex-jugoslovenskom prostoru, od rata u Hrvatskoj, Bosni, zaključujući sa Kosovom do, rekao bih, kulminacije krize srbijansko-crnogorskih odnosa koji su danas možda na nikad nižem nivou u istoriji postojanja ove dvije države i naroda”.

(Dragan Štavljanin, Radio Slobodna Evropa, „Svjedoci raspada, 27. februar/veljača 2008, „Milo Đukanović: Potcijenio sam opasnost od manipulacije narodom“, I dio, https://www.slobodnaevropa.org.104534.html. D. Štavljanin je od 1994. bio dopisnik RSE iz Beograda, a od 1999. član redakcije RSE sa sjedistem u Pragu.)

Dr Branko Kostić se, kao vjerni sljedbenik politike Slobodana Miloševića i protivnik uspostave/vaspostave suverene i nezavisne Crne Gore, tada suprotstavio politici rukovodstva Crne Gore, a koje je odlučilo da prvobitno prihvati Karingtonov mirovni plan. On je (B. Kostić je bio učesnik Haške konferencije 18. oktobra 1991, ali mu je lord Karington oduzeo riječ, osporavajući mu pravo da može govoriti u ime cjelokupnog Predsjedništva SFRJ, nakon čega je Kostić napustio zasijedanje), o tome, takođe naknadno svjedočio: “Poslije Haške konferendije došao sam u sukob sa najodgovornijim ljudima iz moje partije (Bulatović, Đukanović i Marović). Ocijenio sam da ti ljudi tiho, ispod žita, svojim djelovanjem vode Crnu Goru u separatizam”. (Pečat, Beograd,/osnivač tog lista je Milorad Vučelić, dugogodišnji bliski saradnik Slobofana Miloševića /, intervju dr Branka Kostića, razgovor vodio Uglješa Mrdić, 28. juna 2010).

Branko Kostić (ART) Kostić 

Milo Đukanović je tada bio dio tima Momira Bulatovića i zajedno sa M. Bulatovićem podlegao je žestokim pritiscima i prisili iz Beograda i struktura u Crnoj Gori pod Miloševićevim uticajem i kontrolom. Realno je i on učestvovao u iznuđenoj odluci, t.j. naknadnom odustanku Momira Bulatovića od prihvatanja Karingtonovog mirovnog plana. To znači da je i on sudjelovao, krajem oktobra 1991. godine u odluci da Crna Gora, ipak, ne odabere put suverenosti, samostalnosti i međunarodnog subjektiviteta, već da nastavi “bratski zagrljaj” u “jednoj državi” sa Miloševićevom Srbijom. Iako je samo nekoliko dana prije Miloševićevog i Bulatovićevog “amandmana” na Haški dokument (30. oktobra 1991, kojim je poništen raniji Bulatovićev potpis-prihvatanje istog), sam Đukanović, na vandrednoj sjednici Skupštine Republike Crne Gore (održane 24. i 25. oktobra 1991.) izjavio, nastojeći da se “pravda” pred pritiskom režima iz Beograda da “nije tačno da Hag ukida Jugoslaviju (…), njeno ukidanje, razdruživanje počelo je kada mnogi nijesu ni znali gdje je Hag… Haška konferencija predviđa Jugoslaviju, doduše kao labavi savez, ali to je više od onoga što danas imamo. Između sigurnog rata i sigurnog mira treba izabrati ovo drugo. Ratu se uvijek možemo vratiti”. (Milo Đukanović, “Ratu se uvijek možemo vratiti”, Borba, Beograd, od 26-27. oktobra 1991, str. 7. Vidi o tome i: Predrag Vulikić i Nebojša Čagorović, “Država koje nema”, zbornik radova, “Crna Gora pred izazovima budućnosti”, Matica Crnogorska, Cetinje, 1996, str. 109-110).

I Momir Bulatović i Milo Đukanović su se, tada skupa, zaista (po)savili, podlegli su pred spoljnim i unutrašnjim pritiscima i opet se vratili ratu, podržavajući politiku i ideologiju velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i djelovanje trupa pod kontrolom režima Slobodana Miloševića i odrekli su, tada, pravo (i propustili šansu) Crnoj Gori na restituiše državnu nezavisnost. To je bilo pogubno za Crnu Goru i njeno okruženje.

Lord Karington Karington 

Dakako, ne treba prenebregnuti činjenicu, da su Bulatovićevo prihvatanje Karingtonovog plana (Haškog dokumenta) prihvatili i podržali opozicioni poslanici iz partija koje su činili ondašnji Savez reformskih snaga za Crnu Goru, kao i poslanici Demokratske koalicije (Demokratskog saveza Albanaca i SDA u Crnoj Gori), a da su se velikosrpska Narodna stranka i njeni parlamentarci žestoko i ekstremno protivili prihvatanju Haškog dokumenta i saglasnosti na isti, koju je 18. oktobra 1991. dao u Hagu mr Momir Bulatović. No, s obzirom na to kako se onda sve okončalo, tada je sve to bilo - uzaludno.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (14 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 21

  • Nema trte-mrte, samo trte 3 nedjelje i 2 dana
    "Najoptimalniji" - Pleonazam koji koriste mnogi političari :)
    • 12
    • 0
  • toma1 3 nedjelje i 1 dan
    Ima li ijedan njegov tekst da nije bijeda ?
    • 2
    • 0
  • Roni 3 nedjelje i 1 dan
    Treba Milu vratit ovaj sako , super mu stoji !
    • 1
    • 0