navigacija Naslovnica Premium

STAV

11.1.2018 09:47

Tri skopska dana

U Skoplju sam sreo ljude koji su me gledali pravo u oči. U njihovim očima sam vidio njihove duše. Ispričane i neispričane priče

Tri skopska dana Skoplje
Slobodan Savović
Foto: Shutterstock Autor: Slobodan Savović

Odmah iza Nove godine otputovao sam za Skoplje. Tri dana. U posjetu rodbini. Bezmalo 30 godina nijesam bio u tom gradu. Prije puta sam  imao  veliku tremu. Šta da očekujem? Kakav ću osjećaj i utisak imati prema mjestu i ljudima? Prema bojama, mirisima i ukusima? Šta ću sa sobom iz te posjete  ponijeti nazad u Podgoricu? Kakav utisak u srcu i glavi ću ponijeti sa sobom kući? Mostovi? Spomenici? Zgrade? Ili jela i pića? Kakve slike će mi se urezati u  pamćenju? I da odmah kažem - sve to i ništa od toga.

Morao sam sa pođem u Skoplje da bih se sjetio nečega što sam davno naučio i usvojio, a u međuvremenu zaboravio. Dragi kamen na kojem  sam vaspitavan.  Život me, dok sam stario,  natjerao da to  zaboravim. Ili su me novi vjetrovi natjerali da to zaboravim. Kao u Koeljovom Alhemičaru. Napravio sam krug. Da bih se podsjetio da ljude treba gledati u oči dok razgovaraš sa njima. Da im vidiš dušu i da oni vide tebe onakav kakav jesi, bez foliranja. Da cijeniš ljude po bistrom iskrenom pogledu. E, taj utisak nosim iz Skoplja kao najjači. Oči će ti mnogo više reći od riječi. Mislio sam da sam zaboravio  da cijenim ljude koji me gledaju u oči dok pričam sa njima. Odvikao sam se od toga. Navikao sam da većina s kojom  razgovaram u posljednje vrijeme,  sklanjaju pogled  kao da ga u škrinju zaključavaju. Da im riječi žubore kao plitak potok , nevažni slogovi. Pogled skrivaju kao da su  nekom drugom sagovorniku davno obećali dušu. Pa sada ništa ne vole i  žele da budu nešto  što nijesu.

U Skoplju sam sreo  ljude koji su me  gledali pravo u oči.  U njihovim očima sam vidio njihove duše. Ispričane i neispričane priče. Čitavi romani pričani su mi iskreno. Stranice životnih priča poznatih i nepoznatih ljudi koje sam srijetao namjerno ili u prolazu. I svima je bilo jedno zajedničko - nada. Nada da će poput splava na moru doploviti do luke, da će u mojim očima naći nešto svoje. Da ću iz njihovih očiju pročitati ono što oni zapravo jesu. Obični, iskreni ljudi.

U vremenima i zemlji skrenutih pogleda, prikrivenih misli i lažnih osmijeha čekamo, kao autobus ili voz što se čekaju, da nam stranci potvrde nove identitete. Da nam kažu ko smo i šta smo? Čega da se sjećamo i šta da sanjamo? Koje pjesme da pjevamo? Koga da volimo?   To se kod nas zove evrointegracije.  To da i u ogledalu skrećemo pogled od sebe samih. U Skoplju sam sreo ljude koji gledaju otvoreno u oči, ljude koji su svoji.

Autor je prosvjetni radnik

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Sigurno_možda 8 mjeseci i 1 nedelja
    У Скопљу си срео људе који су бар једном у историји на изборима промијенили власт!!! Можда зато воле да погледају другог у очи?!!
    • 1
    • 0