navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
23.3.2018 10:59

Učiteljica

Zanimljivo je i kako incident otkriva selektivan pristup takozvanim „zapadnim“ principima. U ovom slučaju se pošlo od „nulte tolerancije prema nasilju“ pa je učiteljica dobila otkaz. Međutim, „zapadni“ princip ne važi kada ministarka plagira tuđi rad

Učiteljica
Foto: Vuk Lajović

Otkaz koji je dobila učiteljica u jednoj našoj osnovnoj školi smjesta se našao u svim domaćim i regionalnim, posebno onlajn tabloidima. Pažnju posebno privlači tekst ilustrovan fotografijama niza zatvorskih ćelija sa rešetkama između kojih vire ruke robijaša i naoružanog policajca pred vratima zatvora. Paradoksalno, pored toga što je mjesto disciplinovanja, škola je u isto vrijeme označena kao prostor u kojem rade kriminalci. U naslovu je učiteljica okvalifikovana kao „sumanuta“, uz jasnu mizoginu perspektivu novinara. Kao „slabiji pol“ žene su nužno neurotične, a u tom se kontekstu i zatvorske rešetke mogu drugačije „pročitati“. Pošto je riječ o „najžućoj“ mogućoj štampi, i teksta se može „skočiti“ do sljedećeg, o pronađenom tijelu djeteta, nastradalim mladićima, jezivim prizorima smrti…

To što je škola postala predmet tabloida samo po sebi nije problem, već simptom nagomilanih problema koji prate obrazovni sistem. Očito je da se na školu više ne gleda dobronamjerno. Deklarativno cijenjena, škola je suštinski obezvrijeđena, a problemi iskrsavaju na svakom koraku. I nastavnici su već odavno na mnogo načina marginalizovani i društveno izolovani. Već pri ulasku u škole im je ličnim primanjima i društvenim statusom oduzet autoritet i po pravilu su neuporedivo manje uticajni od većine roditelja svojih učenika. Rade svoj posao u društvu u kojem ne postoji meritornost zasnovana na znanju i rezultatima, već na vezama i moći. U stvorenoj „toksičnoj kulturi“, u kojoj u nastavnike odavno ne idu najbolji učenici, teško je očekivati da sistem zaštiti djecu i prevenira moguće probleme.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da decenijama živimo u Godo/ Đekna-državi, u kojoj promjena nema, u kojoj se guši ambicija, gdje su sve pozicije već zauzete, poznate i vječne, pa zbog toga nema ni potrebe ni mogućnosti za individualni iskorak. Otkazi u javnom sektoru, pa i otkazi nastavnicima, neuobičajeni su, iako za to često ima razloga. Svi ovi problemi su „normalizovani“ do mjere da ih više ni ne primjećujemo.

Zanimljivo je i kako incident otkriva selektivan pristup takozvanim „zapadnim“ principima. U ovom slučaju se pošlo od „nulte tolerancije prema nasilju“ pa je učiteljica dobila otkaz. Međutim, „zapadni“ princip ne važi kada ministarka plagira tuđi rad. Isti princip se u prosvjeti ne primjenjuje zbog primjera sindikalnog bogaćenja kroz stambenu gradnju, zbog očajnih rezultata rada pojedinaca koji čitave generacije ostavljaju bez valjanog znanja iz nekih predmeta, zbog korupcije u obrazovanju, zbog VIP odjeljenja… Da ni ne pominjemo katastrofalne ekonomske odluke čelnika koje prazne državni budžet brzinom tajfuna. U apsolutnoj većini slučajeva nadležni se prave da niti vide niti čuju za problem, još manje pokušavaju da ga riješe. Zato je pitanje da li je, unatoč svim i svačijim pogreškama, baš ovaj incident morao da rezultira otkazom.

Ne treba sumnjati da i djeca vide ispraznost do koje je sistem doveden. Đaci odavno znaju ko koga u školi voli ili ne voli i odavno učestvuju u prepucavanjima odraslih koji to pred njima otkrivaju. Nekada se to znalo okončati fizičkim obračunima, ali sada srećom imamo internet-generaciju desetogodišnjaka. Podijeljeni u dva tabora, uz nezaobilazni efekat grupe, oni su se u ovom slučaju verbalno vrijeđali i „ratovali“ na društvenim mrežama. U borbi su brojniji „pobijedili“, a oni koji su „izgubili“ smjesta su se „preselili“ u ulogu žrtve, čime je dobijen značajan melodramatični obrt. Ovaj „holivudski scenario“ i internet realizacija ukazuju da današnje generacije trpe daleko kompleksniji uticaj medija, od takozvanog hipodermičkog uticaja. Ne treba sumnjati da djeca u ozračju ovakve škole i medija imaju probleme, a oni će se tek otkrivati u vremenu koje slijedi.

Posebno je opominjuće i opasno to što su djeca dovedena u situaciju da usvoje nasilje kao način komunikacije i dolaženja do cilja. Jer, umjesto da stigne na stranice tabloida, ovaj incident se mogao i drukčije okončati. Problem nastao tokom izvođenja škole u prirodi mogao se naći na sjednici Nastavničkog vijeća, kada je školska godina završena i kada nije bilo ni mogućnosti da se djeca uključe u sukobe među nastavnicima. Mogao je biti sazvan roditeljski sastanak sva četiri odjeljenja i spriječiti da dođe do vršnjačkog nasilja i sukoba među djecom. Moguće je bilo pripremiti učenike iz odjeljenja koje može izgubiti učiteljicu da će je neko zamijeniti dok se vrati ili ne vrati. U rašomonijadi koja se nastavila kroz krivične prijave MUP-u, društvene mreže, peticije i konačno otkaz, svakako nije ni moglo biti pobjednika. Poražena su jedino djeca u čije ime se sve navodno radilo.

A riječ je o desetogodišnjacima u osjetljivoj razvojnoj fazi u kojoj je još uvijek snažna takozvana heteronomna moralnost i priklanjanje autoritetu roditelja ili učitelja. Upravo zbog toga je svemu što su djeca radila ili govorila trebalo prići s najvećim mogućim obzirom i oprezom. U isto vrijeme, mladi tih godina počinju da shvataju da pravila nisu nepromjenljiva nego društveno dogovorena. A „dogovori“ koje su vidjeli u školi ih ni najmanje nisu mogli podstaći da teže empatiji i harmoniji međuljudskih odnosa. Ono kroz što su ova četiri odjeljenja petog razreda prošla, bez obzira na to ko je više bio nasilnik a ko žrtva, bolno je i teško popravljivo. U životnom dobu kada ih je trebalo oduševiti etičkom ljepotom i vrijednošću, oni su naišli na inerciju, ogovaranje i nespremnost da se uvaže različita gledišta i potrebe. Ali, tako smo ih baš i pripremali - za život u „toksičnoj kulturi“ beznađa.

Autorka je profesorica književnosti

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (32 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • oštar_ugao 7 mjeseci i 3 nedjelje
    Odlican tekst pisan na cistom srpskom jeziku.I ne samo zbog toga odlican.Sazeto iznosi stanje u nasem skolstvu. Svjesno taj ludi zapad nam je nametnuo kako da radimo i unistimo mladu generaciju.Njima trebaju neobrazovane sluge. Ako su obrazovane onda se bune i traze svoja prava. Neobrazovani pognute glave sluze bez izvlacenja vatre. I nas Petar Prvi je govorio da ne trebaju skole ,jer ce lakse upravljat neobrazovanim narodom.
    • 3
    • 2
  • Anna 7 mjeseci i 3 nedjelje
    Odlican tekst.
    • 5
    • 4
  • Bufon 7 mjeseci i 3 nedjelje
    Gospođo Jelušić, s pravom kritikujete selektivnu primjenu prava, ali istovremeno pokazujete selektivnu empatiju. Prema učiteljici koja je dobila otkaz (provjerite dobro zbog čega), prema đacima kojima je bila razredna starješina...ali ni riječi o tome kako su se mogla osjećati takođe desetogodišnja djeca koja su bila žrtva agresivnih i vulgarnih prijetnji iste te učiteljice. Ta činjenica ozbiljno dovodi u pitanje humanističke motive ovog teksta.
    • 5
    • 5