navigacija Naslovnica Premium
SLJEDEĆI TALAS
1.6.2013 09:10

Uticaj Anđeline Džoli

Džoli je istupila sa svojim problemom, ali teško da je usamljena u tome. Uzmite u obzir Brazilke koje su u javnost izašle sa pričom kako bu bile silovane u javnom prevozu - napadi koji podsjećaju na slične napade u Indiji i Egiptu

Uticaj Anđeline Džoli
Foto: Facebook

Tetka Anđeline Džoli, Debi Martin, preminula je 26. maja od raka dojke u 61. godini života. Majka Džolijeve, Maršelin Bertran, umrla je u 56. godini od povezane bolesti, raka jajnika. A dvije sedmice prije nego što je Martin preminula, Džoli je objavila da se podvrgla preventivnoj dvostrukoj masektomiji nakon što je utvrđeno da nosi opaki gen BRCA – zbog kojeg ima pet puta veću mogućnost da oboli od raka dojke, a 28 puta od raka jajnika.

Test na mutaciju BRCA je skup – gotovo 3.500 dolara. U Sjedinjenim Državama, zdravstveno osiguranje pokriva troškove testiranja samo ako je najbliži srodnik – na primjer, nečija majka – imala rak dojke ili jajnika; ostale žene moraju platiti iz svog džepa. S obzirom na koristi od preventivne njege, test je izazvao kontroverze, jer njegov proizvođač „Miriad dženetiks“ posjeduje patent koji mu omogućava monopol – i ogroman profit – nad svim testovim.

Slučaj Džoli je usmjerio pažnju na problem. Šire posmatrano, ona je rijetka vrsta zabavljačice/seks simbola koja, poput Madone i nekoliko drugih žena, uveliko diktira „svrhu“ svoje slave. Za Džoli, to znači da često koristi svoj status ikone kako bi progurala bitne teme u javnosti, bez obzira na to da li su problem sirijske izbjeglice u Jordanu ili svijest o raku dojke.

Otkrivanje da se podvrgla masektomiji - i evidentna podrška njenog partnera, Breda Pita - naišla je na podršku popularnih medija, uključujući tabloide koji su je nekada osuđivali kao „preljubnicu“ koja je razbila prethodni brak Pita. Postoji nešto u ovoj priči - seks simbol koji žrtvuje svoje fetišizirane grudi zarad svoje djece, uz supruga koji joj pruža podršku - što vraća samopouzdanje ženama u zapadnoj kulturi.

Neko može biti s razlogom siguran, međutim, da će odluka Džolijeve promijeniti spektar glumačkih uloga koje će joj biti dostupne. Iako su globalni mas mediji sa entuzijazmom primili vijest o njenoj odluci, na Zapadu je i dalje veoma teško da žena bude predstavljena i kao majčinska figura - a ne još i fizički „falična“ ili „oštećena“ - i kao predmet seksualnih maštanja.

Ali pravi značaj priče A. Džoli je u njenom kontekstu: talas žena i muškaraca, u veoma različitim okolnostima širom svijeta, koji insistiraju na tome da pričaju o sopstvenim shvatanjima stvari koje su im se desile i koje su uticale na njihova tijela - stvari koje su, poput raka dojke, nekada skrivane zbog ojećaja sramote, straha ili krivice. Džoli je odbila da masektomiju posmatra kao strašnu ili tragičnu - ili kao stvar koja je čini „manje žen(stven)om“ na bilo koji način. Ona je, stoga, primjer odbijanja da bude žrtva.

Džoli je istupila sa svojim problemom, ali teško da je usamljena u tome. Uzmite u obzir Brazilke koje su u javnost izašle sa pričom kako bu bile silovane u javnom prevozu - napadi koji podsjećaju na slične napade u Indiji i Egiptu. Ili uzmite u obzir dvije mlade Amerikanke koje su javno podnijele tužbu protiv njujorškog poslanika Vita Lopeza za seksualno uznemiravanje.

Slično tome, muškarci koji su seksualno zlostavljani 1979-ih u Horas manu, prestižnoj njujorškoj privatnoj školi, odbijaju da zauvijek ćute i kriju sramotu koju su im nanijeli pedofili (i zvaničnici škole koji su pokrivali ponašanje zlostavljača). Oni su se sada priključili medijski propraćenom tužbom protiv škole, istupivši u javnost pod svojim imenima.

Vremena su se zaista promijenila - dijelom zbog ljudi i djela poput ovih. Prije 22 godine, kada je Anita Hil javno optužila tadašnjeg kandidata za sudiju Vrhovnog suda SAD Klerensa Tomasa za seksualno uznemiravanje, upravo je ona, navodna žrtva, kritički posmatrana i proglašena „pomalo luckastom, pomalo lakom“.

U svim ovim slučajevima, može se vidjeti da su nekad ućutkivane žene - ili djeca oba pola - preuzele obavezu i pravo da govore o situacijama u kojima su se našle i daju novi smisao priči koja kruži u javnosti. One, i samo one, mogu govoriti o svojim grudima, tijelima i teškim situacijama u kojima su se tada našli.

Kada sam posljednjih godina krenula sa insistiranjem da tradicionalno ćutanje i anonimnost ne štiti žrtve silovanja, već samo održava viktorijanski okvir u kojem silovatelji napadaju nekažnjeno a od žrtava se traži da nose „sramotu“, moj argument je naišao na neprijateljsku reakciju. Ali događaji idu u korist mom argumentu: ništa se neće promijeniti dok se sve ne promijeni - a to je dok kritična masa „žrtava“ ne istupi sa svojim imenima u javnost i odbaci sramotu koja im je dodijeljena zbog nošenja zastrašujuće, „osakaćujuće“ bolesti, zato što su ih napali silovatelji ili što su ih zlostavljali pedofili.

Anđelina Džoli je ovom fenomenu dala lice. A mnogi drugi su već ustali i poručili, svojim imenom i glasom: „Imam pravo da javno kažem šta mi se desilo i da to definišem pod mojim uslovima; to nije moja sramota“.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Alberto Scala 5 godina i 3 mjeseca
    Naomi nije isto nasilno i dobrovoljno, malo si pomiješala i stavila u isti koš....
    • 0
    • 0