navigacija Naslovnica Premium

LAKAT U REBRA

1.8.2016 08:17

Vaskrsao Titograđanin

Gdje je Rajko, bog će ga znati, i dok je bio dijete nijesu ga mogli uhvatiti, a ne sada kada ne znaju ni gdje je, ni šta misli o svima nama...

Vaskrsao Titograđanin Rušenje podgoričkog Kina “Kultura” 2011. godine
Boban Novović
Foto: Luka Zeković Autor: Boban Novović

Vaskrsao Titograđanin Rajko V. Nenadana mistična vijest, kao i sve što je na granici magije, te vrele podgoričke noći stvorila je velike nedoumice. Komšije prvo htjele da provjere kod njegovih, ali ostavili da vijest prekonači, očekujući da  je jutro bistrije od večeri. Kako je vijest o vaskrsenju dobila i žive svjedoke, stvar je postajala ozbiljnija i počelo se nagađati koja je sila posrijedi: da li poziv za glasanje na izborima, možda porodični problem, dugovi koje mu komšije nijesu vratile… I što baš sad da vaskrsne, a otišao čovjek na onaj svijet prije trideset i više godina.

Tvrde da se kući nije dugo zadržao jer je želio da vidi kako izgleda njegov grad sa novim-starim imenom. Prvo je obišao mjesto gdje je ugledao svoju prvu ljubav, kasnije ženu, ispred Kina Kulture. Dočekala ga velelepna zgrada Gradskog pozorišta, ali on je vidio samo ruševine, valjda nakon vaskrsenja povratnici drugačije vide od naših političara. Na uglu bioskopske zgrade u vrijeme njegove mladosti operisala je banda Kupidona - urbana legenda kaže da su dvije trećine Titograđana prve Amorove strijele baš tu pogodile.  Hemfri Bogart, Pavle Vujisić, Petar Božović, Veljko Mandić, Dragan Nikolić, Slobodan Aligrudić, Bata Stojković, Mira Banjac, Lorin Bekol, Brižit Bardo, Merlin Monro… i stotine drugih glumaca čije su role Titograđani i Podgoričani gledali, bez daha dočekali su junaka naše priče. Čak se čulo ono nekulturno dobacivanje iz publike, toliko karakteristično za podgorički bioskop. U dvorištu O.Š. ”Savo Pejanović” gledao je nekada koncerte Leb i sol, Bijelog dugmeta… Kad je išao u tu školu, stolicu je dijelio sa drugom, a sada školi fali prvaka. 

Krenuo je dalje do Stadiona malih sportova, tu je sa ekipom dolazio do finala nekadašnjeg turnira u malom fudbalu. Dočekala ga je vijest da će ovdje da grade zgrade i zaboljelo ga je koljeno koje je razbio na posljednjem odigranom turniru. Odgledao utakmicu Budućnosti protiv Genka, i taj ga je duh podsjetio   na onaj tim koji je rušeći sve pred sobom iz druge jugoslovenske lige nadmoćno ušao u prvu. Malo je falilo te večeri plavo-bijeloj četi  da se predstavi Evropi. Krenuo je dalje, prema Zlatici, tamo je nekad svirala živa muzika… iza bio kamp za kampere u kome mu je jedna Čehinja otvorila vrata punoljetstva. Jedva se izvukao da ga ne obuku u policijsku uniformu, objašnjavao ”ljudi u prolazu sam, ne bih se zadržavao”.

Svratio do Vrela ribničkih, vodio ga otac nekad na izlete kao malog. Taj dio nije prepoznao, možda je promašio kraj,  sve je poraslo, osim rijeke koja se uzela i u kojoj se više ni patke ne kupaju. Obišao je potom sva prigradska naselja, Kakaricku goru, Vraniće, naseljenu Park šumu u Zagoriču, Malo brdo, i vidio da je ruka iskusnog planera diktirala njihov razvoj. Nije mogao da pronađe aerodrom na Ćemovskom, prvi put je “cesnom” letio.

Nije pronašao ni baštu Hotela Crna Gora, već lijepu uvećanu građevinu i prepoznao je terasu, makar mu se učinilo. Nema ni Doma JNA, do terase Hotela Podgorica nije stigao, ograđeno. Prošetao je Hercegovačkom ulicom, platane nije vidio, ali je zato bio iznenađen bulevarom palmi... 

Sahat kula je bila na mjestu gdje je zapamtio, ali nijedna pijaca od ranije. Gledao je svoj grad koji više nije njegov, bio je ljepši, veći, ali pomalo tuđ. Smetala mu je buka automobila. ”Radovče” premjestili, dva solitera u centru, nekada najveće građevine, sada se kao uzele. Na istom mjestu poslastičarnica ŠT Hamza, od tih bureka je šećer dobio. Plaža Galeb kao za njegovog vakta, ništa dirano nije…

Ni kolektor se nije promijenio, na istom je mjestu kao za vrijeme njegovog života, dobra stara tehnologija, može da se gleda, ali se ne preporučuje disanje istovremeno… Stigao je do Delte poslije 22 časa, radnje zatvorene, ali mu je prijao taj sjaj. Vidio je narod pred bioskopom. Prošetao Siti kvartom, svidjelo mu se, toliko mladog svijeta, i dobro je što je noć, jer po suncu ne bi imao gdje da se skloni.

Čuo je pjesmu sa radio-stanice Titograd, odakle ga je pozdravljao glas Boža Bulatovića. U Mirkovoj varoši naišao na kafanu Titograd, popio kafu. Sreo Brka Nikčevića, deklarisanog Titograđanina, Šomija Roganovića… vidio je Bedija u crvenim cipelama, elegantnom teget odijelu, bijela košulja i marama u džepu, aktovka u ruci. Sreo Mija Perunovića na ulici, a volio bi da je vidio i Dejana Zlatičanina. Sreo i Pera Golovića, skvasio noge, a ništa upecao nije... 

Pročitao dnevne novine, predsjednik Skupštine Crne Gore Darko Pajović iz Bulevara Svetog Petra Cetinjskog stigao do Njegoševe ulice u posjetu gradonačelniku Slavoljubu Stijepoviću i predsjedniku Skupštine Glavnog grada Đorđu Suhihu. Pitao se da li je Pajović stigao pješke, ili kolima uz obezbjeđenje. Gradonačelnik tvrdi da je u gradu trenutno 20 miliona investicija, a očekuje se još 80, tu su nadohvat ruke samo braća bankari kesu da odriješe. U tih 80, makar je 35 do 40 koje će zauvijek otjerati u prošlost titogradski kolektor i sav smrad ovog svijeta, samo što se ne zna kada. Obećali su da će ubuduće još jače i čvršće sarađivati, jer te institucije dijeli 250 metara ulice.

Sreo rođaka na trgu, prodaje kokice i sladoled. Noću u Ulici slobode, ime joj još nijesu mijenjali, a preko dana ispred Uprave za nekretnine, tamo je do 16 časova sada najviše Podgoričana, žale se na visinu poreza. Problem je jedino što mu rođaka koji prodaje sladoled i kokice tjera Komunalna policija.

Rođaka mu je medicinska sestra u domu zdravlja, tvrdi da 250.000 ljudi ima zdravstvene knjižice u Podgorici.

Krenuo prema Tološkoj  šumi, ali ga umorilo gledanje razgoračenih očiju u sve novo što je imao da vidi. Prošao pored Pravnog fakulteta, tamo više nema igranki. U Njegoševom parku ograđeno košarkaško. Vidio je da je Gorica dobila kafanu, fali joj još tunel.

Kod bratstvenika nije svraćao, čuo je da su se posvađali oko politike, ovi iz opozicije ko će biti najjači opozicionar, a ovi što su za vladajuću partiju strepe od političkog preokreta.  Oko politike se nijesu svađali dok je bio živ.

Bio je pomalo zbunjen onim što je vidio te večeri dok je vilenisao u svom gradu. Nije mu više bilo jasno da li bi volio da je Titograđanin ili Podgoričanin, ili su to njegova lijeva i desna noga, pa može gdje mu drago…

Došli ujutro rođaci, komšije, da provjere da li  je Rajko V. stvarno vaskrsao ili je tu vijest donijela halucinacija ovih vrelih julskih dana. Kad su ušli na vrata njegovog doma, njegova žena je tvrdila da Rajko V. nije dolazio. Na stolu su bile dvije šolje tek popijene kafe, gorjela je svijeća, a žena se zagonetno smješkala…

Gdje je Rajko, bog će ga znati, i dok je bio dijete nijesu ga mogli uhvatiti, a ne sada kada ne znaju ni gdje je, ni šta misli o svima nama...

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (23 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 7

  • Commentator 2 godine i 3 mjeseca
    Odlično, za one koji razumiju
    • 6
    • 0
  • Pejo1 2 godine i 3 mjeseca
    Dobri Novovic...
    • 4
    • 0
  • Pero33 2 godine i 3 mjeseca
    Dobar tekst pun nostalgije.... Razumije ga samo onaj ko je živio u Titogradu makar 20 godina.
    • 4
    • 0