navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
20.4.2018 09:21

Veliki rat

Ipak, uz nadasve mučne scene u redovima pobjedničkog tima, osobito tuđe zastave i premile portrete, teško je bilo zamisliti da bi se proslava bitno razlikovala da je pobjednik bio onaj drugi (i to bez imalo njegove krivice)

Veliki rat Budva
Foto: Vuk Lajović

Da bi ovakve godišnjice postale pravi „praznici propadanja“ (kako ih je nazivao Mihailo Lalić), potrebno je da jedna grupacija prvo beskrupulozno naplati patriotizam, a usput pomogne da u gradove pobjednički umarširaju mafijaški klanovi i tranzicioni dobitnici. Taj „istočni grijeh“ je možda i ponajveći promašaj vladajuće partije i razlog za strah većine takozvanih običnih građana (ako ih još ima i nisu se iselili).

Baš smo mi jedan srećan narod. Evo, tu nam je sada i stogodišnjica kraja Prvog svjetskog rata, pa imamo dodatno gorivo. A obljetnica je zgodna, da zgodnija ne može biti. S jedne strane okončanje Velikog rata, a s druge činjenica da je Crna Gora, zahvaljujući političkim promjenama koje su nastupile poslije tog rata, izgubila svoju nezavisnost, iako je bila u pobjedničkom, savezničkom taboru. Posebna poslastica je to što je za prihvatanje novih političkih okolnosti bila zadužena Srbija, ali ništa manje i davnašnji južnoslovenski san o ujedinjenju. Potom činjenica da su većina sada opozicionih primorskih gradova prije Velikog rata bili u sastavu Austrougarske, a ne Crne Gore (baš kao i u Hrvatskoj). Začudo, uprkos predsjedničkim izborima, svečani početak nadgornjavanja su označili skoro postavljeni bilbordi u Budvi, na kojima pobjednička srpska vojska maršira pred gradskim zidinama. Dogodilo se to bez dogovora, a kamoli konsenzusa partnera, više kao privatni čin. Ne treba sumnjati da će se, uz nekoliko repriza Božićnog ustanka, naći dosta programa koji slično vizuelno rješenje mogu iskoristiti kao jasno svjedočanstvo „bratske“ okupacije. Vjerovatno se „u drugom taboru“ niko neće usuditi da pomene ni finansiranje ni konsenzus.

Da bi ovakve godišnjice postale pravi „praznici propadanja“ (kako ih je nazivao Mihailo Lalić), potrebno je da jedna grupacija prvo beskrupulozno naplati patriotizam, a usput pomogne da u gradove pobjednički umarširaju mafijaški klanovi i tranzicioni dobitnici. Silom zauzeti simbolički prostor, praćen privilegijama manjine i nejednakim šansama većine, sigurno vodi tome da se običnom građaninu ogadi vulgarno crnogorstvo, a posebno „pjesnici na predsjedničkom brodu“. Taj „istočni grijeh“ je možda i ponajveći promašaj vladajuće partije i razlog za strah većine takozvanih običnih građana (ako ih još uvijek ima i nisu se iselili).

Najavljena „tuča“ obilježavanjem kraja Velikog rata je i svojevrstan komentar predsjedničkih izbora, ali i zlokobna najava lokalnih. Kao što je i snimak slavlja pobjednika bio antologijskog karaktera. Jednom, kad sve mine, gledaćemo i nećemo vjerovati. Tada će nam jasnije biti poređenje lica slavljenika na različitim stranama. Na jednoj značajna količina sirovih mišića, botoksa i silikona, sve upakovano u banalnu skupu garderobu po kojoj pada zvjezdana prašina Vođe. Dominiraju užurbani i odani javni službenici i namještenici, čiji bi broj o jadu zabavio i njemačku privredu. Na drugoj strani, ako i nedostaje po koji zub, ima dosta mišićne mase željne svega.

Ipak, uz nadasve mučne scene u redovima pobjedničkog tima, osobito tuđe zastave i premile portrete, teško je bilo zamisliti da bi se proslava bitno razlikovala da je pobjednik bio onaj drugi (i to bez imalo njegove krivice). Svakako bi se promijenila zastava i lice/a na slici, suština nikako. Zato je najava proslave kraja Velikog rata slikovita najava ukupne građanske perspektive ove države, iz koje će se, kao uostalom i iz komšijskih, ljudi i dalje jatimice iseljavati. Ljekovita promjena vlasti u najbogatijem primorskom gradu je odista napunila opštinski buđelar i posvjedočila o razmjerama ranijih zloupotreba. Ali je očito teško izmijeniti kontraproduktivne modele ponašanja nakon samo jednog izbornog ciklusa.

To sad jasno pokazuju budvanski bilbordi i najava višemjesečnog proslavljanja. Kao da se negdje, kao eho, čuje Bijelo dugme i njihovo „Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive.“ Zato će nas iz svjetskih centara i dalje podsjećati da treba da vjerujemo njima, a ne sopstvenim očima. Baš kao što nas je premijer, u osvit izbora, uvjeravao da je medresa potvrda da imamo savremeni obrazovni sistem, iako javne škole najčešće nemaju ni neophodna učila.

Zato nam je ekonomija tako „uzletjela“, a revizije istorije procvjetale. Društvo opterećeno ekonomskim porazima, neravnopravnošću i političkim kapitalizmom koji je monopolizovao svo bogatstvo zemlje, uporno traga za „pravom“ istorijom. Svakome je potrebna „nova“ prošlost iz koje će crpiti legitimitet - za očuvanje ili preuzimanje državnih resursa.

„Pelcer“ koji se zapatio proteklih desetljeća je teško prekalemiti. Višedecenijski model ponašanja onih na vlasti, dovoljan je da trajno podgrijava kolektivnu frustraciju i u najmanju ruku ravnodušnost, ako ne i mržnju prema vlastitoj državi. Razjapljene čeljusti pune Crne Gore i para, na jednoj strani, i anahroni bilbordi na drugoj, ne svjedoče o prošlosti već o sumornoj sadašnjosti i još neizvjesnijoj budućnosti.
Kraj Velikog rata je poput durbina. Možete uvećati ono na šta ga usmjerite, ili ga okrenuti naopačke tako da vam i sopstvena ruka izgleda kao neki daleki objekat. Sve je pitanje perspektive i građanskog takta. Pitanje je šta je veliko, a šta malo u okončanju Prvog svjetskog rata i da li je bilo pravično prema svima koji su u toj pobjedi učestvovali. Osobito prema Crnoj Gori.

I pošto je ovo društvo (baš kao i komšijska) namjerno da i dalje remitologizuje istorijsku svijest, vrlo je zanimljiva jedna prilično uvredljiva remitologizacija koja nam stiže iz Amerike. Riječ je o aktuelnoj seriji Santa Clarita Diet (druga sezona je na Netflixu izašla u februaru), u kojoj junakinja (igra je Dru Barimur) postaje zombi. Ona neodoljivo žudi za ljudskim mesom, a svoju je „bolest“ zapatila boraveći u Srbiji. Horor-komedija tako reciklira stereotip o dijelu svijeta koji sam sebe proždire.

Zato se nije loše zapitati zbog čega baš Prvi svjetski rat zavređuje bilborde, a ne pitanja od ključne važnosti za građane. Ono što se neporedno nameće kao efekat je smještanje okvira građanskog djelovanja i promišljanja u prošlost, što kao krajnju konsekevencu ima stvaranje otpora ka promjenama kao dijelu budućnosti. A pošto je nacija na obje strane uspostavljena kao bog i batina identiteta pojedinca, sasvim je izvjesno da ni bilbordi, ni crnogorstvo sa pozicija vlasti, neće redukavati apatiju u koju naše društvo neopozivo tone.

Autorka je profesorica književnosti

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (13 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 4

  • Bufon 6 mjeseci i 4 nedjelje
    Profesorica kao Alisa u zemlji čuda, pošto nije bila svjesna s kojim đavolom tikve sadi, sada se čudi živom čudu.
    • 6
    • 2
  • miros_3 6 mjeseci i 4 nedjelje
    Aj javite se profesorice za "desetljeće" ..Ne pomenuste Englesku i Američku vojsku, fregate, koje se šepure danas po Crnoj Gori..je li to nezavisnost o kojoj pričate ??? ..Pa VI SLAVITE 100 godina pobune okupatorskih Austrougarskih vojnika u Boki pred kraj rata, sto su im kasnile plate i hrana..Strasno da ne moze strasnije biti..Ali zato u Paštroviće, Srpsko pleme u kojem je 1918.godine posle ko zna koliko vjekova, prvi put kročila Pravoslavna i jos im bratska noga, to vam je okupacija Budve????
    • 4
    • 4
  • miros_3 6 mjeseci i 4 nedjelje
    Najveći protesti ujedinjenja 1918.godine su bili od Hrvatske (čijih je 500 000 vojnika bilo u Austrougarskoj vojsci) zbog PRIPAJANJA BOKE, BUDVE, SUTORINE CRNOJ GORI OD STRANE KRALJA, ODIVIČIĆA CRNOGORAKOG ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA..Pametnome dosta !!!!
    • 3
    • 4