navigacija Naslovnica Premium
Božena Jelušić
OBIČNE STVARI
10.2.2012 10:46

Veselice

Ako je, naime, sve to tako kako se piše, a krivcima ipak ni dlaka sa glave nije pala, onda je njihova moć takva da ju je nemoguće ukinuti

Psihijatar Randolf Nese je svojevremeno iznio zanimljivu hipotezu da jak optimizam u privredi SAD i iznenađujuća volja za investicijama u maglovita internet preduzeća, možda imaju veze sa upotrebom antidepresiva, čija je potrošnja od devedesetih godina prošlog vijeka naprosto eksplodirala (Is the market on Prozac?). Za njima posežu osobito bogatiji ljudi, trajno izloženi stresu dok ulažu i uvećavaju bogatstvo. Pošto antidepresivi blokiraju strah, manje se uvažavaju realne opasnosti sa kojima se čovjek suočava. U pitanju je, kaže Nese, mentalni sklop klasičnog investitora, koji uplovljava u mutne i neizvjesne vode. A ako se prijeko potrebni oprez blokira antidepresivima, mjehur investitorovih želja se može naduvati do neslućenih razmjera. Što su igrači veći i moćniji, pucanje tog balona može dovesti do katastrofalnih ekonomskih i političkih konsekvenci za milione radnika. Zato su, po njegovom mišljenju, društvene posljedice psihoaktivnih lijekova neispričana priča današnjice, posebno aktuelizovana u vremenu snažne ekonomske krize.

Smjela Neseova hipoteza i nehotice izaziva da se zapitate šta je doprinijelo optimizmu naših privrednih vođa i seriji odluka da se vrijedni resursi, jedan za drugim, prepuste uglavnom maglovitim partnerima. Nikako da shvatite šta je blokiralo razumni oprez kada smo zemlju uvodili u posvemašnje dužničko, a izgleda i energetsko ropstvo. Kako se mjehur investitorskih želja u Crnoj Gori naduvavao do pucanja, dok su desetine hiljada radnika gubile posao. Kako smo uspjeli da prvo budzašto rasprodamo, a da potom po basnoslovnim cijenama kupujemo ono što smo prodali?

Možda bismo se dalje mogli zapitati kojim će kategorijama crnogorskog stanovništva, nakon „privrednog čuda“, sve češće biti potrebni sedativi da se smire i uvedu u san. Sva je prilika da sedativi sve češće preostaju radnicima koji trpe posljedice nedovoljnog opreza naših optimističnih „ekonomskih magova“. A o posljedicama investitorskih želja za profitom u Crnoj Gori svjedoči i podatak iz statističkog izvještaja Monstata da se broj primljenih pacijenata u neuropsihijatrijskim bolnicama od 2005. više nego udvostručio, iako se u Crnoj Gori broj stanovnika čak smanjio.

Ko je „pio prozak“ a ko će morati da pije sedative, i kada će početi da odgovaraju ljudi koji su neoprezno trgovali resursima zemlje? „Nema ovdje ko da ih uvati za uši“, kaže moja drugarica povodom brojnih novinskih članaka o propustima onih koji vode ekonomiju države. „A i kako će“, dodaje, „kad bi svaki sebe prvo morao uvatiti za uši.“

I zaista, kada vas svakog dana zapljusne prava lavina članaka, komentara, izjava i saopštenja o svim mogućim zloupotrebama, lošim odlukama i procjenama, gubicima za koje niko ne snosi odgovornost, konfliktima interesa, korupcionaškim aferama, pogrešnim kadrovskim rješenjima i sumornim izgledima u budućnosti, teško je ne zapitati se kako je moguće da se u društvu ipak ne dešava nikakv ozbiljniji tektonski poremećaj. Kako je moguće da vas „sa druge strane barikade“ uporno obavještavaju kako „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo“. I dok nam međunarodna zajednica redovno savjetuje obračunavanje sa korupcijom i kriminalom na visokom nivou, pitate se mogu li ovaj medijski rat i napori civilnog sektora doprinijeti da se istina bolje vidi i da započne oporavak.

E, tu upravo dolazi do dijaboličnog preokreta, dostojnog najboljeg medijskog manipulatora. Ako, dakle, sva ta silna otkrića nepočinstava nisu iznjedrila ni jednu jedinu zaista ozbiljnu istragu niti sankciju, ako niko nije odgovarao - barem zbog toga što se država odveć često obavezuje da plaća tuđe kredite i subvencije, onda se nameću dva moguća zaključka: ili su donosioci tih odluka bili u pravu ili su toliko moćni da im niko ništa ne može. U tom trenutku, paradoksalno, i opozicija i naglašeno kritički mediji počinju da bez svoje volje služe „betoniranju“ postojećeg stanja, a ne njegovom ukidanju. Prosječan građanin to nepogrešivo osjeća. Otuda česti, rezignirani komentari da nam „nema spasa“ i da se u Crnoj Gori opet ništa neće riješiti na izborima.

Poseban problem je i činjenica da inflacija priča uvijek ruinira kredibilitet naratora - i onoga ko stalno kritikuje i onoga ko se uporno hvali. Osobito kada jedna priča ostaje bez sudskih epiloga, a druga zveči prazninom. To može značiti da će neki i dalje voditi ekonomiju kao da su na „veselicama“, a da drugima preostaje da se kljukaju sedativima.

Na primorju su mnogima nakon razornog zemljotresa bila najteža jutra. Čovjek bi se tada suočavao sa porušenim domovima i neizvjesnošću, pa bi mnogi u šali zavapili: „Kad će mrknut’ da polijegamo!“ Potom bi nastavili da rade, grade i popravljaju. Bila je to priča sa srećnim krajem. A možda bismo je ipak mogli ponoviti i nakon tranzicije.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 9

  • more,more 6 godina i 9 mjeseci
    mrklo nam je odavno...
    • 0
    • 0
  • Borriello 6 godina i 9 mjeseci
    Ni meni se ne svidja stil pisanja.
    • 0
    • 0
  • Bokelj 41 6 godina i 9 mjeseci
    Ako je i od tebe - mnogo je ! Ipak treba imati i malo skromnosti pa ponekad zaćutati.
    • 0
    • 0